Možete li zamisliti danas život bez pitke vode? Bez mogućnosti pranja robe, tuširanja...? Gotovo je nemoguće i na to pitanje uglavnom svi prvu asocijaciju imaju na najnerazvijenije zemlje 'trećeg svijeta'. Međutim, ovakva stvarnost nije toliko daleko, tu je u našem susjedstvu.
Naime, dva sela, stancija Cecilija, poznatija i kao Škimicera, te Mednjan, oba na Vodnjanštini niti danas, u 21. stoljeću, nemaju pitku vodu iz vodovoda. Istina, snalaze se ljudi pa "premošćuju" tu situaciju raznim inventivnim rješenjima, ali ono pravo, a to je dovođenje vodovodnih cijevi do njihovih kuća, još se ne nazire. A nije da se nije planiralo, radili projekte, odvajala sredstva na posebnoj stavci u proračunu, ali se ništa nije u stvarnosti i dogodilo.
- Ovako vam ide kronologija: prije 43, 44 godine mi smo u Škimiceri dobili vodu, ali na divlje. Zašto kažem na divlje? Zato što se tada kopalo za vodovodnu cijev do Gurana, koji je tada i dobio vodu, a onda smo si mi sami kopali kanal i provlačili cijevi do Škimicere. Taj vod nikad nije registriran niti on postoji u kakvim dokumentima. Tada smo imali i jedan sat, zajednički mi i Guran i to je, unatoč povremenim problemima, funkcioniralo do prije 15-ak godina kada su problemi eskalirali oko plaćanja vode i tada su za nas postavili jedan sat koji je u vlasništvu Grada Vodnjana, a Guranci su dobili svoje, priča nam jedna stanovnica stancije Cecilija itekako dobro upoznata s ovom problematikom.
Iako na prvu izgleda da zapravo oni, kako tako, imaju vode, otkriva nam da ta voda donosi više problema nego rješenja.
- Prije svega, cijev je vrlo malog promjera, pritisak je nikakav, pogotovo ljeti, vrlo često ostajemo bez vode jer ta cijev je stara, radovi su napravljeni kako su napravljeni i ona često puca. Sav trošak sanacije je na nama, Grad i Vodovod ne žele niti čuti da participiraju. Dakle, mi moramo platiti nekoga da pronađe mjesto puknuća, pa bageristu koji će to mjesto otkopati, pa nekoga da cijev zakrpa.... I na kraju smo sretni da imamo i kap vode, ali, ponavljam, sve nas to jako puno košta i živaca i novaca, zaključuje naša sugovornica i pokazuje nam mjesto gdje su unatrag 30-ak godina ljudi iz Vodovoda na čelu s tadašnjim direktorom označili kuda će cijev ići tvrdeći da će dobiti vodu, ali direktor je došao i otišao, a da vodu u Škimiceru nikada nije pustio.
I drugi stanovnici Škimicere kažu nam da su godinama "hodočastili" u Grad Vodnjan, da su s tim problemom bili upoznati svi gradonačelnici i načelnici desetljećima unazad, da je čak i u proračunu bila određena stavka za ovu investiciju, ali novac je, kažu nam, potrošen na nešto drugo, ne znaju na šta, a oni vodu nisu dobili. U ovom je mjestu i do 20 žitelja, pogotovo ljeti koji i dalje tako muku muči s dobivanjem pitke vode, a sve više pogledavaju prema šternama koje su od starine ovdje i uvijek su bile rješenje za stanovnike. Međutim, ta voda već odavno nije pitka tek je nijemi podsjetnik da 21 stoljeće ovdje i nije baš kročilo.
Kako bilo, i sadašnja gradska garnitura naslijedila je ovaj problem, ali su si dali truda, kažu nam žitelji Škimicere, i bar, za razliku od ostalih, napravili projekt.
- Činjenica je da su se oko ovog pitanja uvijek odgovornosti prebacivale između Grada Vodnjana i Vodovoda. Ova gradska vlast napravila je konačno taj projekt kojim bi nas se spojilo s glavnim vodom. Međutim, tu se čeka projekt Aglomeracije u sklopu kojeg bi se taj glavni vod tek trebao izgraditi, a tek onda bi se povukla cijev od glavnog voda do stancije Cecilija. Postoji mogućnost da se spoje preko ceste na stari vodovod, ali to je tek mogućnost jer za tako nešto projekti nisu rađeni niti je to izgledna opcija. A da apsurd bude veći, riječ je tek nešto više od kilometra cijevi!
Na drugom kraju Vodnjanštine Mednjan je još jedno naselje bez vode, još jedno mjesto gdje se sve brojniji stanovnici snalaze. Kažu nam da ljeti ovdje bude i 30-ak ljudi, a svima je zajednički problem - nedostatak pitke vode.
- Morate znati da je ovo mjesto staro kao i Vodnjan, ovo je i prije bilo važno odredište. O tome svjedoče dvije obližnje crkve sv. Germana i sv. Martina te vrijedan arheološki lokalitet iako po njemu kopaju bagerima - da ti pamet stane! Zato i razvijaju Vodnjan, a nas su zaboravili, gotovo u dahu rekao nam je stanovnik Mednjana Slađan Pajković.

Slađan Pajković
Pitamo ga kako to da nemaju vode.
- Svaka vlast, svaka stranka u predizborno vrijeme dolazila je ovdje i održavala susrete s građanima - znate gdje? Na šterni, kaže nam Pajković i pokazuje na obližnju staru šternu. Primjećujemo da se iz nje, na razne strane, protežu gumene cijevi. To iz nje, kaže Pajković, svi uzimaju vodu, ali samo za pranje robe, i druge potrebe, jer nije za piće s obzirom da je šterna napukla, a filteri nikada i nisu mijenjani. - Dođu, poslikaju se i odu. Nitko se više i ne osvrće, a mi problem već desetljećima ne uspijevamo riješiti.
- Vidite iza šterne ima i plastični spremnik s vodom. To nam vatrogasci nose i pune, ali to isto nije za piće, jer stoji na otvorenom, na suncu tako da su i to bačeni euri u vjetar. Ne razumijem tu indolentnost nadležnih! Ne znam zašto su ovdje uopće urbanizirali terene kad nemamo ni vode? Samo zato da poskupljuju kvadrati zemljišta, a od toga nitko nema ništa osim gradske kase, rezimira Pajković i tek rezignirano kaže da je on već odustao od svega, više nije niti tužno niti smiješno nego samo - ravna crta. Tim više što im stiže optički kabel, 5G mreža, a vodu nisu riješili. No, da više ne bi time kidao živce lagano si sam priprema jednu svoju kvalitetnu šternu iza kuće, umjesto privremene plastične od šest kubika kakvu ima sada, a koja će trajno riješiti taj nedostatak vode i zauvijek ga poštedjeti daljnjih rasprava o vodovodu u Mednjanu.
Iznosi i jednu tužnu činjenicu, da im je vodovod pred nosom, stigao je u Golubovo, hidrant je na obližnjem raskrižju putova, no njih jednostavno svi zaobilaze.
Pridružuje nam se i drugi stanovnik, Moreno Pajković. Kaže nam u šali da je očekivao da nosimo vijest kako stiže vodovod, a kad ono - ništa!

Moreno Pajković
- Kada sam bio dijete onda su radili vodovod za sva sela u okolici. Tada smo i mi trebali dobiti vodu, međutim, stigla je vrlo blizu, a onda se počela raditi Barbariga i samo su se preusmjerili na tu stranu i mi do danas, eto, nismo više upali u planove. Za naš je problem, dakle, kriv turizam. Sva sreća da je Končar platio da nam se asfaltira cesta da bi imao pristup do svog gradilišta, inače niti asfalt ne bi imali, kroz smijeh dodaje.
Ispričali su i zanimljivu priču kako se unatrag nekoliko godina, za vrijeme mandata bivšeg gradonačelnika, govorilo kako, eto, konačno stiže vodovod pa su neki čak i počeli plaćati rate za priključke. Međutim, kada je netko otišao pitati u Vodovod, o tome nisu imali pojma. Što je to bilo, tko je i koliko uzalud platio, nitko poslije nije znao. Međutim, posve je jasno da se ovaj problem nije riješio, a niti danas se ne zna hoće li se i kada riješiti.
Za pojašnjenje smo upitali Grad Vodnjan, je li točno da ova naselja neće dobiti vodu niti u ovoj godini, ali i znaju li nadležni u Gradu možda kada bi se to ipak moglo dogoditi na radost žitelja.
"Grad Vodnjan je uslijed dugogodišnjih zahtjeva stanovnika Mednjana i St. Cecilije te u suradnji s javnim poduzećem Vodovod Pula d.o.o., pružateljem usluge opskrbe vodom, izradio projektnu dokumentaciju za izgradnju vodovodnog ogranka za naselje Mednjan i izgradnju vodovodnog ogranka za naselje St. Cecilija. Grad Vodnjan raspolaže tek okvirnim podacima o broju stanovnika na određenim područjima, koji ne moraju odražavati stvarno stanje, kao što je to i slučaj s ovim naseljima.
Prema dostupnim podacima iz ranijih godina o prijavljenom prebivalištu, na području naselja St. Cecilija ima 23 stanovnika. Na St. Cecilija je 9 kućnih brojeva. Iz istog izvora poznat je podatak o 4 evidentirana stanovnika Mednjana, ali je broj mještana, odnosno korisnika bitno veći. U Mednjanu ima 15 kućnih brojeva", kažu u svom odgovoru nadležni iz Grada Vodnjana.
Ističu nadalje da se vodoopskrba naselja Stancija Cecilija trenutno odvija iz smjera Stancije Guran cjevovodom manjeg profila koji nije u vlasništvu isporučitelja vodne usluge, odnosno Vodovoda Pula, stoga se formalno smatra da nema izgrađenu javnu vodoopskrbnu mrežu, unatoč činjenici što ima vodu.
"Sukladno troškovniku iz projektne dokumentacije troškovi projektiranih radova iznose dva milijuna kuna (odnosno 265,6 tisuća eura). Za sada je otvorena mogućnost sufinanciranja projekta sredstvima iz međunarodnih fondova, a ishod će biti znan po pribavljanju potrebne dokumentacije", ističu iz Grada Vodnjana.
Naselje Mednjan, dodaju, nema osiguranu vodoopskrbu.
"Jedini izvor vode je javna šterna koja nije uvjetna za korištenje, a javnosti su poznati apeli veće skupine mještana proteklog desetljeća za osiguranje pitke vode. Na trasi projektiranog vodovoda trenutno nema postojeće vodoopskrbne mreže izuzev na dijelu dionice kroz naselje Stancija Golubovo. Na tom dijelu nalazi se postojeći cjevovod iz nodularnog lijeva DN 100, koji će se zbog zadovoljavanja hidrauličkih parametara biti zamijenjen polaganjem novog cjevovoda iz nodularnog lijeva DN 150 po trasi postojećeg.
Do Mednjana, glavnim projektom, predviđena je izgradnja 2.422 metara novog vodoopskrbnog cjevovoda iz cijevi od nodularnog lijeva DN 150. Uz predmetni cjevovod, projektom je predviđena izgradnja protupožarne hidrantske mreže, rekonstrukcija postojećih kućnih priključnih vodova te izvedba novog podzemnog okna za smještaj kontrolnog vodomjera u projektiranom čvoru 1. Kompletan projektirani cjevovod smješten je u koridore postojećih prometnih površina – nerazvrstanih cesta na području Grada Vodnjana, čime se trajno osigurava dostupnost budućeg vodovodnog cjevovoda i pripadajućih objekata u svrhu održavanja mreže. Sukladno troškovniku iz projektne dokumentacije troškovi radova iznose 605.500 eura", pojašnjavaju na kraju iz Grada Vodnjana i dodaju da je izdavanje građevinske dozvole za ove radove u završnoj fazi.