ALEKSANDAR STANKOVIĆ O DEPRESIJI "U najgorim trenucima sanjao sam da samo 15 minuta budem onaj stari"

"Ne radi se ovdje o nikakvom hiru, nego o kemijskom disbalansu u mozgu na koji nitko ne može utjecati svojom voljom. Kad mi je bilo nagore, bio sam, oprostit ćete mi na riječima, spreman govno pojesti da mi bude bolje. Pišem u knjizi da je taj osjećaj toliko intenzivan da sam u tim najgorim trenucima sanjao da samo 15 minuta budem onaj stari, samo 15 minuta u jednom danu. Jako je važno imati u obitelji podršku, a ja sam to imao od svoje supruge", kazao je večeras u popunjenoj Kavani Mozart Doma HB-a prilikom promocije svoje knjige "Depra" poznati HRT-ov novinar i voditelj emisije "Nedjeljom u 2" Aleksandar Stanković, koji 13 godina boluje od depresije i koji je u ovoj knjizi u izdanju Telegrama odlučio progovoriti o svojoj borbi s tom bolesti, i to poetskim i proznim zapisima.

"Ja nisam htio nikome soliti pamet, nisam htio izdati self help knjigu. Iznio sam što mene muči pa možda kroz moj primjer ljudi dođu do nekakvih zaključaka", kaže on, dodavši da je knjigu napisao i u cilju skidanja stigme s osoba koje su mentalno oboljele.

- Meni je relativno lako bilo izaći iz 'ormara'; živim u gradu, osoba sam izgrađene karijere, radim na javnom servisu u i nitko mi neće oduzeti posao jer sam bolestan, ali je teško u našoj sredini pogotovo,  u manjoj ili ruralnoj sredini priznati da imaš neki mentalni problem jer ćeš odmah na neki način biti na tebe i na cijelu tvoju obitelj bačena anatema. Knjigu sam napisao i zato da okolina ne sažalijeva osobe koje boluju od mentalnih bolesti, ne odnosi prema njima  paternalistički nego eventualno da ga uputite kod liječnika, jer, stručna pomoć za ovu bolest postoji, rekao je Stanković, dodavši da je njemu bilo lakše jer je odmah otišao kod psihijatrice koju je osobno znao.

Posebno je istaknuo masovan problem zdravstvene stručne nedostupnosti, jer preko HZZO-a susret kod liječnika traje 15 minuta, dok kod privatnog psihijatra jedan susret košta 50 eura po satu. Mnogi slučajevi depresije i anksioznosti zahtijevaju temeljito, dugo liječenje i svakotjedni posjet liječniku. Kad sam izašao ovom knjigom iz ormara, dao sam si zadatak da pokušamo tu psihijatrijsku pomoć učiniti dostupnijom, da se pokušamo izboriti  da  ako ništa  drugo, HZZO barem sufinancira troškove liječenja ljudi kod privatnih psihijatara ili nešto slično, ili grupne terapije jer i one daju rezultate. Nešto moramo po tom pitanju napraviti jer liječnička pomoć nije dostupna mnogim ljudima, istaknuo je Stanković.

Slijedi tri dijela iz Stankovićeve knjige:

"Depresija zahtijeva malo podražaja. Malo ljudi, malo razgovora, malo seksa i gledanja portala. Sve aktivnosti zbunjuju. Ono što u normalnim prigodama prođe nezapaženo, u stanju depresije može biti uznemirujuće. Mislim da je u depresiji potiskivanje nelagode teže nego inače. Npr. kad bih u filmu, ili Dnevniku, vidio ubojstvo, ono me najčešće vodilo u panično razmišljanje o sudbini vlastite obitelji kojeg se onda cijele večeri ne mogu riješiti. Čak je i gledanje reklama znalo biti bolno. Reklame stvaraju iluziju sreće i kad si toga svjestan, u depresiji to može biti razlog za muku. Znao sam ući u reklamu i teško je bilo izaći iz nje. Što je stvarnost, što je varka, mogu li razlikovati činjenice od iluzija. Čovjeku kojem mozak normalno radi ovakve situacije su smiješne. Depresivcu nisu. Kad je netko konstantno uznemiren, fobije dobivaju krila. Bio sam istodobno uznemiren i duboko svjestan da nikakvog razloga za uznemirenost nemam. To paralizira. Pogubljen u prosuđivanju, brinuo sam se za sebe".

***

"Urednicima na poslu nikada nisam govorio kako mi je jer sam se plašio da me ne skinu s emisije, a psihijatrica me uvjeravala da je rad najbolja terapija. Premda mi je odgovarao razgovor o depri čak i s potpuno nepoznatim ljudima, javno priznanje da sam bolestan povlačilo bi za sobom i dodatnu pažnju medija, a to sam morao izbjeći. Kad je gusto, samuješ, tješe te frendovi, obitelj i to je to. Svako uplitanje šire javnosti značilo bi korak nazad, nemir, strah i neminovno zatvaranje u ljusku koju smo jedva razbili. Danas je lakše, mogu govoriti o svemu, ali dok bolest udara šutnja je zlato. Neke bliske osobe na poslu znale su kako mi je, ali izgleda da „sramota" nije išla van. Jednom mi je frend rekao kako je kroz prozor auta na suvozačkom sjedalu vidio papir s mojom dijagnozom i to me uznemirilo. Tumarao sam hodnicima HRT-a i na licima poznanika vidio podsmijeh. Umišljao sam da svi znaju. Onda bih sjeo na radno mjesto i na ekranu ugašenog kompjutora gledao tupo lice zatočenika".

***

Antidepresivi mijenjaju karakter. Nikada nisam bio ekstrovert (pazi sad ovo, svaki dan na televiziji, a tip tvrdi da nije ekstrovert), ali me lijek zatvorio u kuću. Ne doslovno, sve životne aktivnosti upražnjavao sam i dalje, ali noć je najčešće rezervirana za dom. U najtežim danima bolesti naravno da nisam nigdje izlazio jer nisam znao tko mi glavu nosi, ali kad je bilo bolje ostale su navike zatvaranja. Od svega toga napravio sam pozu, izgradio mizantropsku vrlinu pa tješeći sebe objašnjavao drugima da su drugi glupost. Što se tiče posla, i tu su promjene očite. Postao sam oprezniji, više slušao sugovornike, manje se svađao. Kad bih se i svađao, radio sam to zbog očekivanja okoline, a ne zbog istine. Rijetki sugovornici zaslužuju isljeđivanje (najčešće sam se svađao s onima koji su i mene i gledatelje radili budalama), pametnije je s ljudima razgovarati odmjereno, više se dobije. Cilj isljeđivanja je poniženje sugovornika i premda su mnogi od njih to i zaslužili, nisam se dobro osjećao u takvim situacijama. Najčešće mi je bilo žao ljudi, a ponekad i sebe kad bi me sugovornik učinio budalom. Kako sam imidž izgradio na oštrim razgovorima, kad bi oni izostajali javnost je to tumačila umorom i nedostatkom inspiracije. Međutim, nisam se umorio, inspiracije je uvijek bilo, jednostavno sam postao  drukčiji. Razlog tome su godine i iskustvo, a jesu li tome pridonijeli antidepresivi - ne znam.