ŠETNICA ANTONIJA SMAREGLIE U FAŽANI: Suvremena umjetnost koja vrednuje povijesnu baštinu

Šetnica Antonija Smareglie, realizirana u dvije faze (2019. i 2021.) u Fažani, sjajan je primjer primijenjene umjetnosti  - riječ je o klupama – i jedna je od rijetkih epizoda estetskog oblikovanja prostora i suvremene, te umjetničke interpretacije povijesnih događaja, fenomena ili pak ličnosti u istarskom prostoru.

Drugim riječima, u Istri, koja obiluje antičkim i srednjovjekovnim spomenicima, rijetki su znakovi rukopisa modernog umjetničkog vizualnog oplemenjivanja prostora. Sve stane u nekoliko redaka: park skulptura Dušana Džamonje u Vrsaru, vrlo vrijedna zbirka bakrenih skulptura u Poreču, park skulptura Mediteranskog kiparskog simpozija u Labinu, Art Park na Verudeli u Puli, skulpture “Lopta svih sportova” u Novigradu, “Leptir” u Balama, “Koze” na tromeđu Marčane, Ližnjana i Pule. Tu je još nekoliko spomenika u Puli, prvenstveno Mocennijev “Spomenik Puli” (ili brodu, ili Uljaniku) na Vidikovcu i spomenici žrtvama bombardiranja grada u Drugom svjetskom ratu, Sergiu Endrigu, Mati Parlovu, “Venera” ispred ulaza u Zerostrasse, “Slobodna forma” slovenskog kipara Zmage Posege u Mornaričkom parku i Marulićev kip koji je postavljen na krivom mjestu.

Iz tih razloga, promišljeni pristup u materijalnom i umjetničkom vrednovanju povijesti u malom mjestu kao što je Fažana – koje, od uspostave Općine, 2003. godine, nesporno raste na mnogim poljima – zaista zaslužuje pažnju.

Sve je krenulo između 2006. i 2008. kada, radovima fažanskih i vodnjanskih umjetnika (Roberta Weissman Nagy, Marino Belas, Lena Geršić, Igor Grgurević, Silvo Šarić, Korana Lukić Šuran i Solidea Guerra), nastaje “Park Sardela” - ribe prehraniteljice mjesta. Ideju je pokrenuo tim koji su činili arhitekt Slaven Cetina, likovni umjetnik Josip Diminić i likovna kritičarka Gorka Ostojić Cvajner. Kasnije,2018., postavljen je spomenik najpoznatijem mještaninu, Mati Parlovu - rad akademskog kipara Ante Jurkića, a 2019. otvorena je staza posvećena skladatelju Smaregli, čija je druga faza okončana 2021.

Smareglia u Fažani

Zašto šetnica baš Antoniju Smaregli? Riječ je o glazbeniku, jakih istarskih korijena, rođenog u Puli 1854., majka mu je bila iz mjesta Ičići pored Lovrana, djed iz Vodnjana. A Fažana? Zato što je u Fažani boravio u vili koja je, prema naslovu njegove opere, bila najprije poznata kao Villa Oceana, a kasnije kao Crvena vila.

No, premda se o boravku Smareglie u Fažani često spominje 1903., a to je godina kada je njegova opera “Oceana” premijerno prikazanja u prestižnom milanskom kazalištu Teatro alla Scala, tu treba biti pažljiv. Valja uzeti obzir činjenicu da govorimo o čovjeku koji je, sljedeći svoju umjetnost ili pak zbog neimaštine, stalno selio po Europi. Živio je u Puli, Trstu, Beču, Veneciji i Milanu, ali je duže boravio i u Vodnjanu, Trevisu, Cividaleu, Pragu, Dresenu…

Obzirom da je bio Puljanin, Fažanu je sigurno poznavao oduvijek, a vjerojatnije i pobliže 1894., kada je u Vodnjanu skladao svoju najpoznatiju operu “Nozze Istriane” (“Istarska svadba”). No, prema biografiji “Antonio Smareglia e la sua biografia” (“Antonio Smareglia i njegova biografija”) koju je 1933. napisao njegov sin Ariberto, sigurno je jedino to da je Fažani boravio tijekom ljeta 1914., gdje je dočekao početak Prvog svjetskog rata.

Villa Oceana, ribolov i "špari"

Mogućnost da u Fažani unajmi vilu “koju je sanjao cijeli život, slikovitu kuću na osami” (“una villa che corrispondeva a quello che aveva sognato per tutta la vita, una casa solitaria e pittoresca) ukazala mu se u trenutku kada je privremeno došao do novca od premijere njegove opere “Abisso” (“Bezdan”) koja je, zahvaljujući dobrim riječima glasovitog dirigenta Artura Toscaninija, u veljači 1914. prikazana u milanskoj Scali pod ravnanjem Tullia Serafina.

U Fažani je Smareglia živio sa suprugom, a često su tu boravili i sinovi Mario i Ariberto te kćeri Giulia, Maria i Silvia. Supruga se zvala Maria Polla, no za njega je bila “Jetti”. Ariberto zapisuje da je rečenica “Jetti, koju ribu jedemo danas?” (“Jetti, che pesse se magna oggi”?) bilo prvo pitanje koje je Maestro postavljao odmah ujutro.

Villa Ocena - foto: Infofazana

U Fažani, navodi njegov sin Ariberto, Smareglia je nanovo otkrio svoju ljubav za ribolov,  pecao je s “tonjom” iz čamca, a spuštao je vrše (iz kojih su mu djeca i mladići rano ujutro čest krali ribu) i bio bi vrlo razočaran kada bi ulovio samo “špare”.

Premda je živio u zdanju koja je odmah postalo poznato kao Villa Oceana, u Fažani Smareglia nije radio na toj operi već – obzirom da je već 1900. oslijepio uslijed neuspjele operacije očne mrene – sinu Mariu diktirao izmjene partiture opere “Pittori fiamminghi” (“Flamanski slikari”) koja će premijeru doživjeti tek četrnaest godina kasnije.

Lutanja do smrti

Vjerojatno je zarađeni novac ubrzo ispario, vilu u Fažani si više nije mogao priuštiti (živio je od ne baš debelih “čekova” koje je zbog zasluga dobivao od općina Pula, Trst i austrijskog Ministarstva obrazovanja), stoga već 1915. opet seli u Vodnjan kod rodbine, a potom živi u Trstu, Portorožu, Kopru, a poziv sina da se preseli u Milano nije mogao prihvatiti jer bi u Italiji izgubio pravo na spomenute potpore Pule i Trsta, koji su još uvijek bili gradovi u Austro-Ugarskoj. Zanimljivo je spomenuti da mu je na kraju rata, časnik austrijske poražene vojske, prije napuštanja Kopra, u znak poštovanja ostavio 12.000 kruna. Smareglia je umro u Gradu, pred uskrs 1929.,gdje je boravio kao gost obitelji Casali i Grossi.

Antonio Smareglia

Tragedija u Crvenoj vili

Od Ville Ocena, kasnije Crvena vila, danas nema ni traga. Ona je nakon kraja Drugog svjetskog rata, točnije od 1956., kada ju je preuzela vojska s namjerom da u njoj otvori odmaralište, bila prazna i u derutnom stanju, djeca su se u njoj igrala skrivača sve dok, 25. srpnja 1977., nije došlo do nesreće. Oronuli balkon na drugom katu na stražnjoj strani nije izdržao, desetoro djece (pojavila se i brojka četrnaest) iz slovenskog odmarališta “Sava” iz Kranja ozlijeđeno je, a jedan je dječak hitno helikopterom prebačen u Ljubljanu. Nakon tragedije, JNA je zdanje srušila do temelja.

Umjetničke klupe na obali - homaž Maestru

Autorica umjetničkog koncepta Šetnice Antonija Smareglie je povjesničarka umjetnosti Gorka Ostojić Cvajner, a svi su autori, osim Simonea Mocennija - sina pulsko-milanskog umjetnika Gualtera Mocennija – koji se školovao u Milanu, pohađali Školu primijenjenih umjetnost u Puli.

“Imali smo sreću da je vrijedna direktorica Turističke zajednica Fažane Melita Peroković prihvatila ideju izučavanja Smareglie i njegovog boravka u Fažani, koju je obožavao, a sve je to podnijela mala Općina Fažana s hrabrošću. stavom, znanjem i vjerovanjem”, rekla nam Gorka Ostojić Cvajner i objasnila:"predložili smo da se duž sjevernog djela obale, od bivše tvornice stakla pa prema Peroju, dakle prema samoj vili Oceani, napravi šetnica. Izabrali smo osam autora koji su dobili zadaću da, naravno uz stručno mentorstvo, prouče život i djelo Antonija Smareglie, da prouče njegove opere i onda smo zajednički određivali, prema njihovim afinitetima, koja bi opera bila svakom pojedinom autoru najbliža.

Za opis umjetničkih djela – klupa, djelomično ćemo koristit riječi Gorke Ostojić Cvajner.

Rino Banko, Klupa Antonija Smareglie, 2019.

Posvećena je autoru. Ona je scenična i multimedijska, obzirom da ima i svjetlost i zvuk. Ona izvedbom izgleda teatralno, kako zapravo i treba izgledati.

Liberta i Marin Mišan, Oceana, 2019.

Sestra i brat iz Vodnjana autori su vrlo zatvorene, dubinsko sagledive klupe Oceana. Ona izgleda kompaktno, čvrsto, možda oblikom prkosi maštovitosti i liričnosti same opere, ali naglašava njen uspjeh i Smereglinu ustrajnost da, unatoč nesklonoj kritici, sklada operu po svom, wagnerianskom ukusu, koja je konačno nagrađena praizvedbom u kazalištu “Teatro alla Scala” u Milanu, i to 32 godine otkada mu je, također u Scali, premijerno prikazana mladenačka opera “Bianca da Cervia” koju sam Smareglia nije volio, ali koja mu je donijela i prve trenutke slave.

Marko Človek, Istarska svadba (Nozze istriane), 2019.

Človek je izradio “Istarsku svadbu” na jedan iznimno suptilan i nježan način. Njegova klupa govori o nesretnoj ljubavi dvoje mladih Vodnjanaca na jedan asocijativan i nedoslovan način, uistinu majstorski odrađeno. Recimo još da klupu, vrlo simbolično, zapravo čine dvije spojene ali istovremeno i odvojene klupe, malo, ali ipak primjetljivih, različitih dimenzija i boja kamena.

Simonne Mocenni, Noćna leptirica (La Falena), 2019.

Mocenni je "Noćnu leptiricu" skulptorski izradio vrlo intrigantno, gdje je zaleđe posvećeno leptirici, Faleni, jednim nemirnim letom. Pritom je autor koristio svoj klasični oblikovno-volumenski model "clustera" koji stvara vrlo dojmljiv i skladan kontrast s čistoćom prednje strane klupe.

Vedran Šilipetar, Bezdan (Abisso), 2019.

Klupa je izrađena u drvu i metalu, materijal je poklon NP Brijuni. Crni, nemirni metalni dijelovi, primarna su asocijacija s bezdanom. Ova izuzetno zanimljiva klupa svojim oblikom stvara rezonanciju s naglašenim ritmom ove opere koja kroz dramu ljubavi i ljubomore govori o sukobu između talijanskih, lombardskih komuna i njemačkog cara Fridrika Barbarosse.

Iva Fonović, Bianca da Cervia, 2021.

Nježnošću, elegancijom i finoćom govori o senzualnosti i ljubavi, čak i “physisu”, prirodi te ljubavi. S operom “Bianca da Cervia” Smareglia je 1882., u 28. godini, Smareglia je doživio svoj prvi, veliki uspjeh. Premijeru je imala u hramu opere, milanskom kazalištu “Teatro alla Scala”. Čvrstim spojem kruga i pravokuta, kod koji ostaju itekako vidljivi različiti oblici koji su im svojstveni, autorica je naglasila i sudbinsku povezanost zaljubljenih u okršaju sa stvarnim, nemilosrdnim životom.

Oleg Šuran, Sigetski vazal (Il vassallo di Siget), 2021.

Ova posebna klupa posvećena je najkompleksnijoj, najdramatičnijoj i najnarativnijoj operi Antonija Smareglie, s puno artefakata. Autor je htio sve to skupa objediniti u jednom suženom prostoru koji asocira na kapelu, sa svim elementima, pa i mač u kamenu, koju sačinjavaju fabulu prepune drame, krvi i osvete

Oleg Morović, Flamanski slikari (Pittori fiamminghi), 2021.

Od prve skice do krajnje realizacije autor se opredijelio za jedan slikarski zamah, za jednu mini gestu koju je obojao žarkom, sunčanom žutom bojom, tako da je ta klupa svevidna, vrlo glasna i vrlo jasna sa svojim konceptom Flamanskih slikara. Ova je opera premijerno prikazana 1928. u Trstu, samo godinu prije smrti Smareglie. Riječ o preradi ranije opere Cornill Shutt iz 1893., a novu je verziju skladatelj započeo upravo u Fažani. Valoviti oblik asocira i na stalnu mijenu sreće (kod kritike i publike) koja je karakteristična za sve umjetnike, a svakako za Smeregliu.

Valja spomenuti da je na šetnici postavljena je trojezična (hrvatski, talijanski, engleski) ploča s podatcima o Smareglinom životu i stvaralaštvu koju je oblikovao Oleg Šuran, te ploča na Braillevom pismu za slabovidne osobe.

„Budući da smo bili u zaostatku u razvoju turizma na podrčju Fažane“, rekla nam je direktorica TZ Fažane Melita Peroković, i dodala kako je „Turistička zajednica Fažana, od svog osnivanja 2002. godine, donijela odluku da moramo predstaviti sve naše adute. Fažana je stvarno bogata kulturom, međutim ona nije vidljiva na prvu, pa se trudimo na jedan drugi način sve ovo predstaviti. Jedan od puteva koji smo dogovorili je svakako da predstavimo našu iznimno bogatu kulturnu povijest. Odlučili smo da ćemo našu baštinu predstaviti kroz materijalnu ali nematerijalnu kulturu. Tako imamo smo osnovali Malu ribarsku akademiju sardela kojom vrednujemo nematerijalnu kulturnu baštinu naše bogate ribarske povijesti, s druge strane imamu rimsku stazu Vasianum kojom predstavljamo našu rimsku povijest i još nekoliko staza gdje u prostoru, kroz urbanu opremu, pokušavamo predstaviti našu povijest i kulturu. Jedna od njih je svakako šetnica Antonija Smareglie s autorskim tematskim klupama. Zovemo je i „šetnica s pogledom“ jer se svaka nalazi na mjestu koje posjetitelju pruža pogled i na naše prirodne ljepote, uz kulturnu baštinu. Time smo ostvarili i jako dobra iskustva s lokalnim umjetnicima, a naši gosti i posjetitelji uviđaju naša nastojanja da i na taj način oplemenimo prostor.  I sama žitelji Fažane su zadovoljni. Ponekad na početku budu iznenađeni, ali ih novim idejama potaknemo na razmišljanje tako da i oni sami uviđaju kako Fažana ima što pokazati i da je to dobar način kojim oplemenjujemo prostor. Važan je i edukativni dio, u naše projektu su uključena djeca i  učenici a kroz njih i roditelji“, zaključila je Melita Peroković.

Puno je toga dobrog, i drugačije, učinjeno, to sada valja održavati.