Na pulskom Monte Zaru danas u poslijepodnevnim satima, među samim zgradama, točnije, na krovu, snimljena je lisica.
I nije to prvi put da čitatelji javljaju da im se po kvartu vrzma ova životinjica. Štoviše, sve ih je više.
Treba li ih se bojati, ponajprije zbog uvriježenog mišljenja da prenose bjesnoću te što učiniti kada se nađete 'oči u oči' s lisicom, stručnjaci kažu: Ništa! Ostavite je na miru i nemojte se bojati.
Lisice u gradovima su sasvim normalna stvar u Zapadnoj Europi, tako da se one počinju pojavljivati i kod nas. Nekadašnji strah od lisica je prvenstveno bio vezan uz pojavu bjesnoće, međutim u Hrvatskoj bjesnoća nije zabilježena već dugi niz godina, pisao je svojevremeno Jutarnji list, prenoseći izjavu Ivana Budinskog, stručnog savjetnika za zaštitu prirode u udruzi Biom.
Bjesnoća je, usudimo se reći, istrijebljena u prirodi u Hrvatskoj.
Budinski tvrdi i da je neopravdan strah od lisica kao štetočina. Naime, ljudi su se bojali lisica i zato što su one ubijale perad, ali to u gradu nije problem jer ne postoje kokoši koje trče po vrtovima.
Lisice u grad dolaze i zbog toga što se naš način života promijenio, ‘nudimo’ im jako puno hrane, kaže Budinski.
- Svugdje po gradu ima hrane, ostataka kruha, sendviča, pomfrita, čipsa, salame. Tko god šeta psa po gradu, može vidjeti da pas svako malo nešto njuška i nešto pokušava pojesti. Tako i lisica, odnosno druge divlje životinje, imaju priliku naći hranu po gradu. Samim tim nam čine korist, jer inače bi ta hrana trunula, kvarila se, smrdjela bi… Lisice to pokupe i na taj način funkcioniraju u gradu.
- Lisica će se sama skloniti od vas, neke će se s vremenom možda pripitomiti pa jesti iz zdjelice mačke ili psa, možda će vam loviti miševe i štakore. Pustite lisice na miru, nećete ih ni primjećivati. One će i dalje biti divlje životinje samo će se manje bojati ljudi, a ljude neće ugrožavati - smatra Budinski.
