FILM "JUŽINA" Moguće ugodno dalmatinsko iznenađenje, nažalost, nije se ostvarilo

Prvi dan 72. Pulskog filmskog festivala obilježila su dva domaća filma s prevladavajućom humorističnom notom, iako među tim filmovima postoje razlike u gotovo svim pogledima - tematske, rodovske, kvalitativne, svjetonazorne itd.

Predvečer je u dvorani INK-a prikazan dugometražni dokumentarac "Paviljon 6", cijenjenog hrvatskog dokumentarista srednje generacije Gorana Devića, koji je lani imao festivalsku premijeru na uglednom Sheffield DocFestu, a prikazan je i na BBC-u.

Dević nas u tom dokumentarcu vraća na epidemijski početak ovog desetljeća i prati brojne građane koji u prostorima Zagrebačkog velesajma strpljivo čekaju svoju dozu cjepiva protiv korona virusa.

Paviljon 6

Riječ je o stilski tipičnom Devićevom filmu, koji je opservacijskog karaktera, pažljivo komponiranih dugačkih kadrova (snimatelj Damian Nenadić), odmjerene i suptilne montaže (Vanja Siruček) te pomno dizajniranog zvuka (Ivan Zelić) bez trunke izvanprizorne glazbe.

Svakome tko se imalo razumije u tehnologiju izrade dokumentarnih filmova jasno je koji napor treba uložiti u stvaranje ovakvog dokumentarca, budući da je trebalo tjednima boraviti s kamerom na mjestu događanja, a onda se posvetiti mukotrpnoj montaži tog obilja materijala koja je mogla otići u brojnim smjerovima.

Srećom, Dević i njegov montažer bili su vrlo uspješni u tom procesu “kroćenja” materijala, tako da “Paviljon 6” nije samo film o epidemiji korona virusa.

To je ujedno i film o psihologiji masa i modusima ponašanja naših ljudi (iako ne samo naših).

Dević nenametljivo pokazuje kako se ljudi prepuštaju banalnostima i u kriznim trenucima, kako suvremeni mediji i društveni trendovi utječu na njihove živote, a pritom vrlo suptilno prepliće humorne elemente s turobnim i tragičnim situacijama.

Uvodno predstavljajući svoj dokumentarac, Dević je izjavio da je, stjecajem okolnosti, od snimanja materijala do montaže prošlo nekoliko godina i da je to bilo dobro za film. Potpuno je u pravu, jer da je “Paviljon 6” montiran odmah nakon snimanja to bi vjerojatno bio više dokumentarac o epidemiji virusa, a manje o svemu ovome maloprije navedenom.

"Južina":  brojni klišeji i rutinski odrađene fore

Dok je Devićev film uspio popuniti otprilike polovicu dvorane INK-a, prvi film nakon otvaranja uspio je potpuno ispuniti Arenu, ali u ovom slučaju ne postoji reciprocitet između broja gledatelja i kvalitete tih filmova.

U Areni je prikazana niskobudžetna crna komedija “Južina”, redateljski debi Ante Marina, koji je ranije glumio u nekoliko kratkih igranih filmova. Iako je medijska najava “Južine” sugerirala moguće ugodno dalmatinsko iznenađenje, poput nekoliko godina stare “Garbure” (redatelj Josip Žuvan), to se nažalost nije ostvarilo.

Marin je radnju svojeg filma smjestio u splitsku višestambenu zgradu, prateći otkačene stanare i njihove svakodnevne probleme i nastojeći, prema vlastitim riječima, da radnja filma slijedi strujanje južnog vjetra.

Dobra je ideja da strujanje juga utječe na ponašanje filmskih likova, to se na neki način događa i u znamenitoj Viscontijevoj drami “Smrt u Veneciji”, ali onda takva ideja mora biti dovoljno kvalitetno i artikulirano razrađena.

Redatelj “Južine” teži takozvanoj mozaičkoj naraciji, koja dozvoljava određenu razinu slobode, ali sekvence iz života pojedinih likova ipak moraju na neki način biti spojene i u određenom narativnom i ugođajnom skladu.

Nažalost, Marin ne uspijeva to postići nego samo gomila slabašno režirane sekvence koje uključuju nekakav “splitski đir”, brojne klišeje i rutinski odrađene fore. Ante Marin najavio je “Južinu” kao prvi dio splitske trilogije, koju će sljedećih godina zaokružiti “Bura” i “Bonaca”. Nadajmo se samo da će u predviđenim nastavcima kreativni vjetrovi malo intenzivnije zapuhati.

Elvis Lenić