„Država je kada te neko drži. Moj ćaća je ‘sovo državu. Ja sam njemu ‘sve po spisku’ i rekao nećeš ‘sovati državu. Ja 'brez' svih vas mogu, ali 'brez' države ne mogu jer da nema države, đe bi svoga kera vez'o“, zagrmjelo je sinoć sa scene kazališta Ulys'ses na Velikom Brijunu
„Država je kada te neko drži. Moj ćaća je ‘sovo državu. Ja sam njemu ‘sve po spisku’ i rekao nećeš ‘sovati državu. Ja 'brez' svih vas mogu, ali 'brez' države ne mogu jer da nema države, đe bi svoga kera vez'o“, zagrmjelo je sinoć sa scene kazališta Ulys'ses na Velikom Brijunu
„Država je kada te neko drži. Moj ćaća je ‘sovo državu. Ja sam njemu ‘sve po spisku’ i rekao nećeš ‘sovati državu. Ja 'brez' svih vas mogu, ali 'brez' države ne mogu jer da nema države, đe bi svoga kera vez'o“, zagrmjelo je sinoć sa scene kazališta Ulys'ses na Velikom Brijunu, gdje je svoj jednoipolsatni nastup, svojevrsni pleter stand-upa i životnih sjećanja isprepletenih oko autorske monodrame „Kako bolan nema Bosne“, izveo Josip Pejaković.
Ako postoji osoba u glumištu ovih 'naših prostora' koja se može nazvati pravim renesansnim stvarateljem, i ako našim prostorima nazivamo one na kojima se svi bez titlova razumijemo, Josip Pejaković bez greške nosi tu titulu. Ovaj rođeni Travničanin jedan je od pravih i posljednjih bardova kazališta na prostorima bivše Jugoslavije, glazbenik, dramatičar i prvak drame Narodnog kazališta u Sarajevu, na čijoj je sceni proveo gotovo nestvarnih 55 godina.
Omer – paša Latas, Hasan-aga i Dimitrij Karamazov, Braun iz Brehtove Prosjačke opere, Nikoletina Bursać i Shakespearov Marko Antonije, pa i Čehovljevi Veršinin, Lopahin i Tuzenbah, likovi su koje je kroz više od pola stoljeća igrao na velikoj scenu, postavši s potonjim i najbolji mladi glumac BiH još davne 1971. godine.
Pa i opet, s dobrim razlogom, većina publike Josipa Pejakovića pamti po predstavama s najmanje glumaca na sceni – monodramama.
“Nemam više vremena da čekam nikoga i zato pišem”, bila je Pejakovićeva reakcija na sve neispričane priče i nedotaknute teme oko njega, još sredinom ’70.-ih godina, kada je započeo s pisanjem monodrama, čijim je izvođenjem, sportskim rječnikom, obarao rekorde u bivšoj državi. Monodrame su, naime, ubrzo nakon premijera doživjele audio verziju pa su se Pejakovićevi likovi nerijetko 'na kazetama' puštali poput glazbe u automobilima i domovima.
Među najpoznatijima su, bez premca, „Oj živote“, inspirirana slučajnim razgovorom s putnikom za Bugojno, koji je iznjedrio popularnog 'fiktivnog' nesretnog Bosanaca Sadika, provincijalca koji završi u zatvoru i "On meni nema Bosne", koja je korijen i sinoćnje brijunske predstave.
U nešto manje od dva sata, Pejaković je, dijelom stojeći za političkom govornicom – simbolom propalog državnog aparata - a dijelom sjedeći pred mikrofonom, odigrao središnji dio svog triptiha, monodramu o izbjeglici koji se povratom u rodnu kuću susreće s nesuvislim i kontradiktornim administrativnim rješenjima, a dijelom pričajući o svom glumačkom putu i podsjećajući na prve monodrame.
Radeći ono što mu je još prije pola stoljeća priskrbilo status neprikosnovenog autora i izvođača 'ljudskih priča', Pejaković i ovog puta suhoparne službene termine, nazive i dokumente koji prste izbjeglički život preveo u jezik emocija, trauma i jada, dotičući bez imalo patetike, najdublju ljudsku bol. A ta bol zajednička je velikom broju građana BiH pa je Pejaković, tako, još jednom pričao i o svojoj lijepoj, a ponekad tužnoj zemlji.
U zemlji koja je dala puno izbjeglica, a to su, veli Pejaković, ljudi koje izbjegavaju. Zato s ri zovu izbjeglice.
I, iako izvan Bosne i pred publikom u kojoj je bilo i onih koju u nju nikada nisu kročili, možda je upravo na Brijunima, jednom od simbola države koja je Bosnu kakvu danas znamo iznjedrila, ali i nakon čijeg je raspada ta Bosna postala njena najveća žrtva, Pejakovićeva „Kako bolan nema Bosne“ doživjela svoje simbolično izvođenje 'na pravom mjestu', ako ne i na 'najvišoj razini'.
Gotovo da je teško nabrojati sve Pejakovićeve talente pa, kada se njegovo ime zatekne na popisu sudionika neke predstave, nije zgorega provjeriti koji zadatak je u njoj preuzeo. Naime, pored više od pola stoljeća glume i autorstva 12 monodrama te nekoliko knjiga i scenarija, Pejakovića je moguće naći i na popisu pjevača u Brechtovim predstavama, ali i kao autora glazbe.
Nije ni gledatelje na Velikom Brijunu uskratio za glazbene minute pa je, govoreći tekst „Kako bolan nema Bosne“, zapjevao sevdalinku 'Haj otkako je Banja Luka postala', sačekavši oprezno hoće li mu se publika, tako daleko od Bosne pridružiti. I pridružila se!
"Ako sam nekoga uvrijedio", rekao je u svom stilu za kraj Pejaković, "ja se ispričavam. A, ako nisam, obećava da idući put sigurno hoću."
Monodramu „Oj živote“ Pejaković je odigrao 3.000 puta u 10 godina, između 1974. i 1984. Ostale svoje monodrame odigrao je skoro 2.000 puta. Na nastupima uživo gledalo ga je preko dva milijuna gledatelja, a u samo dva TV emitiranja „Oj živote“ gledalo ga je devet milijuna gledatelja.
Jeste već kupili darove? Ukoliko niste sutra vam donosimo vodič kroz božićnu kupnju koja se vodi načelom: lokalno, autohtono, ručno rađeno. Donosimo i priču o Puležanu koji po Istri lovi posve neobične stvari. I to ne puškom nego aparatom. Za sebe kaže "Nisam ja fotograf, ja sam školovani zidar”
U muškoj konkurenciji najbrži su bili Neven Baranašić, Deni Krnjus i Elvis Đukić, dok su među ženama najbrže bile Laura Bosnjak, Jasminka Marinčić Štifanić i Valentina Stančić
Kamion će biti pozornica zabavnoj i interaktivnoj predstavi “Popis Djeda Mraza” s vilenjacima, patuljcima, dobroćudnim divom te Djedom Mrazom. Predstave su besplatne i namijenjene djeci vrtićke dobi * Pulu će posjetiti u ponedjeljak, 16. prosinca od 18:30 sati na parkiralištu Karolina
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
