„Prvo mi je bilo čudno kad sam čuo da će se tiskati moja knjiga. Kada sam je dobio u ruke, bilo mi je još čudnije“, kaže Andreas kroz smijeh. Ali, knjiga je tu, a tu je i titula najboljeg osmaša OŠ Šijana, za što ga je nagradio i Grad Pula. Može li više od ovoga? Može! Andreas je i uspješan nogometaš kadetskog tima NK Uljanik i zaljubljenik u astronomiju. A petnaest mu je godina tek…
„Prvo mi je bilo čudno kad sam čuo da će se tiskati moja knjiga. Kada sam je dobio u ruke, bilo mi je još čudnije“, kaže Andreas kroz smijeh. Ali, knjiga je tu, a tu je i titula najboljeg osmaša OŠ Šijana, za što ga je nagradio i Grad Pula. Može li više od ovoga? Može! Andreas je i uspješan nogometaš kadetskog tima NK Uljanik i zaljubljenik u astronomiju. A petnaest mu je godina tek…
Objaviti vlastitu knjigu još u osnovnoj školi iznimna je rijetkost i velika čast. Pošlo je to za rukom mladom pulskom autoru Andreasu Lanči, sada gimnazijalcu, a donedavno učeniku OŠ Šijana, koji je pored ovog ostvarenja, prošle godine zauzeo 13-o mjesto na državnom natjecanju iz kemije, a proljetos je proglašen i učenikom generacije.
Može li više od ovoga? Može! Andreas je i uspješan nogometaš kadetskog tima NK Uljanik i ljubitelj astronomije i astrofizike.
Školski uspjesi ovjekovječeni su ocjenama i priznanjima, a status najboljeg osmaša u generaciji nagradio je i Grad Pula.
Ipak, vlastita knjiga u rukama, osjećaj je s kojim se malo što može usporediti. A tek mu je petnaest….
- Prvo mi je bilo čudno kad sam čuo da će se tiskati moja knjiga. Kada sam je dobio u ruke, bilo mi je još čudnije, kaže Andreas kroz smijeh i dodaje: „Da ću u rukama držati svoju knjigu, nisam to nikada mogao ni pomisliti“.
No, mnogi oko njega jesu. Naime, knjiga nazvana po autorskom prvijencu, pjesmi „Bio jednom jedan JA“, zbirka je tridesetak njegovih priča i pjesama, nastalih od petog do osmog razreda, mahom u sklopu školske Multimedijalne skupine koja uključuje i kreativno pisanje. A tamo je njegov talent vrlo brzo prepoznat.
- U nižim razredima nisam pisao. Pokušao sam, ali nije mi bilo leglo. A onda sam u petom razredu napisao ovu pjesmu i svidjelo mi se kako to zvuči kada pročitam svoj tekst, pa sam nastavio pisati. Većina tekstova koji se nalaze u knjizi nastala je u sedmom i osmom razredu, jer je s vremenom dolazilo sve više ideja. A i u početku ti treba mali poguranac. Kasnije već lakše radiš sam, priča nam.
A poguranac i motivacija ne dolaze sami – profesor-mentor tu ima ključnu ulogu. U Andreasovom slučaju, to je bio nastavnik Vladimir Papić, ime koje je u posljednje vrijeme teško zaobići kada su kreativne literarne radionice u pitanju.
- Netko te u to treba uvesti za početak i davati smjernice da te zadrži u tome. Najvažniji savjeti su mi bili da manje mislim dok pišem i da pustim ruku da piše, a da ispravljam kasnije. Bez profesora bi to bilo jako teško, veli.
Profesoru pak s njim nije bilo nimalo teško. Andreas je, veli nam, talent i entuzijast kakav se rijetko nađe, zbog čega mu je posebno drago što je njegov rad u osnovnoj školi okrunjen ovakvom čašću.
Izdavanje knjige, naime, financirala je udruga „Mlada pera“, na čijoj je web stranici „Top generacija“ Andreas godinama objavljivao svoje radove.
- S tom udrugom surađujem godinama i mislim da je Andreas čak imao uvjerljivo najveći broj objavljenih radova od svih 'Šijanaca', kaže nam Papić, naglašavajući da je dvije godine Andreasovog školovanja proteklo u izvanrednim okolnostima pandemije, ali mladi je autor i tada bio ažuran u radu i online konzultacijama.
- Kada bih mu vratio tekst sa sugestijom za ispravku, on bi izmjene unio u nekoliko minuta, dok učenici u pravilu uzmu po cijeli dan. Ne sjećam da sam imao učenika koji je baš tako lako i odmah usvajao sve podatke i zaista sam ga htio nekako nagraditi. Knjiga je stoga došla kao idealno rješenje. Upravo dok sam razmišljao o tome, predsjednik udruge „Mlada pera“ Gorkić Taradi sam je predložio njeno tiskanje pa je knjiga bila poklon udruge, veli Papić.
Nije to učestala pojava. Zajedničke zbirke radova nekoliko osnovnoškolaca mogu se pronaći, pa i samostalne knjige srednjoškolaca. Ali autorska knjiga u osmom razredu nije nimalo česta pojava, veli nastavnik.
No, pisati je jedno, a dobiti šire čitateljstvo nešto potpuno drugo jer, s potonjim dolazi i doza stresa i ogoljenosti. A dolazi i kritika! Ali, s njom se Andreas, kaže nam, uspješno nosi jer je nagovještaj imao još prilikom čitanja svojih radova pred kolegama učenicima.
- Kad bih, recimo, došao na sat s pričom za koju ja mislim da je dobra i mislim da sam je dobro napisao, strepio bih prije nego što ću je pročitati pred razredom jer jako želim da ono što je meni dobro, bude i drugima. Ali, loša kritika me ne bi poljuljala. Svatko ima neko svoje mišljenje. I ja nekad kažem mi je neka knjiga jako dobra, a netko drugi kaže da je dosadna. Nije lijepo čuti kritiku, ali primiti je mogu, kaže mladi autor.
- Andreas će se lako podići nakon kritike, to je istina, dodaje mentor Papić. Djeca znaju napraviti korak unatrag nakon što je dobiju po prvi put, ali ne i on. On samo kaže 'U redu, učitelju“.
Kada su teme u pitanju, počeo je s fantastikom, zatim je sve više pisao poeziju, a posljednjih je godina, veli mentor, napisao nekoliko iznimnih SF priča koje su i njemu zvučale kao djela 'ozbiljnih' autora.
- Pjesme su mi lakše za tužnu temu. Takve teme lakše pišem kroz rimu. Jedino što mislim da ne bih volio i znao pisati su šaljivi tekstovi. Jednostavno, ono što je meni smiješno nije nužno nekome drugome. Ponekad mi dođe inspiracija za pisanje, ali uglavnom sjednem pisati i tada dolaze ideje, najčešće iz stvarnog života, kaže.
Kada bi se sada upustio u pisanje velikog romana, birao bi vjerojatno znanstvenu fantastiku i putovanje kroz vrijeme što i ne čudi jer, upravo je ovaj književni žanr mjesto preklapanja njihovih dviju ljubavi – pisanja i prirodnih znanosti.
- Mislim da bih pisao o nekom važnom problemu današnjice i onda to pomiješao s budućnosti i vremenom za, recimo, pedeset godina, na način da objasnim što bi se desilo da nastavimo ovako. Lik koji je upoznao ovo vrijeme bi pričao u retrospektivi, opisujući kako su ljudi u prošlosti očekivali kako će se svijet razvijati. Negdje na tom tragu bi bila tema, veli Andreas, koji se, do pisanja svog velikog romana, 'hrani' još uvijek dobrim knjigama drugih pisaca.
- Sada smo baš za lektiru imali Raya Bradburyja „Farenheit 451“ i jako mi se dopala. Inače najviše čitam Adriana Czajkowskog i Orsona Scotta Carda. Volim njihove knjige „Djeca vremena“ i „Enderova igra“, veli.
O njegovom su pisanju do izdavanja knjige najviše znali obitelj i rijetki prijatelji. Sada je pak to malo teže skriti pa tako i kolege u novom razredu u matematičkoj gimnaziji znaju da u klupama imaju 'objavljivanog autora“.
- U razredu su saznali kada smo s razrednicom radili vježbu u kojoj smo trebali reći dvije istine i jednu laž. Ja sam spomenuo da imam svoju knjigu, da ih navedem na to da je u pitanju laž, pa su na kraju saznali da je ipak istina, priča nam i veselo nastavlja priču o novoj školi koja ga je već, da se primijetiti, oduševila.
- U gimnaziji je puno drukčije, ali svi profesori su super. Obaveza trenutno još nemam velikih, pa ne mogu reći je li teže jer mi je sve još uvijek lagano. Uzeo sam dodatnu fakultativnu astronomiju kod svog profesora fizike Igora Macuke, koji je jako zanimljiv predavač.
Pisanje i eventualne radionice poezije tek će, kaže, doći na red. Sada treba uhvatiti ritam s novim obavezama.
AndreasSvaki profesor može biti zanimljiv ako te zanima taj predmet. Ali, ako se predavač potrudi i želi svima osigurati zabavu u učenju, onda će ga svi slušati i smatrati taj predmet zanimljivim.
Točnije, obaveze možda i nisu najbolji izraz jer Andres ništa od svojih aktivnosti nije sebi nametnuo. Radi ono što voli. Nema pressinga, nema opterećenja.
Ujedno, među njegovim prijateljima najviše je košarkaša pa pored svih svojih aktivnosti, ponekad nađe vremena da zaigra 'na koš'.
Trenutno se raduje novim znanjima iz astronomije i priznaje da je to pravac u kojem mu se čini da ići i njegova profesionalna karijera.
- Da, astronomija mi je trenutno najzanimljivija. Astronomija i astrofizika…povezana je s kemijom i matematikom koje volim i, da sada moram brati studij, birao bih taj smjer, veli Andreas. Ali, birati sada ne mora, jer pred njim su još četiri zabavne godine gimnazijskog školovanja i pustit će ih, veli, da teku opušteno, bez zacrtavanja velikih ciljeva.
- Očekujem od sebe da nastavim gdje sam stao u osnovnoj. Ne mora to biti nešto posebno, ali želim nastaviti uživati u predmetima u kojima sam i dosad uživao. Učiti ih i u njima uživati. Nisam sebi zadao da moram učiniti ne znam što, samo da ja budem zadovoljan onime što sam napravio, sigurnim glasom objašnjava Andreas.
Prostora i vremena za sve što želi trenutno ima, kaže, i nada se da će tako i ostati. Jer, ako nešto ne bi volio, to je da mu se dogodi nedostatak vremena zbog koga bi se morao odreći neke od svojih aktivnosti. Što izabrati kada je sve ljubav za sebe?!
A jedna od najvećih, uz prirodne znanosti i pisanje, jasno je već iz kratkog razgovora s Andreasom, je – nogomet! Igra na poziciji stopera i ne krije da obožava ovaj sport pa mu za kraj postavljamo pitanje koje se samo nameće – što ako sportska karijera toliko uznapreduje da se mora odlučiti između neba, zvijezda, pisanja i lopte?
- Uh, to bi bilo teško, smije se. Da, ja baš jako volim nogomet, ali ipak bih pokušao uklopiti sve. Igrati i paralelno gurati školu i fakultet, zaključuje.
Znajući što sve manevrira trenutno, nije teško zamisliti da bi jednom mogao žonglirati i fakultet i profesionalnu sportski karijeru.
Uostalom, podsjeća ga mentor, uvijek postoji mogućnost da se, poput književnika Joa Nesboa, iz nogometa jednom vrati u pisce. I bude čitan barem kao Nesbo…
Bio jednom jedan ja,
a u očima mi Sunce sja.
U školi teško mi nije,
ali na nogometnom igralištu Sunce me jače grije.
Lopta, Sunce je naše na terenu,
svi oko nje kao planeti se okrenu.
Kad u svemir jednom ja pođem,
planeti će me kao lopte čekati da dođem.
U šumu kad s izviđačima krenem,
Sunce mi kaže gdje da skrenem.
Robotika je sasvim druga priča,
jer tamo naučiš kako da roboti postanu bića.
Matematika u školi mi je baš fora,
jer to nije noćna mora.
Engleski je isto baš „cool“,
tako ću svijetu dati svoj „rule“.
Puno toga mene zanima,
pa tako i ova fantastična rima.
Projekt ima za cilj učenicima približiti živote i djela velikana koji potječu iz Istre ili su ovdje djelovali, a bitno su utjecali na razvoj kulturne i znanstvene misli
'Roya' na perzijskom jeziku znači san ili vizija * Ovu jedinstvenu skupinu čine četiri izvrsne saksofonistice - Hrvatica Petra Horvat, Poljakinje Weronika Partyka i Betka Bizjak Kotnik te Slovenka Jovana Joka, a sinoć im se pridružio, uz nimalo nebitnu elektronsku podlogu, Neven Radaković * Premijerno su izvele skladbu "Malala" Jeana Denisa Michata u čast Malale Yousafzai, pakistanske aktivistice koja je dobila Nobelovu nagradu u dobi od 17 godina
U nesreći je jedna osoba lakše ozlijeđena
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
