"Odveo sam Giannija na vrh rovinjske starogradske jezgre, podno crkve i zvonika svete Eufemije i pokazao mu niz kućica koje su raspoređene duž ulice Montalbano sve do stepeništa koje vodi do crkve i do starog groblja. Rekao sam mu da su, kad sam bio dečko, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kućice bile štale u kojima su rovinjski seljaci držali volove, a najviše magarce, konje pa i svinje..." piše Elio Velan
"Odveo sam Giannija na vrh rovinjske starogradske jezgre, podno crkve i zvonika svete Eufemije i pokazao mu niz kućica koje su raspoređene duž ulice Montalbano sve do stepeništa koje vodi do crkve i do starog groblja. Rekao sam mu da su, kad sam bio dečko, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kućice bile štale u kojima su rovinjski seljaci držali volove, a najviše magarce, konje pa i svinje..." piše Elio Velan
Došao mi je u posjetu prijatelj s kojim dijelim interes za istarsku povijest, točnije za promjene kroz vrijeme koje su se dogodile u načinu organizacije prostora.
Pričao mi je o nekadašnjoj stočarsko-vinogradarskoj zbilji Drage koja je u cijelosti bila oblikovana ljudskim radom. Kameni dokazi strpljivog rada stočara i ratara danas su pokriveni gustom šumom. Prijatelj ima već razrađeni plan, pa ove zime, čim se zelenilo razrijedi, obilazit ćemo teren i pokušati sačiniti vjerodostojnu mapu nekadašnjeg humaniziranog prostora.
Pomislio sam da bi, kad bi slučajno duh nekog našeg pretka sišao s neba i zavirio u suvremeni način korištenja zemlje i starih urbanih sredina, uskliknuo: “Bože, pa od čega žive ti ljudi?”
Bilo bi složeno objasniti mu, kratko i razgovijetno, značaj riječi turizam, parcelacija poljoprivrednog zemljišta i globalizirana distribucija hrane.
Odveo sam Giannija na vrh rovinjske starogradske jezgre, podno crkve i zvonika svete Eufemije i pokazao mu niz kućica koje su raspoređene duž ulice Montalbano sve do stepeništa koje vodi do crkve i do starog groblja. Rekao sam mu da su, kad sam bio dečko, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kućice bile štale u kojima su rovinjski seljaci držali volove, a najviše magarce, konje pa i svinje.
Cijeli se rubni prostor oko crkve koristio za štale koje su potom prodane, a stranci (u ono vrijeme najviše Beograđani) u njima su smjestili vikendice koje se danas koriste za najam turistima.
Osim na prostoru oko svete Eufemije štale su se razvijale i podno velikog vrta franjevačkog samostana i pored nekadašnjeg zatvora koji je poslije rata pretvoren u hladnjaču tvornice za preradu ribe Mirna. Rovinjski seljaci koji se u drevnom dijalektu nazivaju “sapaduri” živjeli su u starogradskoj jezgri, rame uz rame s ribarima i mornarima.
Rano ujutro vezivali su magarca, vola ili konja za voz i krenuli bi u “kampanju” na rad. Vraćali su se pred zalazak sunca, voz bi stao pred vrata konobe, iskrcali su proizvode i onda smjestili životinju u štalu.
Zašto magarci pored crkve? Jednostavno zbog racionalnog korištenja prostora. Staje su se gradile tamo gdje je bilo slobodnog prostora, pored ili najbliže do mjesta boravka ali nikako u ulici stanovanja jer je Rovinj bio gusto naseljen.
Seljaci- sapaduri imali su važan udio u socijalnoj strukturi stanovništva, bilo ih je više nego ribara, jedni i drugi živjeli su rame uz rame, u gradu.
O vezi poljodjelaca i grada, francuski povjesničar Maurice Aymard objašnjava nam da se stanovnik Mediterana bavi poljoprivredom iz nužde, protivno vlastitoj prirodi. Obrađuje zemlju, ali ne živi na njoj, već negdje drugdje, u gradovima ili naseljima, u kućama koje su prilijepljene jedna uz drugu, okružen vrtovima, vinogradima i maslinicima.
Rovinjci su zemlju oko grada dijelili u tri dijela: polja najbliža gradu spadala su u zonu Finida piccola (Mala Finida), nakon nje slijedila je zona Finida grande (Vela Finida) i potom najširi polukrug koji je završavao na granici sa susjednim općinama.
Čovjek s Mediterana po Aymardu, živi životom građanina, nikad sam, uvijek u grupi, bez obzira na veličinu. Mediteran duguje svoje jedinstvo više mreži gradova i naselja, nego li klimi ili geologiji. Prostor Mediterana izgrađen je oko te mreže i iz nje crpi snagu i život.
Vlasnik malog posjeda, a takvih u Rovinju ima najviše, izgradit će kućicu u kutku vinograda gdje će čuvati alate i gdje će se odmarati i okrijepiti tijekom dugog dana rada na suncu. Nakon zalaska sunca vraća se u grad, a kuća je simbol gradskoga prestiža i osobne slobode.
Grad je mjesto komunikacije, razonode, duhovnog rasta, obrazovanja i trgovanja. Oko Rovinja je bilo puno poljskih kućica, seljaci su u njima provodili noć u kraćim razdobljima ljetne žetve ili berbe grožđa. Rovinježi su bili vrsni vrtlari, a rovinjski su vrtovi bili izuzetno bogati i uređeni do savršenstva. Bilo je sve vrste povrća i voća.
Rovinjske žene nisu sudjelovale u radu na polju, čuvale su dom, a kampanja je bila isključivo mjesto okupljanja muškaraca. Pamtim mirise polja u gradu: miris svježeg povrća koji se prodavao pored vrata konobe, miris dinja i grožđa u vrijeme berbe koja se poklapala, tjedan prije ili kasnije sa 16. rujnom, danom zaštitnice sv. Eufemije.
Pamtim i miris štale jer bi se djeca nagurala na voz i vozila se gradskim ulicama sve do staje te promatrala sa zanimanjem kako je vlasnik regula’ blago…
Obiteljski nadimak je bio Mulchiera. Za mnoge generacije Rovinježa bio je pojam radnika na zemlji, pojam sapadura. Snažan i neumoran, do kraja predan radu. Njegov je život bio vezan za njegovu zemlju, vinograde, maslinike, vrtove.
Pričao mi je njegov nećak da je jednog dana Nico Mulchiera otišao na pregled kod doktora. Na kraju dugih pretraga liječnici su mu savjetovali da napusti zemlju, da srce neće izdržati.
Mulchiera ih je poslušao: ušao je u kuću, sklopio je škurnice prozora u dnevnom boravku i u spavaćoj sobi, povukao zavjese, smjestio se na kauču i nikad više nije izašao iz kuće niti pogledao kroz prozor.
Svaki policijski službenik je trebao oduzeti moju iskaznicu i poništiti ju ako je bila nevažeća, i onda bi to riješili. Ja godinu dana živim u uvjerenju da ću do veljače iduće godine napraviti novu osobnu iskaznicu s novom adresom, kazao je Galović
Projektom se rekonstruira 1200 metara i dograđuje 145 metara lukobrana, a pored povećanja maritimne sigurnosti luke i zaštite grada od visokih valova i potencijalnih poplava, ovaj projekt će doprinijeti i povećanju teretnog i putničkog prometa unutar luke Pula kao i potaknuti nove investicije, kazao je župan Miletić
Njegova otpornost, agresivnost, veliki reprodukcijski potencijal i tolerancija na širok raspon uvjeta čine ga jednom od najagresivnijih invazivnih vrsta u Mediteranu * Rješenje ipak postoji
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
