BARBIE: O životnom samoostvarenju, smrti, pravima žena, ali i muškaraca... u koloru šećerne vune i sjaju lizalica

Dekonstrukcija same sebe i svog lutkarskog ‘jastva’, razloga svog postanka i pronalaska daljnje sreće - glavna je tema ekranizacije kultne Mattelove naslovne lutke, redateljice i koscenaristice Grete Gerwig.

Jednom od najvećih simbola (površne, ponajviše tjelesne) ženstvenosti u konzumerizmu, kako se otkriva u ovoj priči, najveća je svrha - sama sebi. Zato je ovaj nesvakidašnji, istovremeno dirljiv, ali i histeričan, a povremeno i smiješan film u kojem se među ostalima budi i feministička misao, upravo i namijenjen svima koji obožavaju, ali i svima koji mrze Barbie.

U realnost prebjegla barbika

Priča govori o Stereotipnoj Barbie (Margot Robbie) koja živi u ružičastom Barbielendu, savršenom plastičnom carstvu u kojem nema problema i sve je podređeno njenom postojanju, i mnogim multiplikatima barbika. Barbie odjednom dobiva misli o smrti, te joj se zbog toga i pete spuste na pod (izravnaju!), a pojavljuje se još neobičnih simptoma. Tu je i Ken (Ryan Gosling) za kojeg uskoro shvaćamo da je, kao i svi njegovi multiplikati, u Barbinoj sjeni, jer njegovo postojanje je samo zbog nje.

Barbie neuklonjivih pomisli na smrt.

Zbog svojih čudnih misli, i svega što joj se popratno događa, Barbie posjećuje Čudnu Barbie (Kate Mckinnon) koja joj savjetuje da za otkrivanje istinske svrhe svog postojanja, posjeti svijet realnosti. Barbie tako kreće na put u Los Angeles na kojem joj se pridruži i Ken.

Epski početak najavljuje znanstveno-fantastičnu komponentu tog putovanja kroz paralelne svjetove dok narativ već s početka parodira mnoge društveno aktualne teme i odnose. Film solidno teče, negdje do kraja druge trećine.

Mnoge situacije i odnose već smo susreli u primjerice nekim epizodama ‘Simpsonovih’, ‘Priči o igračkama’ ili pak drugim filmskih uradcima o oživjelim lutkama, stoga se ovdje čine poput sabranih problema lutaka u njihovom paralelizmu bitka između svijeta lutaka i svijeta ljudi, koji imaju upravo te lutke kako bi ih one ‘odnijele’ izvan gabarita realnosti iz koje ne mogu.

Neke se paralele mogu povući i s kultnim filmom Petera Weira, ‘Trumanov show’.

Izuzetno detaljno sastavljena slika, zapravo kolaž hrpetine pretežito plastičnih dijelova, čini ovaj film vizualno raznovrsnim i šarolikim te vrlo pjevnim s brojnim hitovima, odlično odvlačeći misli od prolaznosti, smrti i ostalih teških tema zbog kojih se Barbie i Ken otisnu na put koji uvijek počinje - rolanjem.

Ne smijemo zaboraviti da se u Barbilendu podrazumjeva matrijarhat.

Satirom i podsmijehom, no i dalje plošno

Koliko god su satira, podsmijeh, ironija i autoironija, zanesenjački idealizam, podvojena stvarnost u kojoj žive lutci, snažni alati kojima se redateljica i koscenaristica služi u slici, dijalogu i dramskim obratima, uradak ipak ne doseže posebne dubine te ne navodi gledatelja na kontempliranja o smislu života, zauzimanju stereotipnih uloga u životu, upadanju u klasične zamke odnosa i slično.

Poznavajući dosadašnje radove Grete Gerwig, dubinu nipošto nije bilo ambiciozno očekivati, no, upravo je ta plošnost koja želi biti duboka, stilska genijalnost ovog uratka, jer Barbie i njezin Ken, tek kreću na put prema ljudskosti; što je ovdje izvrsno iskorišten element.

Ružičasto ide sa svime.

Već spomenute dubioze koje muče dosad ekranizirane muške i ženske lutke, u drugom su dijelu uratka, a posebno u zadnjoj trećini, podivljale u šarenu farsu u kojoj je većina motiva razvodnjena i pomalo eksploatirana. Taj je patetični dio narativnog luka također sam sebi svrhom.

Film u zadnjoj trećini eskalira u pretjerivanje, dijelom čak i dosadu, sarkastično autoironičnog završetka, u kojem većina poruka i započetih premisa nisu obrađene do kraja.

Proizvođač lutke Mattel, na korporativnom vrhu u realnom svijetu izgleda kao još jedan paralelni svemir u kojem se ‘prodaje’ priča kupcima barbika diljem planete, a uspjeh mjeri zaradom. Naravno da je Barbie koja je iz Barbilenda s Kenom prešla u realni svijet, događaj koji je podigao na noge čitavu Upravu i doveo ih, rolama i ostalim barbikinim prijevoznim sredstvima u Barbilend, gdje se svi sastaju.

Tu se na kratko pojavljuje i Midge (trudna Barbie) koju igra Emerald Fennell, i nešto malo više od nje u slici zastupljen i njezin partner, Allan (Michael Cera).

I'm just Ken!

Uloga Kena, njegovo otkrivanje i oduševljenje patrijarhatom u realnom svijetu, kao i hitno vraćanje nazad u Barbilend bez Barbie, kako bi tamo uspostavio patrijarhat, izvrsno je iznesena narativna nit, prepuna urnebesnih zgoda popraćenih sjajnim scenskim pokretom i izvedbom obaju protagonista.

Robbie, kao neposredna oportunistica koja otkriva svijet ljudskih emocija, Barbie te Gosling, kao njezin neizbježni privjesak, macho glupan, plavušan Ken, oboje su izvrsni u očajničkim pokušajima pronalaska vlastitog mjesta pod suncem kojeg traže zbrkani karakteri lutaka dok postaju ljudima, koje oboje ovih vrhunskih glumaca, izvrsno odabranih za ove uloge, utjelovljuju.

Uz pregršt plastike, tila, šljokica i svih nijansi ružičaste, bogatom, pomno posloženom scenografijom, mnoštvom rekvizita i atraktivnom kostimografijom te odlično uklopljenom glazbom kao i plesom i blistavo snimljenim kadrovima, Gerwig tematizira zamke pretjeranog optimizma. Kroz to interpolira muške i ženske identitetne nedoumice, nejasnoće i konflikte s modernim društvenim normama, pravima žena o kojima se puno priča a malo ostvaruje, u svemu tome izvrsno dotaknuvši i prava muškaraca. Približila se rodnim karakternim nužnostima i očekivanjima, kroz podsmijeh i šarenu igranku, prikazujući apsurd procesa oblikovanja suvremenog karaktera koji mora biti prilagođen, a opet, nikako nije preporučljivo da bude stereotipan.

Ocjena filma 4 / 5 

Film je prošlog tjedna prikazan u pulskoj Areni u sklopu programa Popularna Pula 70. Pulskog filmskog festivala, a u redovitoj ga se distribuciji trenutno može vidjeti u našim Cinestar kinima.