CLARA CERIN: "Kazalište mi je drugi dom! A mirovina? Nisam tip koji miruje, tu su gitara, mandolina, orkestar, unuci, vrt..."

Osebujna, jako ljubazna, vedra, respektira i mlađe i starije. Tako bi, u par poteza, portretirali Claru Cerin, višedesetljetnu voditeljicu marketinga INK-a, no godinama i organizatoricom i koproducenticom Istarskog narodnog kazališta, kojoj za tri dana, s Novom godinom, počinju teći umirovljenički dani. No, u njenom slučaju to ima ponajmanje prizvuk povlačenja, predaje.

Nekad u radnoj atmosferi

Po zvanju profesorica, magistra glazbe, prije zapošljavanja u INK-u u rujnu 1995. godine, deset je godina, od 1981. do 1991., predavala gitaru u glazbenoj školi u Rovinju, da bi potom upisala redovno akademiju, dobivši rektorovu nagradu zbog prosječne ocjene većom od 4,5. Tijekom fakulteta imala je  svoju privatnu školu za gitaru, u kojoj su tada njeni učenici bili današnji pulski profesor Goran Benevrkić i rovinjski profesor Domagoj Terzić.

Clara je rođena 1958. godine u Puli, majka je dvoje djece i nona četvero unučadi.

U INK ste došli u jesen 1995., organizirajući odjel glazbene djelatnosti?

Tako je. Zbor, orkestar, probe, note. Čak sam ih i doma pisala i umnažala ih. Imao si partituru, pa si je uvećao, pa si rezao prvu, drugu violinu, violu, čelo, kontrabas, puhače ponaosob. Tada nije postojao, bar ga mi nismo imali, program za pisanje nota.

Već dugo dirigirate mandolinističkim orkestrom KUD-a Lino Mariani Pula, a vodite i mješovit zbor KUD-a Kuje iz Ližnjana. Imat ćete što raditi u mirovini?

Pa ti govorim. Svi kažu kraj, a ja kažem početak. Život je put, stalno putuješ. Nije završio vrtić, već je počela škola, nije završio faks nego je počeo posao.

Svira svaki dan gitaru i mandolinu

Koliko često svirate?

Svaki slobodni trenutak. Sviram svaki dan, i gitaru, a od korone još češće mandolinu. Volim djecu, taj posao, volim ljude, a glazba mi je radost. Sa sedam godina počela sam svirati gitaru. Nisi imao smjer gitare u muzičkoj školi pa sam morala ići u OKUD Istra, kod pokojnog Hlušičke.

Jeste svirali u nekom bendu?

Ne, tata mi je kupio električnu gitaru i pojačalo, ali onda odustao, da ”nećeš ti meni dolaziti doma poslije ponoći" (smijeh) . Nije me pustio. Sad je ta gitara kod mog unuka. Inače, ja sam veliki ljubitelj klasike... Obožavam Čajkovskog.

Veselite li se mirovini?

To je jedan put koji putuješ. Život je put. Što to znači mirovina, mirovanje? Nisam tip koji miruje. Imat ću u prvom planu druge aktivnosti koje jednako volim kao kazalište: sviranje, zbor, orkestar, unuci, imam vrt pun cvijeća, voća i povrća. Ne vidim to kao kraj već kao novi početak.

Koliko će vam nedostajati teatar?

Posjećivat ću ga kao dio publike. To mi je drugi dom. Znala sam otići do tržnice po nešto i kazati: 'Idem doma', a išla sam u kazalište. Sad sam svjesna da ću imati, uvjetno rečeno, deset sati viška.

Koliko ste bili uzbuđeno uoči premijera, premda niste bili dijelom autorskog tima?

Uuu, to je bilo strašno. Pogotovo ako si pratio produkciju. Gledala sam probe, neki redatelji su me znali tjerati van (smijeh). Dok pratiš taj stvaralački proces, vidiš tko što treba učiniti i na premijeri si napet kao struna. Kad sve prođe dobro, svi sretni. Za svaku predstavu se vežeš.

Tko je bio ravnatelj INK-a kad ste došli raditi u INK?

Gospođa Davorka Lovrečić, a zatim je 1996. došao Robert Raponja, s premijerom "Otvarača za konzerve".

Nakon toga su ravnateljice Saša Broz i Gordana Jeromela Kaić.

Da, ali tu su bili i direktori i filmskog festivala te Međunarodnog kazališnog festivala mladih (MKFM), koji je  trajao 40 dana sa svojim brojnim produkcijama, radionicama, s predavačima i stotinama polaznika iz cijelog svijeta. Nekad nije bilo ni Histria festivala, niti Pula Film Festivala, nego smo to mi radili.

S ravnateljima ste dobro surađivali?

Ja sam ti izvrsna osoba 'B'. Poštujem jako hijerarhiju i osobi kojoj sam odgovorna. Što ona zamisli, ja iznalazim način to realizirati.

Uvijek nasmijana

Neposredno po vašem dolasku u kazalište, Raponja je 1996. osnovao Dramski studio INK-a, u kojem su stasali danas poznati glumci, dramski glumci, koreografi, plesači: Jadranka Đokić, Borko Perić, Matija Ferlin, Dora Delbianco, Romina Vitasović, Helena Minić,  Andrea Gotovina....

Ja sam im bila teta Klara; 'si gladan', 'si žedan', 'si bolan?'. Dora nikad nije čula za dramaturgiju dok nije došla u naš studio... Ili Jadranka Đokić i Borko Perić u 'Staklenoj menažeriji' 1998. godine (redatelj, scenograf i kostimograf Božidar Smiljanić, a pomoćnik redatelja i inspicijent Goran Pavljašević, op. a.). To ne možeš zaboraviti dok si živ. Dvije male glavice vire, prekrivene crnim platnom i jedan mali stakleni vilin konjic. I to je bilo sve, na Maloj sceni. Još kad bi Jadranka kao dijete stala na scenu, to bi bila totalna preobrazba... Imali smo jako dobru, odgojenu, posebnu djecu. Nedostajat će mi sve to. Nedavno je jedan mali, odlazeći s koncertne predstave 'Jazzino-Jazz za dicu', kazao da mu je to "dosad najbolja predstava". A ima 4-5 godina (smijeh). Nekad smo imali 700 mjesta, pa bi pokojni ravnatelj gimnazije Ante Kusić i ravnatelj Ekonomske škole Miodrag Čerina donijeli sve učenike, sve profesore, sve podvornike i školske kuharice u kazalište. I nisi čuo muhu. Tišina.

A danas?

Previše je danas 'mladih staraca' koji šeću po našem gradu, praznog pogleda, bez ijedne iskrice da nešto stvore, da budu aktivni. Ugašeni, kao čik od cigarete. Nezainteresirani ni za što, ni s trunkom želje za stvaranjem. U kazalištu su ipak aktivna djeca, nedostajat će mi... Žele učiti, puni su ideja, željni novih stvaralačkih iskustava.

Što vam žele biti unuci?

Najstariji 16-godišnjak želi biti informatičar, godinu mlađa unuka želi se baviti marketingom u turizmu, osmogodišnjak obožava plivati, a najmlađa je mala, mala. Za dva dana imat će tri mjeseca.

Što Puli nedostaje s vašeg profesionalnog gledišta?

Žao mi je da Pula nema profesionalni orkestar i koncertnu dvoranu. To mi je baš žao. Najbliži je u Rijeci. A Pula to zaslužuje. Što se tiče kazališta, puno toga je napravljeno, a  nadam se da ćemo zahvaljujući novom umjetničkom voditelju Matiji Ferlinu imati mogućnost zapošljavanja ljudi koji će stvari elegantnije, lakše, pa i profesionalnije. Jer to će omogućiti fokusiranje na jedan segment, na samo jedan posao. Jako mi se sviđa njegov koncept i volim što je došao u kazalište. 

Je li glumački ansambl utopija?

Nije, ukoliko se budu pratile želje i namjere. Grad je osnivač. Politika je ta koja će u konačnici odlučiti u kojem će se pravcu usmjeriti. To mi je velika želja.