ZA UNUKA NA DALEKOM OTOKU: Kako je baka Neri naučila plivati

Prilikom posjete Pucićima prijateljica mi je donijela poklon. U bijeloj poštanskoj kuverti bila je pohranjena mala, ručno uvezena, knjižica. Crvena korica od mekog kartona čuva nekoliko ispisanih bijelih papira koji su povezani nešto debljim koncem kojeg je autorica provlačila kroz rupicu na lijevom gornjem uglu svake stranice.

Neobično izdanje koji podsjeća na zaboravljene školske herbarije obogaćeno je s nekoliko crteža. Poput „prave“ knjige nudi čitatelju naslov, kratki predgovor u obliku posvete i uvodnu stranicu s ispisanim sadržajem: 31 naslov za jednaki broj kratkih priča. Asocirao sam odabranu količinu s trajanjem mjeseca: poruka jednostavna, svaki dan u mjesecu jedno čitanje.

Amneris je knjižicu posvetila unucima a naročito unuku koji živi udaljen od nje, na velikom otoku - kraljevini Sjevernog mora. U predgovoru je naznačena namjena knjižice:

„Za dobro raspoloženje, radost, smijeh, da Mirta, Karlo, Martin i Nikola upoznaju nestašnu, nesavršenu djevojčicu koja se pretvorila u njihovu baku!“

Sjećanja iz djetinstva proizlaze iz pera osobe koja je dočekala „koristan“ vremenski razmak s vlastitim davnim zgodbama. S obzirom da mi je do sad uskraćena uloga djeda, Amnerisine priče polučile su ugodan nemir, dotaknuo sam se s meni nepoznatim stanjem duha koji je nužan da bi, naoko bezvrijedan detalj proživljenog, dobio proznu, poetsku težinu.

Mislim, unuci nisu tek čitatelji već posredno i živi, djelatni graditelji smislenosti svake priče; što ostaje bez njih?

Pišem da bi se dotaknuo i druge, ne manje važne, poruke knjige „Neri pliva“. Naime, današnje generacije plivaju u moru digitalne zbilje, čekaju na mobitel, na tablet, na ravnu televizijsku površinu. Težina i volumen knjige ne spadaju u taj virtualni svijet. I evo, odjednom se pojavljuje na radnom stolu knjiga prijateljice; „samoizdat“, zanatski proizvod, predmet iz neke druge, kažimo Gutenbergove galaksije, koji iz bakinih sjećanja ulazi u sazvježđe unuka. Knjiga će u daleki Albion stići poštom, vidim već unuka koji preuzima mali paketić, odmotava, promatra začuđeno i potom počinje čitati:

NERI PLIVA

Piše: Amneris Bosazzi

„Hajde! Odgurni se već jednom! Doplivaj do nas!“ Iz duboke dubine dolazi Ivanin glas. Dvije nasmijane loptice plutaju na površini taammne mase vode...u duuubokoj duubini...Žele da im se pridružim..Ivana i moj tata Đuro! Iz brćkavog plićaka sigurnosti dna pod stopalima...otisnuti se u nesigurnost zagrljaju duuboke duubine!?

“Dođi!“ slatko me mami tatin glas u debelo more...Dobro on zna da ja ne mogu...treba znati plivati...

„Zaplivaj prema tati! Što još čekaš? Da padne kiša? Daj, plivaj!“

Iz daljine, iz dubine stiže do mene Ivanin glas. Smješi se ona našem tati, a tatica je milo gleda, svoju prvorođenu kćer, ponos svoj! I ja bih s njima! “Čekamo te, pridruži nam se!“ Golicaju glasovi najvoljenijih, mojih! Spustim ramena u more, stopalima odhodam sve dok više ne osjetim zaštitu morske trave muljevita dna, ruke širim, prstima guram vodu, guram , potiskujem , a ona me poslušna, odguruje, propušta me kroz svoje bibavo tijelo...ruke rade, noge rade, glava mi iznad crte površine...dišem poo-laa-koo..poo-laa-koo, kakvo kretanje(?), ležiš, a ideš, neobično...

„Bravooo! Samo daj!“ Vesele loptice sve su mi bliže, sve bliže! Stižu mi u susret...ruke rade, noge rade..šumi u ušima glas tate učitelja plivanja. I - ja plivam! Ljudii, ja plivaam! More me voli, grli.. pridržava..ne tonem!

HUURA! Divno! Divno! Divan osjećaj. More je zakon! Uspjela sam! Sada i ja mogu! Ne bojim se više duuboke duubine! Hahaha! A iz sivog se, niskog neba što se cijelo vrijeme prijeteći sivjelo nad našim sretnim glavicama, odluči ipak spustiti pregršt sitnih kapi. Blagoslove moj prvi plivački dan! „Kišaaa! Evo nam kišeee!“ Raduje joj se moja Ivana. „Poljupci moru, poljupci seki koja pliva!“ Oduševljenje u velikim, plavim očima moje zaštitnice. Sve više i više kapljica kiše...unaokolo kolo kiše, okolo mene roj nestašnih kapljica poskakivalica, prskalica!

(I am swiming in the rain! I am happy again..!). S toliko radosti... kamo?

Voda od gore, voda dolje, njihov susret slika kružiće, kružić postaje krug, veliki krug..sve više kružića, krugova...i kako do kojeg doplivam - nestaju, gube se. Zar me se boje? Nestaju, sakriju se...a htjela sam biti u oslikanom krugu!

Vesele loptice na površini mutnoplavog Jadrana. Plivaju sada tri: ti tata, ti Ivana i Nery pliva!

Strastven je zagrljaj toplog Jadrana utisnut u meni, živi za sve vas...