INTERVJU Glumica Dijana Vidušin: "Karizma bez rada ne traje dugo"

Glumica Dijana Vidušin, rođena Puležanka sa zagrebačkom adresom nedavno je  dobila godišnju nagradu "Vladimir Nazor", najvažnije nacionalno umjetničko priznanje.

Prvakinja Gavelle ovu je nagradu osvojila za ulogu Lade Lončar u predstavi "Sigurna kuća", autorskom projektu Anice Tomić i Jelene Kovačić prema romanu Marine Vujčić, u produkciji matičnog kazališta.

Glumica snažne scenske prisutnosti i izražene psihološke dubine vremenom je, s primarnim fokusom na kazalište, ali i nemalim televizijskim i filmskim iskustvom, izgradila reputaciju jedne od najozbiljnijih i najcjenjenijih glumica svoje generacije.

Dijana Vidušin glumom se počela baviti još u mladim danima u Istarskom narodnom kazalištu, da bi na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu diplomirala 2005. godine. Svoj prvi glumački angažman dobiva u HNK Split, a u lipnju 2008. postaje stalnom članicom ansambla kazališta "Gavella".

Uloga Lade Lončar donijela vam je Nagradu 'Vladimir Nazor'. Kako ste gradili taj lik s obzirom da je iskustvo zlostavljanja poveći glumački izazov?  Jeste li ste se susretali sa zlostavljanim ženama ili se predstava gradila na romanu Marine Vujčić?

Svaku ulogu radim postupno kroz dijalog sa samom sobom, redateljem, autorskim timom i partnerima koji zajedno čine to fino vezivno tkivo. Ladu Lončar nisam gradila kroz imitaciju stvarnih osoba, nego kroz pokušaj razumijevanja njezina unutarnjeg svijeta. Tema zlostavljanja vrlo je osjetljiva i zahtjeva veliku odgovornost. Pomogli su razgovori s ljudima koji se profesionalno bave tom problematikom, ali najvažnije mi je bilo pronaći ljudskost tog lika. Nisam željela igrati žrtvu kao simbol, nego ženu od krvi i mesa koja pokušava preživjeti, sačuvati dostojanstvo i pronaći izlaz iz tog neželjenog života.

Iz predstave "Sigurna kuća" (foto: Gavella)

Odakle ste vukli emocionalno pamćenje u gradnji lika u toj predstavi, s obzirom da iskustvo zlostavljanja niste osobno doživjeli?

Gluma ne podrazumijeva nužno da smo sve što igramo osobno proživjeli. Ladin unutarnji svijet se kroz predstavu kreće od velike zaljubljenosti sve do velikog straha i srama, a svatko od nas poznaje trenutke kada je bio ranjiv ili nemoćan. Glumački posao je pronaći most između vlastitog iskustva i iskustva lika te ga pretvoriti u istinitu scensku prisutnost i emociju.

Dijana Vidušin s kćerima u Parizu (privatni arhiv)

Angažirani ste povremeno i izvan matičnog kazališta. Tako ste koncem prošle godine dobili nagradu hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu, i to u najtežoj glumačkoj formi, u monodrami, "Ljudski glas" Jeana Cocteaua u režiji Juga Đorđevića, u produkciji Istarskog narodnog kazališta. Koja je vaša tehnika glumačke igre u kojoj ste samoj sebi jedini kolega?

Nisam koristila neku posebnu tehniku u igranju monodrame. Spoznala sam koliko je partner na sceni važan faktor za stvaranje scene pa i samog lika jer se uloga gradi i kroz reakciju na nečiju akciju. Slušanje je ključna stvar. Ovdje je bio izazov što sam morala stvoriti i lik muškarca s kojim razgovaram pa je u ovoj formi jako važna istovremena koncentracija i otvorenost. Ali to je zapravo uvijek važno. Jedino što u monodrami to dijeliš samo sam sa sobom. Jedno meditativno putovanje.

Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu za maestralnu izvedbu u monodrami "Ljudski glas" u produkciji INK-a

Imate urođenu prirodnost i glumačku karizmu. Od pojedinih vaših kolega čuo sam da ste velika radnica, s fascinantnom disciplinom. Je li karizma mistični dar ili, ipak, plod discipline, talenta, rada?

Postoje ljudi koji prirodno privlače pažnju, zrače. Ali karizma bez rada ne traje dugo. Mislim da karizma proizlazi iz autentičnosti. A disciplina, znatiželja i spremnost na učenje i rad dugoročno grade umjetnika koji tako može trajati, a ne samo zasjati.

Jedna ste od rijetkih glumica koja ima tako široki glumački raspon, od performativnog do karakternog, od tragičnog do komičnog. Koliko vas matična kuća Gavella ispunjava na umjetničkoj razini? Omogućuje li vam da iskoristite svoj puni potencijal?

Gavella je moje matično kazalište i mjesto na kojem sam odrasla kao glumica. Prije Gavelle tu je bio i HNK Split u čijem sam ansamblu bila tri godine. Obje kuće su mi pružile priliku susresti se s raznim poetikama, redateljima i ulogama. Ali za glumca je važno i iskušati se u novim okolnostima. Zato su mi dragi i projekti van matične kuće. Poput nekih putovanja s kojih se vratite kući bogatiji i puni dojmova. Ono što mi Gavella pruža jest osjećaj pripadnosti, kontinuiteta i umjetničke sigurnosti, a to mi puno znači.

Snimali ste dosta serija i sapunica, a ako ne griješim, nakon 20-ak filmskih uloga (za film 'Ljubavni život domobrana' dobili ste Zlatnu Arenu 2009., tu su 'Koko i duhovi' (2011.), Lada Kamenski' (2018.)..., već dosta godina niste više prisutni na filmu. Zašto?

To možda nije pitanje za mene. Ponekad okolnosti tako poslože stvari. Kazalište je oduvijek bilo moj prirodni prostor i tražilo je velik dio moje energije i vremena. Volim gledati filmove koji me hrane i inspiriraju. A naravno da ne bih htjela da postanemo potpuni stranci, film i ja.

Odgovara li vam više svedenija gluma ispred kamere ili napornija, ali otvorenija, šira gluma kazališta?

Gluma je gluma, ali ono što kamera može vidjeti, ne vidi se u kazalištu. Kamera traži suptilnost, preciznost i intimnost, a kazalište veću otvorenost i energiju koja mora ispuniti čitavo kazalište. Kazalište pruža sadašnji trenutak koji se ne može ponoviti, a film mogućnost da i najmanji pomak bude vidljiv. Volim i jedno i drugo.

Što vam je najveće opterećenje koje stvaraju godine na sceni? Kako "zaštićujete" sebe od likova koje igrate i koji lik je na vas djelovao najblagotvornije?

Ne želim se štititi. Želim se prepustiti, zaroniti, razumjeti i dopustiti da me mijenja to što radim. Na kraju dana to je sve ipak igra zamišljanja. Ali privilegij da vidiš nešto drugim očima i da proživiš život ne samo samo kroz svoje već i kroz iskustvo likova koje igraš je predivno.

U slučaju kad od redatelja/ice ne dobijete dovoljno konkretnih uputa, koliko ugradite svog 'autorskog' u svoju ulogu? Koliko je glumac i koautor?

Glumac je uvijek koautor. Redatelj određuje smjer, a glumac ulozi daje život. Najljepši procesi su oni gdje između redatelja i glumca postoji povjerenje i nadopunjavanje. Ponekad kao glumac ne dobijete toliko uputa. To može biti izazovno, ali i kreativno.

Koja vam je neostvarena uloga profesionalni san?

Ne postoji konkretna uloga. Samo ne želim izgubiti taj osjećaj gušta i želje za stvaranjem. Mislim da onda i te prave uloge dođu same.

Postoji li muški lik koji biste rado igrali?

Voljela bih igrati u nekom kaubojskom filmu. Zanimljiva mi je ta njihova nerječitost a bogat unutarnji svijet. Mješavina slobode, usamljenosti, hrabrosti i ranjivosti. Uvijek negdje između divljine i civilizacije, između odlaska i ostanka, s pogledom prema horizontu. I naravno, scene dvoboja.

Iz "Sigurne kuće" (foto: Gavella)

Je li vaš osobni izbor nenametljivost spram javnosti ili su u ovih skoro 25 godina vaše glume mediji 'krivci' za vaše suptilnije nepojavljivanje? 

Djelomično jest. Vjerujem da je bolje da moj rad i posao govore umjesto mene. Nemam ništa protiv medija, dapače, zahvalna sam kada postoji prostor za razgovor o umjetnosti. Razumijem da je ljudima zanimljiv i naš privatni život i nemam problem razgovarati i o tome. Ali ne volim to isticati.