Prošli tjedan objavljena je nova, osma po redu knjiga pulskog pisca Elvira Tominića naslova "Inspirirano stvarnim događajima".
Tematski i žanrovski to je, kako nam kaže autor, roman ceste, no s obzirom da se radnja zbiva 1994. u Puli, roman je ujedno i antiratni roman. Promocija romana bit će u ožujku.
- Tematski je to roman ceste i donekle je inspiriran Jackom Kerouacom i njegovim bitničkim djelom "On the Road" kao i Tribusonovim romanom "Polagana predaja". Djela slične tematike su danas (nažalost) anakrona i vjerojatno mlađoj publici nisu bliska jer besciljna putovanja autostopom su u suvremenom liberalnom kapitalističkom svijetu snažno obilježenom internetskom revolucijom potpuno besmislena, ali ja sam lagano zagazio u svoje pedesete godine pa pišem i opisujem svijet kakav postoji u mojoj glavi (još uvijek) i svejedno mi je ima li taj svijet korespondenciju s današnjim vremenom, pojašnjava autor.
Elvir Tominić
Elvir Tominić, rođen 1973. u Puli, završio je Filozofski fakultet u Puli te je profesor hrvatskog jezika, književnosti i povijesti. Član je Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika.
Nakon Pulske trilogije - prvijenca "Kronika obožavanja" iz 2013., "Crnog pastuha" 2015. i "Priče o Edipu" 2016. godine, Tominić je 2017. objavio zbirku poezije "Vodomar", da bi zatim objavio još dva romana ("Lice" 2018. i "Magdalenu" 2020.) te 2023. zbirku priča "Homo erectus".
O sadržaju radnje Tominić veli: "S obzirom da se roman zbiva davne (ili bliske?) 1994. godine i opisuje vrijeme rata iz vizure Pule, djelo bi moglo biti i svojevrsni antiratni roman budući da su dva glavna junaka (jedan darker, drugi hipik) potpuno zgroženi i zbunjeni svime onime što se oko njih zbiva i na ratna događanja gledaju kao na nekakvo ružno snoviđenje te potpuno ignoriraju stvarnost i žive u svom paralelnom svijetu".
- Obojica junaka imaju specifične psihičke poremećaje (jedan boluje od shizofrenije, a dugi od kronične depresije), što mi je bio namjerni izbor jer sam na taj način u njihova usta mogao staviti sve stvari koje se ne smiju izreći u današnje vrijeme koje je obilježeno brutalnom cenzurom koja se eufemistički (i perverzno) naziva "kultura otkazivanja". Tim klasičnim načinom služili su se i pisci u vrijeme renesanse kad su likovi nerijetko bile dvorske lude i raznovrsni čudaci pa su pisci kroz njihove dijaloge mogli optužiti vlast i na taj način sačuvati glavu na ramenu, kaže Tominić.
"Žalosno je da se vremena u ovih pola stoljeća otkad je renesansa završila nisu nimalo promijenila i da se mehanizmi na kojima počiva represivna vlast kao i njezino kritiziranje ostaju isti, ali budimo optimisti i vjerujmo da će čovječanstvo u idućih petsto godina napredovati i pomaknuti se s mrtve točke", dodaje.
Roman, pojašnjava autor, ima pomalo čudan naslov koji je više primjeren za podnaslov.
- Izabran je kao sarkastično izrugivanje svim ljudima koji su me u zadnjih 15-ak godina vukli za rukave na ulici govoreći mi da su moji romani uvijek priče o meni, a ja sam im bezuspješno pokušavao objasniti da su oni samo fikcija. Shvatio sam (i naučio) kako ljudi vrlo teško razumijevaju imaginaciju i kako sve uvijek uzimaju zdravo za gotovo pa je ujedno i sve ono što je ispričano u bilo kom umjetničkom djelu uvijek "tvrda istina" ma što god autor o tome rekao. Novi roman je u tom pogledu lagani iskorak prema naprijed jer doista posjeduje neke elemente "stvarnih događaja" te je djelomično inspiriran mojim mladenačkim putešestvijama s jednim pokojnim prijateljem, ali on je kao i svi prethodni romani u konačnici fikcija, kao što je to svako umjetničko djelo. Igrajući se tim odnosom stvarnosti i imaginacije, stvorio sam i jedan epizodni lik (po prvi put do sada) koji je doslovno inspiriran sa mnom i time sam se direktno narugao svim tim hordama koje me stalno optužuju kako uvijek pišem o samom sebi. Zanima me kako će to sada protumačiti, veli Tominić.
Mjesto radnje romana je ponovno Pula kojoj se, dodaje, uvijek vraća kao kriminalac na mjesto počinjenog zločina premda je već bezbroj puta kazao samom sebi kako više neće pričati o tom gradu i kako je u prethodnim romanima izrekao sve što se o njemu kazati dade.
- Razlog tome nije neka fanatična ljubav prema tom gradu već jednostavno njegova povijesna specifičnost koja ga čini sociološki toliko različitim od drugih gradova pa je jednostavno nepresušno vrelo inspiracija i uvijek izazov za neku novu opservaciju. U novom romanu sam bio posebno grub i direktan kad sam opisivao bližu i daljnju povijest te je slika o mom gradu možda ispala pomalo apokaliptična i suviše opora, ali kad se sagleda neki širi kontekst mislim da je to najpreciznija dijagnoza tog vojničkog i sterilnog grada u kojem nisu nikad zaživjele tolerancija i okupljajuća sila te između raznih nacionalnih grupacija postoje samo tvrde kohabitacije, da se poslužim jezikom suvremene politike, i može se kazati kako svaka sociološka formacija (bila ona politička, nacionalna ili vjerska) jednostavno bezrezervno prezire onu drugu, nastavlja autor.
Nekad ispred "Kluza" na pulskom Korzu
Želeći što plastičnije opisati Pulu, držao se nekih mitskih mjesta kao što je dio Korza koji se zvao „ispred Kluza“ i gdje su vrijeme, kaže, gubili razni frikovi i narkomani.
- Nadalje, dio romana čini i legendarni Hotel Pula koji je u drugoj polovici osamdesetih (i nešto manje početkom devedesetih) bio nezaobilazno mjesto nalik raskršću gdje su mladi prodavali dušu vragu slušajući vrlo progresivnu i alternativnu glazbu jedinstvenu za cijelu državu, a u mom romanu je mjesto našao i Augustov hram i Forum, legendarna Omladinska ulica (kako li se danas zove ta ulica?), Kaštel sa skrovitim grmljem koje je uvijek bilo puno narkomanskih igala i okupljalište besprizornih luzera (postoje li još uvijek ta grmlja na brežuljku?) i kanjon na Verudeli kojem su gravitirale raznorazne pulske skupine besposličara sa svojim jedinstvenim sudbinama.
- Određeni epizodni likovi u romanu su stvarni, kao na primjer legendarni i strašni Rogan koji je svojom lešinarskom pojavom zastrašivao i impresionirao nove hodočasnike na Korzu kao i sijaset drugih likova kojima sam promijenio imena, želeći iz područja stvarnosti ući u područje imaginarnog. I sam glavni lik (jedan od dvojice) stvoren je po jednom pulskom osobenjaku koji je bio poznat svakom Puležanu tog vremena, ali ja ovdje neću otkrivati njegovo pravo ime nego ću tek naglasiti kako je taj mladić nosio „pandurske“ cipele i bio najveći obožavatelj Rolling Stonesa što je više nego dovoljna šifra za otkrivanje njegovog pravog identiteta. Nažalost, on više nije među živima (kao i brojni junaci mojih pulskih odiseja) pa mu s ovog mjesta želim laku zemlju i poručujem da malo jače odvrne zvučnike na rajskim oblacima jer "Satiasfaction" se može slušati samo kad membrane zvučnika trepere na granici pucanja od siline vibracija, kaže Tominić.
- Pišući roman, imao sam namjeru da on bude samo slika muških druženja i namjeravao sam se odmaknuti od svog omiljenog motiva koji se odnosi na obožavanje nepoznate ljepotice, no vrlo brzo (negdje na sredini prvog poglavlja) shvatio sam da nište ne može funkcionirati bez ženskog dodira pa sam „na brzinu“ stvorio lik instruktorice transcendentalne meditacije u koju je bezuspješno i do smrti zaljubljen jedan glavi lik što je romanu dalo fabularnu ravnotežu i protočnost. Taj motiv nepoznate prekrasne žene, koja je ponovno recikliranje ljepotice s plaže iz mog prvog romana, jest moja vječna opsesija kojoj se ne mogu oduprijeti pa je to i nekakav intimni pečat svim mojim romanima, nastavlja autor.
"Za naslovnicu romana je zaslužan Miloš Radivojević kojem sam dao fotografiju na kojoj je moj otac s nekim svojim prijateljem davne 1951. kad je imao tek navršenih 20 godina negdje na ulicama rodnih Pagubica, malenog sela na Pazinštini. Miloš je fotografiju pogledao i zatim okrenuo, a nakon što je uočio kako na poleđini stoji zapisan datum kad je fotografija nastala kao i mjesto gdje je snimljena, rekao rečenicu koja mi u tom trenu nije imala nikakvog smisla: "Skenirat ću i poleđinu fotke". Meni je to puno kasnije zazvonilo u primozgu i rekao sam mu da naslovnicu napravi u stilu starinskih fotografija s licem i naličjem što je on savršeno i napravio pa korice romana odišu patinom davnih vremena i nešto su na što sam vrlo ponosan", pojašnjava autor.
Sama ideja o romanu nastala je u prvoj polovici 90-ih kad je odlučio da će napisati djelo koje će opisivati putovanje dvojice junaka, no za pisanje tog istog djela trebalo mu je, veli, gotovo punih 30 godina.
- Uvijek sam praznovjerno odlagao stvaranje tog romana i čekao prvi prizor i prvu rečenicu koja će se sama od sebe posložiti u mojoj glavi. U tih 30 godina su mnoga mjesta izgubila svoje prave mirise i boje, ali tako su stvari postale još uzbudljivije jer je zbilja pretočena u interpretaciju zbilje, što je zapravo jedini pristup totalitarnosti naših života: postoji samo ono kako mi doživljavamo svijet, a ne svijet sam za sebe. Samim time, nisam se trudio provjeravati jesu li neki podaci u mojoj glavi iz tog vremena vjerodostojni (to sam, doduše, radio na početku, ali sam ubrzo odustao) već sam pustio da sve bude onako kako ja pamtim to vrijeme, kaže on.
- Stil roman je ponešto drugačiji od prethodnih jer za razliku od mojih dosadašnjih djela ima vrlo malo dijaloga. Ne znam točno zašto sam roman napisao na taj način. Bilo bi logično, s obzirom kako pričam radnju koja se događa na cesti, da je i roman pun kratkih informacija i žučnih dijaloga, no ja sam se odlučio upravo za suprotno i usporio tempo. Na taj način sam dobio jedan vrlo „gust“ tekst koji će u nekim momentima i biti teško (ili teže) čitati, ali s današnje točke gledišta mislim da je tako sve sjelo na svoje mjesto i da je sve postalo zaokružena cjelina koja lagano odstupa od očekivanog: i naslov, i fabula, i naslovnica, i stil te je na koncu sve transcendirano u oporu odu mladosti i nejasno sjećanje na neka davna (bolja?) vremena, zaključuje Elvir Tominić.
