Gradovi i sela u doticajima i prožimanjima

Piše Tatjana Gromača Vadanjel

Prije nego što je postao grad, grad je bio selo. Katkada se ne može odoljeti toj misli - ona se sama nameće, čak i pri pomisli na velike gradove, čiji je urbanitet postojano građen, kroz stoljeća.

No opet, uvijek vidimo njihove rubove kako proviruju poput stidnih mjesta, na kojima se grad, taj postojani organizam sazdan od impozantnosti, snage, intenziteta, moći, naglo srozava u nešto nedostojno naših pogleda, gdje je siromaštvo egzaktnije - mjesta na kojima prošlost progovara možda i glasnije, gdje je na seoskim drumovima lako zamisliti zaprežna kola s kočijašem koja vuče isluženi konj ili magarac, ili mljekarice koje u dugim crnim suknjama podižu prašinu, dok nose mlijeko i sir gradskim gospojama...

Pustopoljina, koja se otvara pri ulazu u onaj grad svih gradova, Rim, ogromna je golet koja ne pruža još niti najmanjeg nagovještaja grada – tek široke i goleme krošnje visokih i drevnih mediteranskih borova u daljini, kao poznata i postojana dubinska pozadina, tradicionalna studija perspektive kod talijanskih renesansnih slikarskih prizora - primjerice čuvena Leonardova "Navještenja"…

Onaj koji je putovao u gradove Latinske Amerike, mogao bi govoriti o nizovima – kilometrima i kilometrima favela, prije no što džinovski milijunski gradovi iskrsnu sa svojom golemom, zacijelo prilično zaglušujućom zbiljom…

Iza zagonetne urbane vile, bijeli put prašine

Bogatija su, naprednija društva i svoja predgrađa, prigradske dijelove izdignula iz zapuštene i ružne, poludivlje sramote, u nešto tek napola kultivirano - kao što je to slučaj, primjerice, s jezerima poput poznatog Wannsee i vrtovima punim drvenih kućica uokolo, kratkim i radno odmarajućim obitavalištima stanovnika ogromnog grada Berlina, u kojima se može aktivno predahnuti od napornih gradskih zahtijeva, ali i zahtijeva što ih pred čovjeka stavlja njegova osobna, individualna sudbina…

Naša je pak ovdašnja istarska urbana stvarnost po tom pitanju daleko skromnija - fizionomija grada brzo se, katkada i nepredviđeno, simpatično lišena prelaznih faza, izvitoperuje i preobražava u fizionomiju sela. Ovi skokovi mogu biti nagli, time i naročito interesantni, jer poručuju kako je grad - čak i onda kada je bogat veoma starim i lijepim, vrijednim spomenicima, tek još samo jedna u nizu uobrazilja.

I iza najljepše, modernistički samodostatne, zagonetne urbane vile, ili čak nekolicine njih, prolama se - umjesto otmjenog arboretuma, parka punog njegovanog, plemenitog raslinja - bijeli put pun prašine, gdje tek možda kakav bager svjedoči da nismo zalutali u debelu prošlost.

Potom slijedi divlje raslinje, svakojako žbunje, bodljikavo granje divljih kupina, drač iz kojeg protrči kakva seoska mačka - i iz one bučne prometne ulice u kojoj punom težinom šišti teški uzduh autobusa, automobilskih kolona, pokojeg jurećeg motora koji prijeti da pomete sve pred sobom - u samo nekoliko slučajnih, nesmotrenih koraka prolaznik se nađe pred prašnjavim ili blatnim prizorom lišenim svake pompe, čak i uobičajene težnje za dopadljivosti.

Nadahnuće za filmsku i umjetničku fotografiju

Talijanski filmski realisti, 60-ih godina prošlog stoljeća, ali i ne samo oni, već i mnogi drugi umjetnici neprežaljene crno bijele fotografije, ili pripadnici takozvanog evropskog filmskog crnog vala, među kojima još možda ponajviše mađarskih filmskih autorica i autora, ili u ono vrijeme jugoslavenskih predstavnika te filmske poetike, znali su baš na takvim mjestima pronalaziti vizualnu, potom i pripovjednu, tematsku poeziju, koja se čak i samo jednom viđena, kasnije teško zaboravlja.

Premda naoko ružni, takvi prizori podsjećaju na nemogućnost naših gradova da uistinu budu gradovi, na njihovu specifičnu prošaranost onime što veliki i pravi gradovi od sebe odguruju s blagim prezirom i indignacijom, a što ovdašnje, istarske gradove i gradiće čini tako posebnima, prožimajući njihov urbanitet istovremeno seoskim, bukoličkim mirom i toplinom, jednostavnom i skromnom prizemnosti u neprekinutom, kontinuiranom dodiru, sveprisutnoj prožetosti s prirodom, u kojemu i noćno glasanje ćuka ili rovarenje divljih svinja, prikradanje lisica stambenim blokovima, pronalazi svoje - nipošto ne tako zanemarivo mjesto, čineći tako naš privid urbaniteta još više dvojbenim - otvarajući ga za ono nepredviđeno i drugačije, što ga već vjerojatno i preobražava na mnoge načine.

Primjerice dolazak, šetnja grupice divljih svinja posred gradske prometnice nije prošla nezamijećeno, pa su tako viđeni prvo kod MUP-a u Puli, a potom kod banke nasuprot, što je protumačeno kao da su ovi šumski prijatelji došli prvo službeno, kako i pristoji, prijaviti svoje gradsko boravište u policiji, a potom - opet, kao i svi normalni stanovnici, skoknuli kratko do bankomata, po nešto novčanica… No, to je već sigurno neka posve druga priča.