VERBALNO NASILJE U PULSKOJ ŠKOLI 'Moja kći je zbog toga imala suicidalne misli. Govorila je da će si prerezati vene na rukama ili žile na vratu. Iz škole nas pola godine nitko nije nazvao'

Posljednjih godinu dana mentalni poremećaji kod djece i mladih u Hrvatskoj porasli su za 300 posto, a pokušaji suicida za ogromnih 280 posto. Istovremeno, udvostručili su se slučajevi prijavljivanja vršnjačkog nasilja.

Te bi brojke trebale biti i više nego alarmantne. Nažalost, reakcija na ovu poražavajuću statistiku od Ministarstva zdravstva zasad nije stigla.

Ministarstvo znanosti piše pisma

Ministarstvo znanosti i obrazovanja tek je, po tragičnom događaju koji je u Srbiji prošloga tjedna odnio devet života, poslalo pismo svim ravnateljima i ravnateljicama hrvatskih osnovnih i srednjih škola.

Radovan Fuchs, Foto: Davorin Višnjić/Pixsell

Takva se gesta čini poput vatrogasne mjere. U pismu, naime, ministar Radovan Fuchs ravnatelje poziva na aktivnosti s učenicima, učiteljima, nastavnicima i stručnim suradnicima, tijekom kojih bi im trebali poslati poruku o školi kao sigurnom mjestu gdje se „svi trebamo osjećati sigurno i prihvaćeno“.

U međuvremenu hrvatskim školama kronično nedostaje psihologa i pedagoga, pa tako po jedan stručnjak za mentalno zdravlje nerijetko vodi brigu o 500 i više učenika.

Kako situacija uistinu izgleda u praksi ispričala nam je majka djevojčice koja je prošle godine upisala prvi razred jedne pulske srednje škole. Radi zaštite maloljetne osobe u tekstu nećemo spominjati ničija imena, pa tako ni naziv škole u koju će se djevojčica, nadajmo se, ponovno vratiti.

Ilustracija

'Drolja', 'ćoravica', 'glupača'...

Naime, prema majčinim riječima, njezina je kći nešto više od mjesec dana svakodnevno trpjela verbalno nasilje od strane nekoliko učenica iz razreda. One su ju, navodi, među ostalim, nazivale 'droljom', 'ćoravicom' i 'glupačom'.

Petnaestogodišnjakinja već se prethodno osjećala neprijatno, a s obzirom na to da je, zbog slabovidnosti, nastavu pratila prema individualnom programu.

Ubrzo se djevojčica posve izolirala, gubila koncentraciju na satu, a nekoliko je profesora, govori nam majka, u dnevnik zapisalo da je „učenica odsutna na nastavi“, no poduzimalo se nije ništa.

Na koncu je učenica nastavu sama napustila, i to već u listopadu. Iz škole se naprosto odšetala za vrijeme sata tjelesnog i zdravstvenog odgoja, što profesor nije ni primijetio.

- Tek tog dana ispričala nam je kroz što je sve prolazila, a mi smo odmah idućeg dana otišli s njom u školu na razgovor u kojem je sudjelovala i školska psihologinja. Ona nam je rekla da je to vjerojatno samo jedna prolazna faza, da su to djeca... U razgovor je uključila stručnu službu škole i tražila od učenica koje su vrijeđale moje dijete da mu se ispričaju. One su to učinile, i koliko ja znam, tu je sve stalo, govori nam majka.

Ilustracija: Pixabay

U školu se nikad više nije vratila

Međutim, nije se radilo o prolaznoj fazi. Učenica se nikad više nije vratila u školu, a psihijatar kojeg otad posjećuje svaka dva do tri tjedna, dijagnosticirao joj je depresiju i anksioznost te propisao antidepresive.

- Moja kći je imala razne suicidalne misli. Govorila je da si namjerava prerezati vene na rukama ili žile na vratu. Stalno je netko morao biti uz nju. Rekla nam je da se, kad joj dođe ideja da si nešto napravi, ipak sjeti nas ostalih ukućana i kako bi nama kasnije bilo. Na koncu si je odrezala kosu, i hvala Bogu ništa više od toga... Nije jedina kojoj se to događa, i zato želim progovoriti o problemu mentalnog zdravlja i jasno reći da škola situaciju nije shvatila ozbiljno, kaže nam majka.

„Mi ne nazivamo učenike, imamo ih čak 550“

Na naše pitanje zašto u više od pola godine nijedan djelatnik nijednom nije nazvao učenicu, ravnateljica nam odgovara: „Mi ne nazivamo učenike, imamo ih čak 550. Ona mora kontaktirati nastavnike. Upućena je na razredni ispit.“

Ilustracija

- Učenici koji izostaju s nastave imaju mogućnost otići na razredne ispite do rujna. Bitno je pritom da u prvom roku polože više od 50 posto, a prije toga moraju završiti stručnu praksu, odgovorila nam je zatim poprilično administrativnim rječnikom ravnateljica škole na pitanja o ovome slučaju, tvrdeći kako je škola prema Protokolu o postupanju poduzela sve ono što stručne službe moraju poduzeti u slučajevima vršnjačkog nasilja.

Ravnateljica, naime, tvrdi kako su odrađeni razgovori s roditeljima i djecom te razgovori na satu razrednika.

- Ne mogu vam iznositi detalje konkretnog slučaja, ali mogu reći da smo kontaktirali Zavod za javno zdravstvo, školskog liječnika, socijalnu službu i Centar za mentalno zdravlje. Roditelji zasigurno imaju svu dokumentaciju, izjavila nam je na koncu ravnateljica.

Majka nam pak govori kako joj je ovo „prvi glas“ o pokretanju Protokola o postupanju.

Ilustracija

„Nigdje nismo pozvani na nikakav razgovor!“

- Nikakve dokumente mi nemamo, osim onih koje smo dobili od psihijatra. Nitko nas nije zvao niti obavijestio o ičemu. Nismo nigdje pozvani na nikakav razgovor, osim što nas je školska psihologinja uputila psihijatru, i to je sve, govori nam majka.

Pojašnjava kako njezina kći, zbog svog stanja, ne pohađa ni praktičnu nastavu. Nada se ipak kako će uspjeti položiti završne ispite te najesen upisati drugi razred, a ni ideja o „padu razreda“ nije joj, veli, posve strana.

Pet do dvanaest za mjere prevencije

Ovim je riječima zaključila razgovor s nama majka ove tinejdžerke koja se, sasvim suprotno apelu iz pisma ministra Fuchsa, u školi nije osjećala sigurno, a niti prihvaćeno.

Jasno je da škola ne može zapošljavati veći broj stručnih suradnika s područja mentalnog zdravlja bez odobrenja Ministarstva, ali zasigurno može reagirati na prve znakove odsutnosti, te pokazati empatičnost i zabrinutost prema učenici i njezinoj obitelji koja, tijekom ove školske godine, prolazi jedan od najtežih životnih perioda. Je li se on mogao na vrijeme spriječiti, pitanje je na koje nažalost ne možemo dati odgovor.

Roditelji su, nakon svega, svjesni kako je kriza njihovog djeteta mogla imati i puno, puno dramatičniji ishod.