TKO ČUVA PLUĆA MORA Kako je u zaštićenoj uvali Polje na rtu Kamenjak savršeno organiziran sustav kolektivne neodgovornosti

Godinama se kupam u uvali Polje na Kamenjaku. Poznajem je u rano jutro prije nego što stignu brodice, automobili i dnevna vreva. Kada je more još ravno, a sunce kroz površinu osvijetli stijene, jata sitnih riba i velike tamne površine koje se poput livada prostiru morskim dnom.

Mnogi ih jedva primijete. Nekima izgledaju kao obična morska trava preko koje će baciti sidro jer je ondje, valjda, dno manje važno od njihovog popodnevnog kupanja. Ali ono što raste ispod njih jedno je od najvrijednijih staništa Sredozemnog mora. To je posidonija, botaničkog naziva Posidonia oceanica.

Izvor: Medomed.org

Nije alga, ni korov. Nije bezvrijedno zelenilo koje će ponovno izrasti čim završi turistička sezona. Posidonija je prava morska cvjetnica. Ima korijen, rizome, duge listove, cvjetove i plodove. Endemska je vrsta Sredozemlja, što znači da prirodno ne raste nigdje drugdje na svijetu. Njezine podvodne livade često nazivamo plućima mora. Posidonija fotosintezom koristi ugljikov dioksid otopljen u morskoj vodi, stvara organsku tvar i pritom oslobađa kisik. Tako obogaćuje priobalno more kisikom i stvara uvjete za život brojnim morskim organizmima.

Ali njezina važnost ne završava samo na proizvodnji kisika. Posidonija je i veliki spremnik takozvanog plavog ugljika. Ugljik ugrađuje u svoje listove, korijenje i rizome dok njezine guste livade usporavaju morske struje te zadržavaju sediment. Odumrli dijelovi biljke postupno se talože i stvaraju debele podvodne naslage u kojima ugljik može ostati pohranjen stotinama pa i tisućama godina.

Zašto je to važno?

Zato što se tako pohranjeni ugljik ne vraća brzo u atmosferu kao ugljikov dioksid, plin koji pridonosi zagrijavanju planeta. Kada se livada posidonije razori ne nestaje samo biljka koja proizvodi kisik već se razrahli i morsko dno u kojem je ugljik bio dugo pohranjen pa se njegov dio ponovno oslobađa u okoliš.

Posidonija istodobno zadržava sitne čestice sedimenta, smiruje strujanje mora i učvršćuje morsko dno. Time pridonosi bistrini vode, štiti obalu od erozije i sprečava da se morsko dno lako zamuti i raznosi. Zato sidro ne čupa samo nekoliko listova. Ono razara ekosustav koji proizvodi kisik, čuva morski život, održava more bistrim, štiti obalu i pomaže ublažavati klimatske promjene.
Ono što s površine vidimo kao tamnu mrlju zapravo je podvodna šuma, hranilište, sklonište, jaslice i vrtić mora.

Posidonija raste iznimno sporo. Njezine livade nastaju desetljećima i stoljećima, a ono što se uništi u nekoliko minuta ne vraća se sljedećeg ljeta. Posidonija raste samo jedan milimetar godišnje. To nije jedinstvena brzina rasta cijele biljke ali dobro pokazuje koliko je njezino obnavljanje sporo. Njezini okomiti rizomi mogu rasti svega nekoliko milimetara godišnje, dok vodoravni rizomi, kojim se livada širi po morskom dnu, uglavnom produžuju tek nekoliko centimetara na godinu.
Drugim riječima, posidonija desetljećima i stoljećima gradi ono što čovjek može uništiti u nekoliko minuta.

Kada sidro padne među njezine listove, a težak lanac pod djelovanjem vjetra i valova počne vuči po morskom dnu, ne savije se samo nekoliko vlati. Čupaju se cijeli snopovi biljke, presijecaju se rizomi i razara se podloga koju je priroda stvarala generacijama. Dok se brod okreće oko sidra, lanac struže po dnu i kroz livadu ostavlja gole brazde koje se zatvaraju iznimno sporo, a katkad se nikada ne oporave. Sidro se na kraju podigne, jedrilica otplovi, ljudi nastave svoj odmor, ali rana na morskom dnu ostaje.

A onda dolazi drugo sidro, pa treće, pa deseto, pa stoto. Jedan vlasnik brodice misli da je bacio samo sidro i načinio neznatnu štetu.

U uvali Polje jasno stoji zabrana sidrenja zbog zaštite posidonije. Postavljene su i nadzorne kamere. Postoji Javna ustanova Kamenjak, čuvari prirode, Lučka kapetanija, pomorska policija, inspekcije i Općina Medulin. Samo odgovornost, kada sidro padne, nestane.

Sidra godinama padaju pred tabelom zabrane sidrenja i kamerama, a reakcije nema. Zato nekolicina nas kupača pliva do brodica i upozorava ljude da ispod njih nije bezvrijedna morska trava, već zaštićeno stanište kojemu su trebala stoljeća da nastane. Izlažemo se bahatosti, psovkama, prijetnjama i mogućem nasilju. Građani bez ovlasti i zaštite rade posao ljudi koji imaju uniforme, telefone, vozila, plovila, pravilnike i plaću. To nije građanska pomoć sustavu koja postoji u svakomciviliziranom društvu.

To je dokaz da sustav ne funkcionira.

Na primjeru Saleta Verude vidjeli smo koliko takvo prebacivanje odgovornosti na građane može biti opasno. Nakon što je u središtu Pule upozorio skupinu turista da ne udaraju po kantama i ne razbacuju smeće, napadnut je. Učinio je ono što čini čovjek kojem je stalo do mjesta u kojem živi. Pokušao je sačuvati red i ostao sam pred onima koji su na upozorenje odgovorili nasiljem. Isto je svaki put kada kupač mora doplivati do brodice jer nadležni nisu došli. Građanima ostaje sukob, rizik i posljedice, a intitucijama ostaju ovlasti, radna mjesta i plaće.

Naravno da će uvijek postojati bahati i neodgovorni ljudi ali upravo zato postoje službe, da provode pravila kada dobre volje nema. Ako prekršitelji već znaju da se ovdje mogu ponašati kako žele, vide tabelu zabrane sidrenja, vide kameru i vide da nitko ne dolazi, onda je poruka jasna: zabrana je mrtvo slovo na papiru, kamera ukras, a kazne neće biti.

Govorimo o poznatoj uvali, uvali Polje, jasno označenoj tabeli zabrane sidrenja, kamerama i prekršajima koji se svakodnevno pojavljuju, godinama. Problem je u tome što se ne reagira.

A najlakše je pritom skrivati se iza velikih riječi poput “bioraznolikost”, “održivost”, “očuvanje prirode” i “zaštićenog krajolika”, dok na terenu nema ni nadzora, ni kazne ni stvarne zaštite.

Nadležni itekako znaju što je posidonija, znaju gdje je zabrana sidrenja i znaju da kupači upozoravaju nautičare. Zato njihov nerad nije previd, nego odluka da se ostane u uredu i posidoniji u uvali Polje prepusti još jedno sidro.

Odgovornost ima naziv ustanove, ured, funkciju, ovlasti, plovilo, kameru, pravilnik, proračun i plaću. Samo se, čim sidro padne, pretvara u maglu. Tada svatko ima svoj dio nadležnosti, ali posidonija na kraju nema zaštitu.
To je savršeno organiziran sustav kolektivne neodgovornosti. Međutim, prirodu ne zanima njihova administrativna podjela. Sidro ne čeka da se službe dogovore, ono struže, čupa i razara posidoniju. A kada svi završe sa prebacivanjem odgovornosti, brodica je već
otplovila, a rana ostala na morskom dnu uvale Polje.

Posidoniju ne štiti sustav, štiti je nekoliko kupača koji odbijaju šutjeti, kao Sale Veruda, dok se pred njima uništava more. Zato pitanje nije postoji li zabrana sidrenja, kamera ili nadležna služba. Sve to postoji.

Pitanje je puno neugodnije.

Koliko još sidara mora pasti prije nego što netko konačno preuzme odgovornost? I tko će odgovarati kada posidonije više ne bude, kada nestanu pluća mora i prirodni spremnik ugljika koji nas upravo štiti od posljedica klimatskih promjena?

Tko će tada priznati da posedoniju nismo izgubili jer nismo znali koliko vrijedi, već zato što smo znali i ipak odlučili ne učiniti ništa?