Tri godine putovanja, istraživanja i razgovora s desetinama sugovornika 'slilo' se prošlog tjedna na veliko platno u priči o slikaru, kiparu i čuvaru umjetnosti Slavku Kopaču. Svaki susret sa sudbinom umjetnika, ulazak je u umjetnost samu, što je osjetio i redatelj filma Dražen Majić. Izvan svoje uloge novinara i urednika, danas priča o Kopaču, o umjetnosti i svemu što je ona u njemu probudila. Jer, kada se jednom u umjetnosti zagazi, iz nje povratka više nema
Tri godine putovanja, istraživanja i razgovora s desetinama sugovornika 'slilo' se prošlog tjedna na veliko platno u priči o slikaru, kiparu i čuvaru umjetnosti Slavku Kopaču. Svaki susret sa sudbinom umjetnika, ulazak je u umjetnost samu, što je osjetio i redatelj filma Dražen Majić. Izvan svoje uloge novinara i urednika, danas priča o Kopaču, o umjetnosti i svemu što je ona u njemu probudila. Jer, kada se jednom u umjetnosti zagazi, iz nje povratka više nema
„Čovjek postavi platno na pod, otvori flašice, uzme u ruke neke četkice i igra se. Igra se...“
Ovim riječima hrvatskog slikara europskog duha Slavka Kopača odzvanjaju prve minute dokumentarnog filma „Barbarska profinjenost“, u režiji Dražena Majića, premijerno prikazanog prije desetak dana u Istarskom narodnom kazalištu, u sklopu, iako izvan natjecateljske konkurencije, Pulskog filmskog festivala.
Platno, boje, četkice i igra skoro da su doslovan recept za jedan od najneobičnijih likovnih pravaca u posljednjih stotinjak godina – i danas zbunjujućeg „art bruta“ (fr.l'art brut), koji je u plejadi raznoraznih „izama“ 20. stoljeća uspio izboriti epitet najbrutalnijeg umjetničkog pravca.
Iako saživljen s njim, sam Kopač nije stvarao unutar ovog pravca. Kada bismo u potpunosti pojednostavili stvar, mogli bismo reći da je, sa svoje dvije likovne akademije, onom Kraljevskom u Zagrebu i firentinskom, za brutalnu umjetnost bio 'isuviše školovan' i prefinjen. Umjesto toga, on je art brut selektirao, čuvao i njegovao, ostavljajući vlastito stvaralaštvo skoro u paralelnoj stvarnosti.
Sve slojeve Kopača u svojoj i tuđim umjetnostima, s filmskom ekipom i udrugom Art Rencontre pokušao je odgonetnuti Dražen Majić.
Iako za sebe kaže da je prvenstveno novinar, „Barbarskom profinjenošću" nadogradio je sada već solidan redateljski opus pa je i ovo razgovor s Majićem filmašem, izvan njegove uloge urednika i novinara. Razgovor o filmu koliko i o slikarstvu, o Kopaču koliko i o Majiću. Jer, susret sa sudbinom umjetnika susret je s umjetnošću samom.
A iz umjetnosti povratka više nema…
Iako je prvi susret s dokumentaristikom imao još ranih ’90.-ih godina, sudjelujući u filmu o mladim ljudima u ratu u sklopu TV emisije „Nomadi“, redateljski prvijenac Majić je potpisao prije dvadesetak godina u trilogiji o fenomenu napuštanja predoziranih ovisnika „Smrt“, „Bolest“ i „Tupilo“. Bio je to, reći će danas, i prvi susret s vlastitim amaterizmom jer je odličan materijal pratio loš tonski zapis, ali to nije spriječilo posljednji film iz trilogije, čiji je montažer ovogodišnji dobitnik Zlatne Arene Damir Čučić, da dospije na ZagrebDox.
Nakon duže pauze nastala je odlična „Berge Istra“, a potom i TV film „Rasjed“ o potresu na petrinjskom području.
A onda iznenada Kopač! Točnije, Kopač po drugi put jer je kraći film o jednoj njegovoj izložbi Majić već režirao nekoliko godina unatrag.
- Nakon Berge Istre, Kristijan Floričić, koji je tim filmom bio oduševljen, upitao me jesam li zainteresiran da napravimo film o Kopaču. Ja u tom trenutku o njemu nisam znao baš ništa. Poklonio mi je knjigu u izdanju francuskog Gallimarda, pročitao sam je i rekao – može! Knjiga je odlično napisana, kao nekakav triler i vrlo slična istraživačkom novinarstvu, prisjeća se Majić.
Podaci i fusnote iz nje postali su svojevrsna baza podataka i putokaz za traženje sugovornika i materijala. Tri godine, nekoliko država i više od dvadeset sugovornika kasnije, film je stigao na veliko platno, skinuvši donekle sjenu s Kopačevog života i vrativši njegovu priču kući.
Među brojnim sugovornicima, kustosima, slikarima i znalcima iz nekoliko zemalja, našla se čak i heroina nadrealističkog pokreta, pjesnikinja i spisateljica Annie Le Brun. Sam materijal skupljan je na izložbama i u Muzeju art bruta u Laussani te u Kopačevim rodnim Vinkovcima, dok su intervjui za televiziju i radio, sačuvani u arhivu HTV-a, donekle odredili i koncept filma.
- Odlučili smo da u nećemo imati naratore. Ja uvijek nađem nekog aktera da bude vodič kroz film. Ovdje je to bio Kopač jer smo shvatili iz pronađenih intervjua da može on 'sam o sebi pričati', objašnjava Majić.
A priča o ovom rođenom Slavoncu nije nimalo jednostavna.
Ponikavši pod pedagoškim tutorstvom likovnih velikana Meštrovića i Becića u prvoj polovici 20. stoljeća, mladi Kopač otisnuo se u Europu, koja ga je ratnim i političkim titranjima više puta seljakala iz države u državu, dok konačno nije našao svoj dom u Francuskoj.
Sudbinski susret u Firenci, s mladim umjetnikom Giordanom Falzonijem, koji je"propovijedao" da znanju i slikarskom umijeću treba pretpostaviti iskonsku energiju stvaranja, u Kopaču budi želju za odbacivanjem svega naučenog i on se okreće arhetipskim, skoro primordijalnim motivima. To ga u konačnici kao magnet i dovlači do art bruta, čiju kolekciju umjetnina skuplja Jean Dubuffet. On će je uskoro i prepustiti Kopaču na upravljanje.
Zanesen pokretom koji se opire snobizmu, elitizmu i iskvarenosti moderne umjetnosti, i u kome umjetnici ne strahuju od publike i kritike, Kopač skoro religiozno preuzima brigu nad kolekcijom.
No, ta umjetnost nije njegova umjetnost. Njegovo djelo, iako tijekom filma opisano kao jedno od najpustolovnijih i najinventivnijih svog vremena, ostaje u drugom planu.
- On je bio kustos kolekcije i bio je više zaljubljen u nju nego u svoje radove, koje i žrtvovao u njeno ime. Bio je vrhunska osoba za izbor kolekcije a, s druge strane, ona je na njega snažno djelovala. To je važno jer danas se može čuti da je on svojim djelima kopirao art brut, što nije točno. On, iako je završio dvije umjetničke akademije, prihvaća pristup umjetnosti koji je dosta radikalan, čudan i sirov. U art brutu autori nemaju ideju je li nešto umjetnost ili nije, hoće li biti izloženo ili objavljeno. Oni rade iz svoje životne potrebe. Puno ih je i uništavalo svoje radove. Pretežno su bili u umobolnicama i koristili materijale koje su tamo mogli naći. Na primjer, dosta su se koristile automobilske gume, pa taljenje i izlijevanje olova po radovima, ili bi našli zube životinja i od njih stvarali nove životinje. Tu je Kopač shvatio da nema granica ni u materijalu, ni u formatu, ni u pristupu. Oni ne štede ništa, priča Majić.
Poziciju čovjeka iz sjene koju mu je namijenio Dubuffet Kopač dobrovoljno prihvaća iz ljubavi prema kolekciji, a upravo je odnos između dvojice muškaraca dinamička okosnica Majićevog filma.
- Dubuffet je bio više menadžer. Producent. On je otkrio kolekciju, a Kopač se zaista u tu priču bio „ufurao“, veli.
Ja bih rekao da je Kopač bio sam po sebi povučen, a da je Dubuffet to iskorištavao. U početku rada na filmu sam bio dosta razočaran tim odnosom, ali sam onda shvatio da sam Slavko sigurno ne bi bio sretan da napravimo film u kome ćemo pljuvati Dubuffeta. On je bio potpuno drukčiji lik – revolucionar, „buldožer“! On izmišlja, on krade i on je taj koji uspijeva realizirati plan. I sigurno je da puno pomogao Kopaču i da su 4-5 godina proveli u istom ateljeu i jedan od drugoga 'krali'. To je jako složen odnos i zanimljivo je da je Kopač jedini koji je do kraja života ostao blizak s Dubuffetom koji se sa svima ostalima posvađao. Bio je takav karakter – dominator i provokator, ali njegov utjecaj u 20. stoljeću, ako gledamo primjerice grafite ili punk kao estetiku, bio velik. To je sve pokrenuo on.
Srećom, i Kopačeva umjetnost živi. U svoje ga projekte, naime, uključuje nadrealistički pjesnik Andre Breton, omogućavajući mu izlaganje u cijenjenim galerijama, rame uz rame s velikanima poput Ernsta i Magritta.
Prateći Kopačevu priču, stječe se dojam da je većina važnih okidača u njegovu životu bila rezultat dueta ili duela. Znači li to da mu je uvijek bio potreban netko kao motor pokretač?
- Više bih rekao da nije bio nametljiv. Bio je ponizan i bio je migrant, a to su ljudi bez puno prava. Kopač je po dolasku u Pariz svake godine morao obnavljati papire i život mu je bio dosta težak. Kada je Breton vidio njegove radove, oduševio se i počeli su desetogodišnju suradnju u kojoj je on stvarao poeziju, a Slavko likovna djela, objašnjava Majić razliku u odnosu između Kopača s Bretonom i Dubuffetom.
- Dubuffet nije volio da drugi ljudi oko njega, koje je on oponašao, sami stvaraju. Nismo nigdje našli podatak da je igdje zabranjivao Kopaču da izlaže, ali sve njegove izložbe bile su vezane za Bretona.
Za Kopača ne možeš reći je li nadrealist, ali sigurno nije art brut. Za to je bio previše obrazovan, iako je povukao dosta te estetike. On je za sebe sa rekao da je bio dječarac iz Vinkovaca koji se negdje 1948. našao na vrhu francuske i europske umjetničke i intelektualne elite i ostao u njenom prvom redu narednih desetak godina. Muzeje i povjesničare umjetnosti sada najviše zanimaju radovi od '48.-'60., a neki se smatraju u remek djelima.
Nakon desetljeća posvećenog art brutu, za Kopača je stigao hladan tuš. Tajnovita umjetnost, zatvorena u vlastiti svijet, odlukom Dubuffeta iznenada postaje javna, rušeći Kopačevu, ispostavit će se, možda i naivnu predanost.
Nekoliko tisuća pažljivo čuvanih slika, dotad imunih na kritiku i mišljenje publike, pretvoreno je u muzejski postav.
Pojedini svjedoci vremena reći će kasnije da je Kopača ovaj Dubuffetov potez toliko poljuljao da je razmišljao čak i o samoubojstvu.
Iako isprva ponuđena gradu Parizu, koji joj je namijenio tek poziciju unutar Muzeja dekorativne umjetnosti, art brut kolekcija u konačnici je poklonjena švicarskom gradu Laussani, gdje se i danas nalazi.
- To su teške i brutalne teme, ali muzej je izniman, veli Majić.
No, kraj života u tuđoj umjetnosti označio je i svojevrstan povratak Kopača vlastitoj, kao i njehgv povratak domovini, pa je ’70.-ih i ’80—ih godina svoja djela postupno počeo izlagati i u Hrvatskoj.
„Znam da ćemo se ja i moj tim uvijek nekako snaći. Vrhunski stručnjaci oko mene pomažu mi da prevladam ono što ne znam“, kaže Majić, koji sada već tradicionalno surađuje sa snimateljem i direktorom fotografije Goranom Legovićem te montažerkom Anitom Jovanov. Kao i na Berge Istri, autor animacije je svjetski majstor Dalibor Barić. Scenarij uz Majića potpisuju Tamara Floričić i Maja Ivić, a glazbu Josip Maršić.
Nakon višegodišnjeg rada, ekipa je zadovoljna obranom lika i djela Slavka Kopača.
- Što smo dublje uranjali, shvatio sam da je to projekt koji ćemo raditi godinama. Tek sada nam se tek javljaju ljudi koji donose još materijala. Ovo nije kraj, veli Majić, napominjući da je Kopač podjednako zanimljiv u Italiji i u Francuskoj, no nisu svuda jednako zanimljivi svi detalji njegovog života. Film se sada lako može prepraviti za bilo kakve formate i potrebe.
Dražen MajićOno što je mene osobno fasciniralo kod Kopača je to što sam vidio da je potpuno podredio svoj život i art brutu i svom djelu, iako je na prvom mjestu bila art brut. Bio je spreman živjeti za umjetnost i biti u drugom planu. To nam je dalo energiju da ga predstavimo što bolje jer je to zaista zaslužio.
A gdje se redatelj nalazi nakon ovako velikog iskustva?
- Ja sam po karakteru bliži Dubuffetu nego Kopaču. Jedan je brutalan, a drugi je lirik. I ja po prirodi volim ići u prodor, kaže Majić koji je u brutalnoj umjetnosti, o kojoj na početku procesa nije znao skoro ništa, pronašao i svojevrsno vlastito utočište.
- Kada je on objašnjavao zašto voli art brut i ja sam osjetio ljubav prema tome. Kopač je govorio da svi moraju stvarati i da ne treba razmišljati kako će to tko primiti. Tada sam i ja početi stvarati, govori danas Majić.
I, iako nevoljko načinje temu svojih radova u razgovoru o Kopaču, sudbina je priče već pomiješala. Pri samom kraju rada na filmu, naime, otvorili su se i njegovi umjetnički ventili. Rodila se umjetnost i nastala je glazba! Majićeva. Na svoj način brutalna, trenutačna i ekspresionistička.
Posljednji vjetar u leđa (ili izazov) dao joj je Franci Blašković.
U ovom neočekivanom, pulskom bretonovsko-kopačevskom duetu, na Francijevu zamolbu Majić je napisao pjesmu Fikret od Verude koja je, u finalu, ostala njegova. I nije bila posljednja. Uskoro je predstavljen i triptih kolektiva Berge Vanga pod nazivom „Moja mati“.
Zaokružuje li se na svojevrstan način ovime i tandem Kopač-Majić?
- Da, shvatio sam da sam i ja na neki način, možda ne art brut, ali da prihvaćam koncepciju u kojoj stvaraš brzo i što prije, da uhvatiš energiju, bez puno razmišljanja o recepciji i kritici, iako smo svi od krvi i mesa. Ja sam se sasvim oslobodio u tom glazbenom kreativnom procesu s Goranom Jularićem i Josipom Maršićem i fantastično mi je. Jednako mi je to drago kao i film, a film mi je jako drag, zaključuje Majić.
Nećemo bježati od kritike. Film je mlad, ali publika je stigla, a s njom i kritika. I dok će neki reći da im u filmu nedostaje više podataka o umjetnikovom privatnom (ljubavnom?) životu, drugi, među kojima i autor prve službene kritike Elvis Lenić, misle da je dvosatni film možda trebalo „štrihati“.
I dok prvo spada u očekivanu redateljsku diskreciju u priči o stvaralaštvu (ne nužno i privatnom životu) pa ga ovog puta preskačemo, trajanje ne preskačemo.
- Mogao je biti kraći, ali mi smo ga napravili ovakvog i stojimo iza njega. Napravili smo i film od 38 minuta pa nitko nije rekao da je bio prekratak. Ja volim raditi na šire. Najgore je kad nema nikakve reakcije. Film sada ima svoj život koji živi neovisno od mene i to je ljepota, kaže Majić.
A kada bi mogao posegnuti za nekom drugom temom, rado bi to bio život Mate Parlova, ali svjestan je da je ona poprilično neuhvatljiva zbog zaštite njegovog imena. Mikro kozmos pulske Verude također mu je vječita je inspiracija, kao i sudbina inkvizicijskog zatočenika Balda Lupetine. Ipak, Kopačev život u ustaškoj Hrvatskoj i fašističkoj Italiji, otvorio je novu sferu zanimanja.
- Kada bih imao mogućnosti, volio bih napraviti film o životu i radu umjetnika u totalitarnim režimima. To je jako zanimljivo, kaže Majić.
„Barbarska profinjenost“ se planira emitirati na HTV-u u studenom, a do tada će imati projekciju u kino dvoranama nekoliko hrvatskih gradova. U rujnu, kada se u Firenzi postavlja velika izložba Kopačevih radova, snimit će se i razgovori s nekim novim sugovornicima.
- Idemo dalje! Ovo je neka vrsta „work in progress“ projekta, i ja sam sav sretan što možemo dalje.
Prošle godine smo pisali te fotografijama i video uratkom dokumentirali jurnjavu u pulskom zaljevu kada smo u samo sat vremena zabilježili preko dvadeset jurnjava. Neka od tih glisiranja su bila u neposrednoj blizini mnoštva kupača, a evidentno je bilo da voditeljima tih brodica to ništa nije značilo
Dupke popunjena Arena svjedočila je nastupu ispunjenom snažnim emocijama, glazbenom strašću i bezvremenskim pjesmama koje su obilježile živote generacija
Radovi obuhvaćaju izvedbu toplinske izolacije zgrade i zamjenu vanjske stolarije, statičko ojačanje konstrukcije zgrade, čime se potresna otpornost povećava za najmanje 10 posto u odnosu na postojeće stanje, izgradnju sunčane elektrane na ravnom krovu objekta, ugradnju vanjskog dizala radi poboljšanja pristupačnosti
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
