U veljači 1971. Talijani su odlučili postaviti dvije komemorativne ploče (jedna na talijanskom, druga na hrvatskom jeziku) pored ulaznih vrata rodne kuće Petra Stankovića (1771- 1852), istaknutog Barbanca, svećenika i polihistora, autora znamenitog djela 'Biografia degli uomini distinti dell Istria' iz 1829. godine (Biografije istaknutih Istrana). Povod je bila dvjestota godišnjica od rođenja, a na dvije ploče koje i dalje prkose vremenu, Petar Stanković je označen s talijanskom varijantom Pietro Stancovich
U veljači 1971. Talijani su odlučili postaviti dvije komemorativne ploče (jedna na talijanskom, druga na hrvatskom jeziku) pored ulaznih vrata rodne kuće Petra Stankovića (1771- 1852), istaknutog Barbanca, svećenika i polihistora, autora znamenitog djela 'Biografia degli uomini distinti dell Istria' iz 1829. godine (Biografije istaknutih Istrana). Povod je bila dvjestota godišnjica od rođenja, a na dvije ploče koje i dalje prkose vremenu, Petar Stanković je označen s talijanskom varijantom Pietro Stancovich
U ono vrijeme, drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vožnja autobusom od Rovinja do Zagreba trajala je oko osam sati. Na putu za Rijeku kuriera je prolazila pored Barbana i spuštala se vrlo oprezno u dolinu Raše.
Nakon Raše i Labina autobus bi stao u Plominu: sendvič s pršutom prije dosadne vožnje uz rub visoke obale i pogleda na ogromni Cres.
U Barbanu nisam nikad stao; sve do vjenčanja. Supruga je po ocu Barbanka, nekoliko je godina mlađa: sjedio sam nestrpljivo u autobusu Autotransa, pravac fakultet, dok se ona igrala s lutkama na travnjaku pored ceste. Reklo bi se: sve u svoje vrijeme, daljine i blizine su u stalnom doticaju.
Pričao mi je prijatelj iz malog mjesta u Furlaniji da je u 25. godini stavio ruksak na leđa i napustio rodni kraj: „Odlučio sam pobjeći, ostaviti sve iza sebe i tako stigao do Kolumbije. Kad sam samog sebe uvjeravao da sam postavio zavidnu distancu s prethodnim životom taj isti pojavio se iznenada na horizontu i pogazio me. Našao sam djevojku, oženio se, vratio se doma i evo nas i danas u braku.“
Preko tasta spoznao sam da su Barbanci privrženi kulturi konja, to im je nekako usađeno. Čitam da je trka na prstenac obnovljena 1976. godine.
Mislim, možeš tradiciju prekinuti, ali ona se kad tad vraća, zemlja ne izdaje bez obzira na povjesne mijene. Duh mjesta, ono što Latini zovu genius loci, slijedi druge vremenske dimenzije i daljine. Ne volim obnavljati ono što svatko može pronaći u knjigama ili na stranicama interneta.
Barban je kao i ostatak poluotoka plod višestoljetnih vojno-političkih sukoba i obrata. Utvrđeno naselje bio je „često poprište okršaja akvilejskog patrijarha, grofova Goričkih, Mlečana, Habsburgovaca...“ Uzgred, Uskoci su ga opustošili 1610. i 1612. godine.
Osobno sam bio slučajni svjedok nekog drugog rata, bliže nama. Srećom, radi se o verbalnom ratu ili, ako hoćete, o žestokoj polemici između istarskih Talijana i istarskih Hrvata koja se razvila na stranicama Novog Lista i Glasa Istre početkom 1971. godine.
U ono vrijeme pohađao sam osmi razred talijanske osnovne škole, a tada je politika vladala posvuda, nitko nije bio imun, nisi mogao ostati po strani. Lider istarskih Talijana bio je rovinjski profesor Antonio Borme, karizmatična ličnost za sve rovinjske učenike.
Sredinom šezdesetih godina Borme je pokrenuo suradnju s Tršćanskim pučkim Učilištem, što je značilo, posredno, s talijanskom državom. U Rovinju je osnovan Centar za povijesna istraživanja tadašnje Talijanske Unije za Istru i Rijeku, a to se vrijeme poklapalo s političkom sezonom hrvatskog proljeća. Povijest Istre se vratila na katedru nacionalnih prepucavanja.
U veljači 1971. Talijani su odlučili postaviti dvije komemorativne ploče (jedna na talijanskom, druga na hrvatskom jeziku) pored ulaznih vrata rodne kuće Petra Stankovića (1771- 1852), istaknutog Barbanca, svećenika i polihistora, tako ga definira Istrapedia, autora znamenitog djela 'Biografia degli uomini distinti dell Istria' iz 1829. godine (Biografije istaknutih Istrana).
Povod je bila dvjestota godišnjica od rođenja, a na dvije ploče koje i dalje prkose vremenu, Petar Stanković je označen s talijanskom varijantom Pietro Stancovich.
Ime i prezime Barbanca postali su poprište jake polemike dvojice jakih igrača: Zvane Črnja s jedne strane, Giovanni Radossi s druge.
Sin Gianni je snimio rodnu kuću u središtu gradića i dvije ploče koje, meni se čini, traže hitnu sanaciju. Pokušao je shvatiti suštinu problema ali, teško je iz današnje perspektive tumačiti prošlo vrijeme.
Danas je sve riješeno, tako barem izgleda, uz jednako poštovanje kulturne i nacionalne pripadnosti barbanskog svećenika, pisca, povjesničara i izumitelja.
Dakle, govorimo o istoj osobi s dva prezimena i imena: Stancovich Pietro Mattia - Stanković Petar
Matija.
Jedno je kristalno jasno: svećenik- znanstvenik rodio se u Barbanu i u rodnom gradu umro. Puno je putovao, ali se uvijek vraćao u zavičaj, nije razmišljao o bijegu slično prijatelju iz Furlanije, vjerojatno je stari Stanković- Stancovich bio svjestan da od sebe ne možeš pobjeći.
Ipak, kratki citat iz Istrapedije se nameće:
"Bio je fiziokratski usmjeren i imućan posjednik. Rado je putovao, sudjelovao na znanstvenim i stručnim skupovima te održavao veze s mnogim uglednim osobama, napose s onima iz intelektualnih krugova. Bio je članom nekoliko znanstvenih i umjetničkih akademija, ustanova i društava.
Svoju je bogatu knjižnicu od više tisuća svezaka oporučno zavjetovao gradu Rovinju te se ona čuva u tamošnjem Zavičajnome muzeju pod imenom Stancoviciana, a najveći se dio njegove rukopisne ostavštine nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Puli."
Česi se vraćaju u Fažanu ali ovaj put kao gazde. Praški fond Investika dobio je lokacijsku dozvolu za luksuzni hotel s pet zvjezdica tik uz fažansku rivu. Ali to nije sve, Česi na fažanskom priobalju planiraju uložiti najmanje 150.000.000 eura
Kroz projekt „Da navadin Ca“ – Ćakulode za najmlaje u koji su uključeni učenici trećih razreda Osnovne škole „Ivo Lola Ribar“ te Osnovne škole Matije Vlačića tijekom ovog polugodišta uz svoje učiteljice i vanjske suradnike usvajali su običaje našeg kraja i našu domoću besedu
Djeca od 1. do 4. razreda OŠ Jože Šurana svojim nastupima pokazala su talent i kreativnost, donoseći osmijehe na lica svih prisutnih
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
