Redatelj Meirelles nikoga ne sudi, ne daje rješenja, niti odvaja dobro od zla, kao ni život od smrti, nadu od brutalnosti. Priču priča linearno s flashback elementima, te ju je odlično montažno riješio, što je uratku dalo dramaturški stupanj više. Meirelles ne romantizira i ne patetizira, ne pribjegava ni jednoj vrsti eskapizma, njegov autorski koncept dokumentaristički je, sirov prikaz nemilosrdne sredine * O nemilosrdnosti odrastanja u ovakvom okruženju, ako se to uopće i može nazvati djetinjstvom, najviše govori činjenica da se tinejdžeri smatraju sretnima ako u faveli dožive svoj 16. rođendan
Redatelj Meirelles nikoga ne sudi, ne daje rješenja, niti odvaja dobro od zla, kao ni život od smrti, nadu od brutalnosti. Priču priča linearno s flashback elementima, te ju je odlično montažno riješio, što je uratku dalo dramaturški stupanj više. Meirelles ne romantizira i ne patetizira, ne pribjegava ni jednoj vrsti eskapizma, njegov autorski koncept dokumentaristički je, sirov prikaz nemilosrdne sredine * O nemilosrdnosti odrastanja u ovakvom okruženju, ako se to uopće i može nazvati djetinjstvom, najviše govori činjenica da se tinejdžeri smatraju sretnima ako u faveli dožive svoj 16. rođendan
Da bismo razumjeli njegovu priču, kaže nam Rocket (Alexandre Rodrigues), pripovjedač u ovoj dvosatnoj epskoj kriminalističkoj drami, moramo se vratiti na početak. I tako se usred početne sekvence lovljenja kokoši prašnjavom ulicom, vratimo natrag, u doba kad je Rocket bio dječak, kako bismo doživjeli svijet u kojem su on i njegovi prijatelji, rođeni i odrasli.
Surov je ovo prikaz odrastanja u jednom od najopasnijih brazilskih predgrađa, zapadnom dijelu Ria De Janeira, faveli Cidade de Deus (Božji grad). Istoimeni film redatelja Fernanda Meirellesa, u sklopu 'Brazilskih dana u Puli', prikazuje se u petak u kinu Valli u 18 sati.
O nemilosrdnosti odrastanja u ovakvom okruženju, ako se to uopće i može nazvati djetinjstvom, najviše govori činjenica da se tinejdžeri smatraju sretnima ako u faveli dožive svoj šesnaesti rođendan.
Siromašne četvrti, slumovi ili na portugalskom favele, intenzivno su se povećale početkom 20. stoljeća, kad je stanovništvo pretežito afro-američkog podrijetla, nakon što je oslobođeno ropstva, bez novaca, došlo u gradove u potrazi za poslom. Daljnjim razvojem i industrijalizacijom gradova, te političkim previranjima, favele bivaju uglavnom zapostavljene, bez potrebne stambene infrastrukture, poput tople vode, struje, komunalnog zbrinjavanja i ostalog neophodnog, posebno obzirom na brojnost stanovništva koje se tamo sve više nastanjuje, dok se same favele šire. Djeca u favelama većinom ne idu u školu.
Tome svemu su se i posvetili redatelj Meirelles, i koredateljica Kátia Lund, jer je ovaj film (nastao prema istoimenoj knjizi brazilskog pisca Paola Linsa), snimljen u samoj faveli Cidade de Deus, koja je uz svih 350 likova koji se pojavljuju u romanu predlošku, zapravo središnji karakter filma. Scenarij je napisao Bráulio Mantovani.
Upoznajući svaki od živopisnih likova ove kompleksne priče, upoznajemo dušu i konglomerat ogromne zajednice ljudi kojima je jedini izlaz (od smrti) nasilje. Sredina je to koja vrvi plesom, glazbom, životom, bojama i šarenim ukrasima, ali i uličnim ratovima među naoružanom djecom gdje vlada bezakonje, dok policija uvijek stoji na nečijoj strani, osim na strani zakona.
Česti niži rakursi, kao i impresivni ekstremno visoki rakursi, te žustri, kružni pokreti kamere, koja je često i iz ruke snimatelja Césara Charlonea, te montažni rezovi i dvoslike Daniela Rezendea, savršeno dočaravaju očaj i bijedu, te bezizlaznost i brutalnost na koje se svodi preživljavanje u faveli. Svi ovi estetski odabiri izvrsno prikazuju i mentalne poremećaje koji nastaju uslijed života u neizvjesnosti, maloljetničkog drogiranja, bavljenja proizvodnjom i preprodajom droge (pretežito kokaina), te uličarenja, siromaštva, opće nebrige i zapostavljenosti.
Ovo je jedan od filmova u kojima nasilje ima najvažniju, centralnu dramsku funkciju, prikazavši ono što se ničim drugim izreći ni ne može, u zajednici gdje je rijetko tko pismen - prikazati kulturu nasilja i kulturu zločina. U tom ga se kontekstu može usporediti sa Scorseseovim ‘Bandama New Yorka’ (izašli su iste godine) i njegovim puno ranijim, izvrsnim uratkom ‘Dobri momci’.
Neizbježnost bivanja nasilnikom i zločincem u ovoj sredini vjerno je prikazana kroz odlično konstruiranog lika Knockout Neda (Seu Jorge), koji je uz simpatičnog Bennya (Phellipe Haagensen) i fotografa početnika Rocketa, važan karakter ovog gustog narativnog tkanja.
Zatvoren krug u kojem je sramota, a često i smrtna opasnost biti pošten i raditi svoj posao te financijska nemogućnost ikakve promjene poput odlaska, na okidač je prisilila i zadrtog pacifista.
Meirelles se, pročitavši roman, odlučio snimati u samoj faveli, s naturščicima - njenim stanovnicima, kako bi uhvatio habitus zajednice. Posve drugačiji odnos prema vrijednosti, ovdje - bezvrijednosti ljudskog života, ovdje je odlično prikazan upravo zato jer nije odglumljen, već je životan, a oni su svoji na svome.
Manična potreba za ubijanjem, koju vidimo kod Li'l Zéa (Leandro Firmino), koja je srž njegovog razdražljivog karaktera i kojom se on sam hranio, još iz doba kad je bio dječak i čuvao stražu većim momcima dok su pljačkali korisnike usluga bordela, izvrsno je prikazana.
Meirelles nikoga ne sudi, ne daje rješenja niti odvaja dobro od zla, kao ni život od smrti, nadu od brutalnosti. Priču priča linearno s flashback elementima, te ju je odlično montažno riješio, što je uratku dalo dramaturški stupanj više. Meirelles ne romantizira i ne patetizira, ne pribjegava ni jednoj vrsti eskapizma, njegov autorski koncept dokumentaristički je, sirov prikaz nemilosrdne sredine.
‘Božji grad’ je 2004. bio nominiran u četiri kategorije za Oscara, najbolja režija, najbolji prilagođeni scenarij, najbolja kamera i najbolja montaža. Film je do danas osvojio preko 50 nagrada diljem svijeta.
Redatelj Fernando Meirelles rodio se u obitelji iz srednje klase u São Paulu. Studirao je arhitekturu, te je za vrijeme studija počeo pokazivati interes za film, a kasnije osnovao producentsku kuću.
Ovim si je filmom, koji je prema mnogim časopisima proglašen remek djelom, prokrčio put za daljnji internacionalni režijski rad. Dramom ‘Brižni vrtlar’ iz 2005. priskrbio je zasad jedinog Oscara glumici Rachel Weisz, za sporednu ulogu aktivistice. Njegov film ‘Sljepoća’ o epidemiji bijelog sljepila, otvorio je Festival u Cannesu 2008. Tu se zapravo bavi ljudskom prirodom - ljudima koji su tek oslijepili i nisu se imali prilike prilagoditi hendikepu. Posljednji njegov igrani film ‘Dvojica papa’ iz 2019., u kojem oni odlučuju o budućnosti katoličke crkve, dostupan je na Netflixu.
Teme kojima se Meirelles bavi šarolike su, no izuzetno humane i životne. Njegova filmska naracija često nije linearna, dok je neko filozofsko, egzistencijalno ili pak retoričko pitanje središnja tema, ili jedan od glavnih motiva. Pored filma, Meirelles se bavi održivom poljoprivredom i organskim uzgojem. Nije optimističnih stavova u vezi održanja naše vrste, pa čak ni u najbližoj budućnosti.
Projekt ima za cilj učenicima približiti živote i djela velikana koji potječu iz Istre ili su ovdje djelovali, a bitno su utjecali na razvoj kulturne i znanstvene misli
'Roya' na perzijskom jeziku znači san ili vizija * Ovu jedinstvenu skupinu čine četiri izvrsne saksofonistice - Hrvatica Petra Horvat, Poljakinje Weronika Partyka i Betka Bizjak Kotnik te Slovenka Jovana Joka, a sinoć im se pridružio, uz nimalo nebitnu elektronsku podlogu, Neven Radaković * Premijerno su izvele skladbu "Malala" Jeana Denisa Michata u čast Malale Yousafzai, pakistanske aktivistice koja je dobila Nobelovu nagradu u dobi od 17 godina
U nesreći je jedna osoba lakše ozlijeđena
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
