Palača nadvojvode, koju su zbog posebnog oblika Puležani zvali Torion (kula) ili Rotonda, srušena je već u prvom bombardiranju Pule, a 1974. prema projektu Ninoslava Kučana na njenom je mjestu sagrađena zgrada telefonsko-telegrafskog centra koja se sa zapadne strane prislanja na poštu iz 1935. * O stradanju škole na Svetom Polikarpu postoji književno svjedočanstvo rovinjskog pjesnika i pisca Ligia Zaninija, i to u romanu “Martin Muma”
Palača nadvojvode, koju su zbog posebnog oblika Puležani zvali Torion (kula) ili Rotonda, srušena je već u prvom bombardiranju Pule, a 1974. prema projektu Ninoslava Kučana na njenom je mjestu sagrađena zgrada telefonsko-telegrafskog centra koja se sa zapadne strane prislanja na poštu iz 1935. * O stradanju škole na Svetom Polikarpu postoji književno svjedočanstvo rovinjskog pjesnika i pisca Ligia Zaninija, i to u romanu “Martin Muma”
Promjena ili pak trajni gubitak dijela vlastite graditeljske baštine sasvim je normalna pojava u naseljenim mjestima, a ponajviše u onima čija je prošlost iznadprosječno duga i duboko obilježena radikalnim mijenama te prirodnim (kuga, malarija, samo urušavanje uslijed djelovanja zuba vremena) ili pak od čovjeka proizvedenih nedaća (opsade, pljačke, ratovi, bombardiranja). Takva je povijest Pule.
U predugom popisu zauvijek izgubljenih pulskih zdanja, valja istaknuti središnji hram na forumu, veliko rimsko kazalište na Monte Zaru, najveći dio bizantske bazilike Svete Marije Formoze, dvorac obitelji Castropola na Kaštelu (prekrila ga još uvijek postojeća mletačka utvrda) te crkva Sv. Stjepana (nalazila se iznad Giardina). Izgled tih zdanja znamo samo iz crteža nekadašnjih putopisaca, starih razglednica i fotografija ili 3D vizualizacija.
Obzirom da se danas obilježava 80. godišnjica prvog, vrlo razornog, savezničkog bombardiranja Pule, valja spomenuti i dio baštine koja je stradala pod bombama; tu su cijeli manji gradski kvart Vicolo della Bissa („Zmijina uličica" - sada se tamo nalazi Park grada Graza), palača nadvojvode Karla Stjepana Habsburškog, te škola na Svetom Polikarpu.
Kada su uveče 8. siječnja 1944. građani Pule i žitelji Šajina i Bokordića otišli na počinak, nisu mogli zamisliti da će im već ista noć i sutrašnji dan donijeti ogromne tragedije zbog kojih će datum 9. siječnja ući u crnu povijest Istre.
U Šajinima, pripadnici 194. puka 71. pješačke divizije Wehrmachta i fašističke crne legije tri sata su divljali po selu koje su opljačkali, a potom zapalili pedesetak kuća. Najstrašnije je to što su ubili 54 nedužnih civila, od kojih su neki zaklani, a neki živi zapaljeni. No povratku u Pulu nacisti i fašisti stali su u Bokordićima gdje ubili 22 žitelja i zapalili 18 kuća.
U Puli je 9. siječnja počelo doba savezničkog bombardiranja grada koje je trajalo sve do 3. ožujka 1945. U 13 teških naleta i 10 drugih manjih zračnih udara službeno je poginulo 243 osoba, ali prema procjeni Raula Marsetiča, autora nezaobilazne knjige „I bombardamenti alleati su Pola 1944-45” (“Saveznička bombardiranja Pula 1944-45)” broj smrtno stradalih mogao bi biti 280, a ranjenih 800.
Tog 9. siječnja kao da se kazna za sve političke i vojne greške Italije, koje su se ticale i Pule, materijalizirale u obliku bombardera B-24 i B-17 (flying fortress/ leteće tvrđave): na svu aroganciju fašizma, na suludim ratnim avanturizmom Mussolinija koje je dovelo do toga da je Pula nakon kapitulacije postala mornaričkom bazom Treće Reicha, spustile su se bombe koje su, nažalost, najviše pogodile civile. Smrtno je stradalo oko stotinjak ljudi, a samo ih 15 bilo pripadnika vojske.
Tijekom Drugog svjetskog rata, prije kapitulacije Italije, uzbuna za zračni napad oglasila se samo 25 puta, no od 8. rujna 1943. pa sve do kraja rata, Puljanima se od tog prijetećeg zvuka krv ledila čak u 300 navrata.
U mjesecima koji su prethodili prvom bombardiranju 9. siječnja 1944. alarm se oglasio 17 puta, a Puljani su se nekako bili navikli na situaciju, varajući se da će zrakoplovi uvijek samo nadlijetati grad te iskrcavati svoj teret, a time razaranje i smrt, na drugim mjestima.
Prvo bombardiranje Pule u Drugom svjetskom ratu, ono 9. siječnja 1944., bilo je i najrazornije. Te sunčane nedjelje, 109 zrakoplova B-17 Flying Fortress iz 15. grupe za bombardiranje zračnih snaga, 120 iz 2., 27 iz 97., 28. iz 99. te 27 zrakoplova iz 310. savezničke grupe za bombardiranje, iz svojih baza u Amendoli i Cerignoli u Pugliji i Tortorelli u Kampaniji na jugu Italije, krenuli su prema Rijeci, prvotno zadanom cilju od kojeg se odustalo zbog oblaka nad glavnim gradom Kvarnera.
Za tu misiju Pula je dakle bila samo alternativno odredište, ali je ipak bombardirana. Tri vala bombardiranja koja se se redala između 11.17 i 11.45 uzrokovala su 77 mrtvih (ali prema preciznijim procjenama život je izgubilo preko stotinu ljudi), uništila ili teže ili lakše oštetila čak 647 zgrada, prouzročila potonuće njemačke podmornice U-81.
U tom prvom bombardiranju Pule, 9. siječnja 1944., dakle, pogođena je i nepopravljivo oštećena kuća nadvojvode Karla Stjepana Habsburškog, pripadnika uže carske obitelji koji je imao pravo na titulu „carska i kraljevska visost“.
Svoju je palaču, lijepu trokatnicu pravokutnog oblika ukrašenu kupolom, nadvojvoda Karl Stjepan sagradio je 1888-89, a u njoj je živio do 1901. kada napušta Pulu. Potom je zgrada korištena kao sjedište okružne administrativne uprave (Bezirks-Hauptmannschaft) sve do 31. listopada 1918, kada ona postaje vrlo bitna za slavensku-hrvatsku borbu za Pulu na kraju Prvog svjetskog rata. Naime, u njoj se od 1. do 5. studenog 1918. nalazilo sjedište Mjesnog odbora Narodnoga vijeća novoosnovane Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, na čijem su čelu bili odvjetnici Lovro Škaljer i Mirko Vratović.
Za vrijeme Italije (1918.-1943/45) ta će reprezentativna zgrada postati sjedištem Gradskog komesarijata, odnosno podprefekture. U trenutku kada je Pula proglašena sjedištem pokrajine (Provincia), u palači je nakratko djelovala prefektura (koja je potom preseljena u današnji Dom hrvatskih branitelja), a zatim su u njoj smješteni uredi pokrajinske uprave.
Zgrada, koju su zbog posebnog oblika Puležani zvali Torion (kula) ili Rotonda, kao što smo naveli, srušena je u prvom bombardiranju Pule, a 1974. prema projektu Ninoslava Kučana na njenom je mjestu sagrađena zgrada telefonsko-telegrafskog centra koja se sa zapadne strane prislanja na poštu iz 1935.
U bombardiranju 9. siječnja 1944. Pula je izgubila svoju, tada, najljepšu školu. Osnovna škola sv. Polikarpa sagrađena je 1911., u doba Austrije, prema projektu Guida Brassa. Rodom iz Gorice (Gorizia), Grass je vrlo intenzivno radio u Puli, a njegova su djela mala komunalna palača na zapadnom krilu foruma (1925., također bombardirana u Drugom svjetskom ratu), nogometni stadion u Premanturskoj ulici (Campo Littorio, 1931.) te crkva i samostan sv. Antuna (1931.).
Vrlo detaljan opis škole dao je tadašnji dnevnik tisak, konkretno “Giornaletto di Pola” koji 23. kolovoza 1911. piše: “ Vanjske freske djelo su tršćanskog slikara Pietra Lucana. Gipsane ukrase izradio je Giorgio Cuzzi iz Gemone (...) Glavno pročelje nove zgrade široko je 55 metara (...) zgrada ima dva kata ukupne visine 11 metara i podijeljena je na dva dijela: muški i ženski (...) Podrum se razvija samo u središnjem dijelu objekta, koristi se kao skladište, a u njemu su smješteni i kotlovi za parno grijanje i kupaonice. U prizemlju se nalaze četiri učionice za po sedamdeset učenika, prikladno osvijetljene velikim prozorima. Hodnik za rekreaciju širok je tri metra, a na emajliranim zidovima raspoređene su vješalice.
U prizemlju su također smjestili dječji vrtić s pripadajućom blagovaonicom i kućicu za domara, koja je smještena tako da se iz nje kao i iz upravne sobe, može nadzirati ulaz u školu. Centralno smještena kupaonica ima dva nezavisna ulaza koji odgovaraju dvama dijelovima, a sastoji se od svlačionica i tuš kabine. Za miješanje hladne i tople vode korištena je posebna miješalica koja omogućuje postizanje bilo koje temperature u tuševima, a istovremeno osujećuje bilo kakav rizik od opeklina. Ima deset tuševa.
Na prvom katu nalaze se četiri učionice za po 64 učenika, dvije učionice za 72 učenika, središnja učionica za crtanje i ženski rad, prostorije za upravu i jedna za učitelje s pripadajućim kabinetima za nastavne predmete. Zahodi su postavljeni tako da osiguravaju dobre uvjete osvjetljenja i ventilacije i izolirani su od razreda, ali nisu previše udaljeni. Vježbe na otvorenom uvelike su osigurane opremljenim velikim terenom u stražnjem dijelu zgrade, a oprema je prijenosna.“
Lijepa, moderna škola, nalazila se malo uvučeno u odnosu na današnju Jeretovu ulicu, paralelno sa sadašnjom Kochovom ulicom i ogrankom Ulice Ljudevita Posavskog. Na tom je području postavljen spomenik Žrtvama bombardiranja Pule čije je autor kipar Gualtiero Mocenni (rodom iz Pule, živi u Milanu) čiji je otac Simone poginuo u prvom bombardiranju Pule. Jedan od njegova tri sina zove se Simone.
O stradanju škole na Svetom Polikarpu, koja se za vrijeme Italije, zvala “Alessandro Manzoni”, postoji književno svjedočanstvo rovinjskog pjesnika i pisca Ligia Zaninija, i to u romanu “Martin Muma”.
Zanini jedan je od prvih autora iz bivše Jugoslavije koji je javno pisao o užasu proživljenom u logoru na Golom otoku, a u činio je to upravo u drugom dijelu "Martin Mume", čiji prvi dio, opet autobiografski, govori o njegovim životnim iskustvima u Puli, kamo se doselio iz Rovinja nakon što je njegov otac, majstor koji je izrađivao kola, čamce, vesla i škune, bio prisiljen zatvoriti radnju kako bi pronašao posao u gradu arene.
U poglavlju koja nosi naslov “I crostoli per San Giuliano” (“Kroštule za svetog Julijana), a 9. januar je dan Sv. Julijana, Zanini opisuje strahotu prvog bombardiranja Pule, što uključuje i jedan dio koji se tiče škole Manzoni: “Kod Gospe od Mora poče paljba protuzračne obrane i malo zatim kiša krhotina pljuštala je po asfaltu (..) Vidje po posljednji put lijepu školu Manzoni i cijelu ulicu Premudu (…) Na hrpi razvalina, gdje je nekad stajala lijepa škola Manzoni, vidje čovjeka gdje kopa u očaju. To je podvornik Papadopoli tražio svoju ženu. Morinu kćer. Nađoše je mrtvu, nakon što su puno kopali, uz “sparhed”, poput neke jadne usnule djevojke.
Premda su na kraju prvog poluvremena igrači Tramezzanija gubili 1-2, u nastavku su autogolom Ageymnaga i pogotkom Maurića u 85. minuti preokrenuli rezultat na 3-2. I onda drama: u 2. minuti nadoknade domaći igrač Kadušić dobiva crveni karton, a tri minute kasnije Kulušić postiže treći pogodak za goste
Iznimka su slučajevi kada se radi o umirućem pacijentu ili nekoj drugoj izvanrednoj situaciji
Reuters piše: "Ovo historijsko mjesto, jedino te vrste koje ima u cijelosti očuvane sve četiri strane, pretvorilo se iz mjesta održavanja borbi gladijatora u mjesto događanja za božićnu sezonu” * Reutersovim novinarima za ovu su priliku izjave dali ravnateljica Pula Film Festivala Tanja Miličić i dvoje posjetitelja iz Barbana.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
