"DVOGLED" UPEREN PREMA VODNJANU: U TV emisiji iz 1971. školarci govore o važnosti igranja, a folkloraši su plesali isto kao i danas

“Bez igre djetinjstvo ne bi bilo radosno, a vrijeme kad čovjek ne bude više imao vremena za igru neće doći nikad“. Ove jednostavne misli, koje, međutim, impliciraju i dublja i višeslojna značenja, izgovara djevojčica Zorka Golessi  u 117. TV emisiji „Dvogled“ drugog programa televizije Beograd koja je 1971. snimljena u Vodnjanu. Točnije, snimljena je u talijanskoj školi i Zajednici Talijana Vodnjana sa željom, kako je rekao sam autor Dragan Babić, upoznavanja različitosti koja nas sve obogaćuje.

Tv reportaža može se pogledati na Youtube-u, uz napomenu da video nije tehnički savršen, povremeno se pojavljuju pauze koje traju po nekoliko sekundi, a potom video „sam“ nastavlja dalje.

Emisija dokumentira posebne radove učenika osnovne škole koji su istraživali kojim su jezikom govorili njihovi preci i kakve su igre igrali, a nastala je prema scenariju Nikole Lorencina, čija je obitelj porijeklom iz Medulina a koji je rođen u Jagodini u Srbiji, da bi potom radio u Puli, Rijeci i Beogradu.

Povod snimanja ove reportaže, ispričao nam je Lorencin, vrlo je poseban. Naime, poznavao sam nogometaša Marija Petrića, igrao je za Uljanik, svašta je znao s loptom, a svi su ga zvali „bumbaro“. To me potaklo da istražim značenje te riječi bumbaro i moram priznati da je i meni, koji sam velikim dijelom Puležan i Istrijan, Vodnjanska stvarnost bila skroz nepoznata. Reportaža o Vodnjanu je među prvima koju smo realizirali za „Dvogled“, kad smo je snimali zatekli smo autentične starosjedioce, a sjećam se da me jako fascinirala Komunalna palača s balkončićima i gotičkim prozorima.

Glavni likovi većeg dijela emisije su učenici koji s Draganom Babićem razgovaraju o važnosti igre. Tako djevojka Arianna Ferro govori da je za nju „igra razonoda koja me vodi u svijet mašte i tako stvari koje nisu istinite postaju istinite“. U uvodu je rečeno da je iz istraživanja proizašlo kako su djeca između 1874. i 1940. prosječno igrala 3 sata i 15 minuta dnevno, dok se u trenu snimanja emisije, dakle 1971., to vrijeme smanjilo za sat vremena.

Odgovarajući na pitanje voditelja, tada učenica Carla Rotta, koja je potom postala dugogodišnja novinarka dnevnika „La Voce del Popolo“, kazala je da su tih sat vremena igri oduzeli „malo televizija, malo knjige, malo škola“, dok je druga djevojka, Lorena Fabbro, rekla „kad igramo radimo ono što želimo“ premda „život nije igra, kad smo veliki moramo raditi da idemo naprijed“. Tu se još pojavljuju učenici Isabella Demarin, Elda Fioranti, Roberta Marcolin, Rosanna Cerlon, Ennio Malusà, Maurizio Biasiol i učiteljica Lukić.

Carla Rotta

Tek na pola emisije, ali dramaturški namjerno, nakon što je već bilo vidljivo da učenici talijanske škole imaju poteškoća s ispravnim izražavanjem na hrvatskom, voditelj je obznanio da djeca nisu govorila na materinskom jeziku, stoga su trud, zalaganje i spontanost tih  školaraca - neovisno o tome što su im prave riječi nedostajale, pa su se snalazili kako su znali, ponekad uz pomoć drugova a ponekad samo potvrdivši nadopunjavanja voditelja - koji su po prvi put stali pred kamerom, i danas dirljive: učenik Ennio Malusà (kasnije dugogodišnji voditelj djelatnosti kulture pri Zajednici Talijana u Balama) razjasnio je da su oni pripadnici talijanske etničke skupine te je objasnio etimologiju riječi „bumbar(o)“.

Ennio Malusà

Različitost, koju autor predstavlja kao bogatstvo, potom se pokazuje pričom o folklornoj grupi Zajednice Talijana iz Vodnjana čije se sjedište još nalazilo u Komunalnoj palači u kojoj sada stoluje Gradska uprava, dok je pročelje obližnje i danas obnovljenje palače Bradamante, u kojoj sada djeluje lokalna ZT, tada bilo u vrlo zapuštenom stanju.

Palaòa Bradamante 1971.

Dvadesetogodišnja djevojka, dok joj starija gospođa sređuje kosu za nastup s folklorom, priča o načinu češljanja, govori o tome da kosa mora biti duga tako da se iz nje mogu dobiti pletenice koje se potom vežu u čvor, spominje da se nekad, umjesto lakom, trajnost frizure dobivala sapunom i šećerom. Ples "villotta", s pratnjom violine i bajsa, koji se prikazuje u filmu, folklor Zajednice Talijana Vodnjan i dan danas pleše na pozornicama širom Istre pa i dalje.

Pored samog glavnog fokusa emisije – a to su učenici i foklor – za prilog su važni i kadrovi Vodnjana, od zvonika do androna i volta, pa sve do Narodnog trga s parkiranim automobilima i ulice Castello (tada Pino Budicin) kojom su još prometovala vozila.

„Kako su se prilozi o Istri u "Dvogledu" vrlo dobro prihvaćali, dosta smo emisija posvetili poluotoku, neke sam i režirao“, rekao nam je Nikola Lorencin. „Spomenuo bih samo onu o Vrnjaku, gotovo napuštenom selu u kojem je uselila obitelj iz Slavonije, i ona o široj obitelji glazbenika Renata Percana koja se nedjeljom nalazila u Roču. Bilo je tu sedmero djece, Renato je dolazio iz Pule, druga braća i sestre iz Slovenije ili Italije, a oni bi nakon ručka uvijek „muzičarili“, dakle svirali i pjevali“.

Istra, njeno obzorje pa i ljudi, podosta su se promijenili zadnjih desetljeća, stoga su ovakvi prilozi svjedočanstva jednog vremena i stvarnosti koje valja sačuvati i pogledati s određenom dozom balzamske pa i kritičke nostalgije.