Uoči premijernog prikazivanja njegovog novog filma "Mr. Denny & Istro-Cid", koji osvjetljava devastaciju prostora i kolektivnog duha koju izaziva turizam u Istri, zakazanoj za petak 13. ožujka u pulskom Kinu Valli, razgovarali smo s umjetnikom Robertom Paulettom koji je zadnjih godina filmsko stvaralaštvo pretpostavio slikarstvu.
Ovaj rođeni Premanturac, Verudež, usput sin izvornog osnivača IDS-a Ivana Paulette, kasnije disidenta i kritičara te stranke, svoj 25-minutni film žanrovski svrstava u mračnu, gregorijansku kaubojsku operu, a njime zaključuje svoju trilogiju, kreiranu posljednjih pet godina.
- Prvi dio triologije posvećen je Verudi i prikazan na izložbi instalacija u Muzeju suvremene umjetnosti Istre. Drugi, film "Gozba", bio je posvećen mojoj rodnoj Premanturi, dok sam ovaj treći želio posvetiti širem području dokud ja mogu doprijeti na bilo koji način. A to je Istra. E, tu je motivacijski okidač za mene bio jedan intervju s gospodinom Denisom Ivoševićem, koji je stručni čovjek za turizam i brendiranje destinacija. On je naveo kako su oni, ne znam tko, spasili 330 istarskih sela, kako se u njih vratio život, obrti, poljoprivreda, turizam, dječji vrtić, ne znam što sve ne. I to mi je bilo ono, wow, super, napokon, vrlo mi je drago. Pa sam uzeo kombi i krenuo u potragama za tim selima. Učinivši oko 3300 kilometara po Istri.
Dakle, 330 sela kroz 3300 prijeđenih kilometara.
Tako je. Nisam našao ta sela, ali sam našao 330 drugih sela, gradića, mjesta, o kojima sam onda napravio film, o onome što sam našao i vidio.
Pretpostavljam da su ta sela devastirana, bazenima, vilama, izgubivši tradicionalnu gradnju ili...?
U principu, nakon trećeg dana po povratku sa snimanja (a imao sam kameru postavljenu na kombi koji je dosta visok pa se mogla uloviti bolja perspektiva), imao sam silnu potrebu da si pomognem antidepresivima. U jednom trenutku prestao sam snimati jer ja to više nisam mogao gledati. Riječ je o širokopojasnoj devastaciji koja se provlači svim dimenzijama. Posljedično, kako je prostor devastiran, u širinu, visinu i dubinu, tako je devastiran i duh, devastiran je mentalitet. I zapravo je film, ja bih rekao, više o našem mentalitetu nego o ičem drugom.
Kako bi opisao taj mentalitet? Jer on je dosta važan, nitko nam ga nije nametnuo.
Nisam siguran, prije bih rekao da se i on dizajnira i oblikuje kroz nametanje određenih svjetonazora, stavova, mišljenja i ukusa... pogotovo ukusa. On se programira i sigurno je bio određeni program koji je doveo do toga da, slikovito rečeno, za jednu 'Dubai čokoladu' prodajemo selo ili djedovinu. A programer je kapitalizam sa svojim slugama i paževima.
No, čini mi se da velika većina ljudi - mimo umjetnika, ili aktivista, ili 'običnih ljudi' kojima se nikako ne sviđaju posljedice nezajažljive turističke zvijeri - pristaje na tu golu estetiku vila, bazena. Osim što su statusni simboli, baš im se i sviđaju. Do toga inače ne bi došlo.
To je vrh toga ča ja govorin, to je baš vrh tog mentaliteta. O ukusima bi se trebalo pričati, jer ukus denotira puno toga. Ukusom se jedno društvo iskazuje, no kakav je to ukus koji ide iznad moralnosti i odgovornosti? Činjenica je da je u 25 zadnjih godina devastiran jedan krajolik koji je trajao stoljećima. I tu nema povratka natrag! Istra je devastirana zauvijek i tek bi, ne daj Bože, rat, potres ili kakva druga kozmička katastrofa stvari nanovo promijenila. Ne nužno na bolje. Previše je toga ovjekovječeno betonom. Pritom su neki pojedinci bolje prošli od drugih. Uglavnom riječ je o onima koji se nazivaju elitom. Tutto gente brava. A sva ta histerija, moda i pomama će trajati koliko će trajati. Možda još pet, deset godina, a nakon toga nema prosperitetne budućnosti za one koji dolaze poslije nas. Tu ja vidim devastaciju u njenom najcrnjem obliku.
A tu je i ta gotovo generacijska sebičnost?
Kako to reći... Snobovi pristigli sa sela, naučili vezati kravatu, dobili funkciju, izgradili si kuću u Istri i popili čašu vina. Sad pričaju o hedonizmu.
Džoni Štulić je još ranih 90-ih rekao da je razlika između Hrvata i Hrvatine kao ona između seljaka i seljačine. To kažem nasuprot onih koji bi te sad mogli prozvati za rasizam. I ljudi iz grada mogu učiniti devastaciju na selu?
Ono što je moj zaključak jest taj da u cijeloj ovoj priči nema nevinih! Nema himena u bordelu, tako sam rekao u filmu. Griješilo se djelom i griješilo se propustom. I griješili su svi, od malega čovika koji je prodajom djedovine zadovoljavao svoja osnovna malograđanska nagnuća do struke koja je bila mlaka i prečesto potkupljiva, pa sve do Odgovornih koji se i dalje rotiraju po lukrativnim funkcijama.
Tu su i oni koji su htjeli kupiti stan djetetu u mjestu studiranja.
To kažem i u filmu: neki da bi pomogli djecu, neki da bi se šijali na Kronplatzu, neki da bi vratili kredit, neki da bi vratili dug, neki da bi se pokazali pred drugima. Poput Indijanaca zlato smo razmijenili za bižuteriju.
Koliko im to treba uzeti za zlo?
Ne uzimam za zlo, to je činjenica, to je naprosto tako.
Otkud smrdi?
Koliko je loše kad se ta transakcija, ta prodaja učini zbog egzistencijalnih potreba? Sjećam se kad je jedna istarska obitelj kod Barbarige prodala svoje (tada još negrađevinsko) zemljište za ogromnu sumu novaca, a kupac je bila tvrtka koja ima viška kapitala i može čekati urbanizaciju. Hoću reći da za tu zemlju nisu dobili baš bižuteriju. Koliko ih velik novac pravda?
U svemu tome trebala je postojati čvrsta zakonska regulativa kako bi se postupalo u skladu s potrebama zajednice, a mi svjedočimo cijelom nizu prekršaja, prevara i manipulacija. Išlo se isključivo na kratkoročnost.
Ovdje je investitor bog.
Ovdje je investitor bog! Intonacija te riječi 'investitor' je drugačija od intonacije bilo koje druge riječi. Investitor je nešto između Isusa i Cezara, to sam rekao i u filmu.
Zvuče proročanski i nekako teško tvoje riječi da nema povratka, da je Istra trajno devastirana. Je li moguće nekakvo ublažavanje u narednom razdoblju?
Nedavno je održan još jedan od mnogih skupova na temu turističke budućnosti Istre, pa se sve više govori o zelenim tranzicijama, i koristi termin "green Istra", iako je, zbog bazena, Istra postala plava. Istarski turistički vizionari preusmjeravaju nas prema elitnom turizmu koji bi trebalo razvijati u Istri. A ja se pitam u kojoj i čijoj Istri, jer iz te jednadžbe oduzmite devastirana područja, znači cijelu južnu Istru, dobar dio središnje Istre i dobar dio zapadne obale Istre. Ono što preostaje već je u nečijim rukama, uglavnom u rukama ex političke elite. Oni se stvarno mogu razvijati u tom smislu i nama se sa visina smijati. Ostaje naravno mjesta, ne daj Bože da ne, i za velike hotelske korporacije, što mi je donekle razumljivo.
Zašto su ti donekle prihvatljive velike hotelske korporacije?
Da, ali u zonama koje su i prije bile urbanistički predviđene za turizam. Konkretno, Verudela u Puli, dok je potpuni apsurd graditi hotel na Lungomare kada imamo zonu koja je zacrtana, smišljeno, dugoročno, planski, još u urbanističkom planu 60-ih. Isto vrijedi za Poreč ili za Novigrad.
Na istočnoj obali situacija je nevesela.
Uf, Slovenci i branitelji, tamo sam skoro dobio batine. Iznad nesretnog hotela u Dugoj Uvali. Tamo sam bježao, znaš kako. Na jednoj sam uzvisini izašao iz kombija, vidim nešto mi blješti iz šumice, odem tamo, kad tamo pravo pravcato naselje, s kućnim brojevima i rasvjetom.
A bespravno.
Bez ijedne dozvole! Ja sam snimao, pa je reagirao jedan tip.
U redu je da je bar taj dio istočne obale iznad Ližnjana pa do Kavrana zaštićen kao zona zabrane gradnje.
Apsolutno. Držim im leđa.
Vratimo se filmu. Spominješ i operu.
Film je prvotno zamišljen kao opera. Napisao sam i libreto za operu, ima 14 postaja, koliko i Isusovih postaja na križnom putu. Nemam sluha, ali sve sam skupa otpjevao. Na kraju je film poprimio vrlo antipatičnu formu i to me neobično veseli.
Kako će reagirati jedan 'prosječni gledatelj', koji nije osviješten?
Sve više se ljudi osvještava i svatko od nas počinje, zapravo, biti pomalo ugrožen od turizma. Znamo mi to u gradu, ali znaju ljudi i na selu, s tim bazenima, s gostima koje ne smiješ pogledati jer se oni goli kupaju ili do kasna pjevaju ili imaju neke svoje prohtjeve. Tako da se pomalo budi svijest kao što se probudila u Španjolskoj, Grčkoj ili Italiji. Ferma, promislimo malo.
Tko je Denny iz naslova filma?
On je personifikacija naših težnji, nas mnogih, on je svi mi. U filmu nema nevinih, tako da ne preporučam nikakvu identifikaciju s likovima (smijeh).
Dakle, svaka sličnost s likovima je potpuna. Pretpostavljam da si kroz tih 3.300 kilometara snimio dosta materijala. Po kojem je konceptu kondenziran u relativno kratku formu od 25 minuta?
Osim za film, snimljeni materijal poslužio mi je za nekoliko video instalacija i za strip kojeg sam uz pomoć umjetne inteligencije ljetos napravio na Korčuli. I prvi broj stripa "Mr. Danny & Istro-cid" bit će izložen u Kinu Valli.
Kako danas, 2026. godine, iz perspektive turističke devastacije, gledaš na rodnu Premanturu?
Iz Premanture je u zadnjih nekoliko godina, upravo zbog prekomjernog i karcinogenog turizma, otišlo više obitelji koji su tamo desetljećima, možda i stoljećima stanovali. I svakom bi, tkogod mi pričao o smislenosti ovakvog turizma ukazao na Premanturu; udžbenički, zapravo enciklopedijski primjer, nezapamćen u povijesti vrste, u kojem ta ista vrsta uništava vlastito stanište.
Usred sezone?
I izvan sezone, kad nema dućana, nema liječnika, nema oštarije, nema ništa. Premantura je nekad imala čitaonicu, školu, banku, dvije trgovine. Sjećam se da su me, nakon Titove smrti, postavili da dežuram u čitaonici, koja je imala sve brojeve "Filmskih novosti!". Tu sam noć naučio o filmu ono što nikad prije nisam znao.
Montažu, kao i u prošlom filmu ‘Gozba’, potpisuje Marko Račan, glazbu skladatelj Branko Okmaca, koji je i uglazbio moj tekst za odjavnu špicu koju izvodi Zbor Praksa, animaciju Sale Undertoon, i Edi Cukerić tonski dizajner.
Kroz tih 3.300 kilometara sreo si mnoge domaće ljude koji su ti se pretpostavljam žalili.
Bilo je tih situacija u kojima sam popio čašu vina s lokalcima, kod njih doma ili u oštariji. Ljudi se jako žale na to što se zbiva. Dovoljna je samo jedna kuća unutar malog mjesta da se poremeti apsolutno kompletni život. To je kao ona Coca -Cola koja u filmu "Bogovi su pali na tjeme" padne na afričko tlo i cijelo pleme ode totalno k vragu. To se i ovdje dešava. Jedan bazen ili kortenska ograda, televizijske kuće koje dolaze, ljudi koji dolaze s drugačijim navikama, potrebama, sve to poremeti kompletno ravnotežu mjesta koja je opstojala jako, jako dugo. Želim naglasiti: niti sam protivnik turizma i nisam konzervativac ali…
I životinje počinju smetati vlasniku kuće za odmor odnosno njegovim gostima, bilo je slučajeva s kozama.
Pa evo, u Premanturi već desetljećima nema ni kokoše, ni ovce.
Ni ne smije ih biti.
Ne smiju biti, jer smetaju turizmu. A di su jaja? Suludo… Suludo.
