U kontaktima i razgovorima s lokalnim ženama kroz fragmente sjećanja, kroz rečenice koje često započinju s "ne rabi o temu govoriti", počne izlaziti sve ono što je zapravo važno. To su priče o tišini, o žudnji koja nikad nije postala zahtjev, o gubicima koji nisu bili oplakani, o ljubavi koja nije imala gdje stati * Najviše me zanima iskrenost. Ne u smislu "autentičnosti" koju je lako glumiti, nego stvarna spremnost da izvođač uđe u prostor nesigurnosti, da ne zna, da traga. Ne tražim savršenu tehniku, nego svijest o tijelu, o glasu, o pažnji
U kontaktima i razgovorima s lokalnim ženama kroz fragmente sjećanja, kroz rečenice koje često započinju s "ne rabi o temu govoriti", počne izlaziti sve ono što je zapravo važno. To su priče o tišini, o žudnji koja nikad nije postala zahtjev, o gubicima koji nisu bili oplakani, o ljubavi koja nije imala gdje stati * Najviše me zanima iskrenost. Ne u smislu "autentičnosti" koju je lako glumiti, nego stvarna spremnost da izvođač uđe u prostor nesigurnosti, da ne zna, da traga. Ne tražim savršenu tehniku, nego svijest o tijelu, o glasu, o pažnji
Predstava "Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna", autorski projekt Marine Petković Liker koji se bazira na afirmaciji istrijanskog lokalnog govora u svakodnevnoj, dokumentarističkoj izražajnosti, svoju će premijeru doživjeti za tjedan dana, idućeg četvrtka 15 svibnja u pulskom INK-u, uz reprize dvije naredne večeri.
Ova kazališna redateljica, fonetičarka i komparatistica književnosti, docentica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, rodom iz Šibenika, potpisuje režiju, dramaturgiju i tekst, a izvođači su Silvia Marchig, Dora Polić Vitez, Zdenka Šustić, Dijana Vidušin, Luka Mihovilović i Matija Ferlin. Predstavu producira Istarsko narodno kazalište Gradsko kazalište Pula i njome se zaključuje kazališna sezona 'Oda srcu' 2024/2025.
Za razliku od mnogih redatelja koji proces rada na predstavi započinju iz teksta, čini se da vi često krećete iz šutnje, iz neizgovorenog. Možete li pojasniti što vam taj pristup otvara u procesu rada?
Da, istina je, često krećem iz šutnje, ili možda točnije - iz onoga što šutnja nosi u sebi. Riječi su ponekad prebrze, one žele objasniti, imenovati, zatvoriti. A mene zanima prostor prije jezika - ono što je u pogledu, u disanju, u okretu glave, u zadršci. Iz tog neizgovorenog može se izvući mnogo više istine nego iz rečenice koja nešto "kaže". U procesu rada to znači da izvođače ne pitam što govore, nego kako to tijelo zna, gdje to sjedi u njima. Šutnja je aktivna, ona nosi informacije i uglavnom je upravo ona početak prave komunikacije na sceni.
U više ste navrata spominjali važnost ženskih iskustava koja često ostaju na margini i izvan jezika. Kakva ste iskustva susretali prilikom istraživanja priča lokalnog stanovništva južne Istre, osobito žena?
U kontaktima i razgovorima s lokalnim ženama kroz fragmente sjećanja, kroz rečenice koje često započinju s "ne rabi o temu govoriti", počne izlaziti sve ono što je zapravo važno. To su priče o tišini, o žudnji koja nikad nije postala zahtjev, o gubicima koji nisu bili oplakani, o ljubavi koja nije imala gdje stati. Osjetila sam veliko povjerenje sugovornika, i još veću potrebu da se njihova prisutnost na neki način zabilježi, ne kao izložak, nego kao puls, kao svjedočanstvo.
Iako niste iz Istre, već iz Šibenika, Matija Ferlin pozvao vas je da u sklopu programa Čakavske scene INK-a režirate predstavu na istarskoj čakavici. Kako doživljavate taj idiom i na koji vas način inspirira u umjetničkom radu?
Čakavica me s jedne strane zanima kao "dijalekt", ali s druge, koja mi je važnija, kao glas koji dolazi iz tijela, iz zemlje, iz ritma života. Ona je nesavršena, fragmentarna, puno toga se "podrazumijeva" i upravo to razumijem. Ne trebaju joj velike rečenice da bi izrazila dubinu osjećaja. Inspirira me jer traži pažnju, ne možeš je slušati površno. Osim toga, dolazim iz Šibenika pa mi je mediteranski senzibilitet i specifičan odnos prema govoru i tišini vrlo poznat. Ferlinov poziv otvorio je prostor za to istraživanje, i u tom smislu, ovo nije predstava o čakavici, nego u čakavici.
Marina Petković Liker bavi se umjetničkim i znanstvenim istraživanjima u području kazališta, ženskog principa unutar teorije i prakse, glasa i govora, izvedbene pedagogije i sl. Izvanredna je profesorica na Odsjeku glume na Akademiji dramske umjetnosti i vanjska suradnica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu na diplomskom studiju te na Poslijediplomskom stručnom studiju dramske pedagogije.
Režirala je 30-tak predstava, uglavnom autorskog i istraživačkog karaktera, na nezavisnoj i institucionalnoj sceni. Sudjelovala je na stručnim, znanstvenim i umjetničkim konferencijama, objavila nekoliko radova. Vodi radionice s različitim grupama (umjetnici, amateri, nastavnici, studenti, djeca i mladi) iz područja kojima se bavi (glas i tijelo, govor, autorsko kazalište, specifična kazališna komunikacija).
U projektu sudjeluju izvođači različitih izvedbenih backgrounda - od glumaca do plesača. Što tražite u izvođaču? Što je to što vas zaintrigira da s nekim želite raditi?
Najviše me zanima iskrenost. Ne u smislu "autentičnosti" koju je lako glumiti, nego stvarna spremnost da izvođač uđe u prostor nesigurnosti, da ne zna, da traga. Važno mi je da postoji osjetljivost, za prostor, za druge, za tišinu. Ne tražim savršenu tehniku, nego svijest o tijelu, o glasu, o pažnji. Netko može doći iz glume, iz plesa, iz govora, to mi nije presudno. Bitno je da postoji volja da se sluša, da se ne nastupa, nego sudjeluje. Scena nije mjesto za pokazivanje, nego za prisutnost.
U vašim predstavama često se brišu granice između izvedbe i sjećanja, dokumenta i fikcije. Kako promišljate strukturu kazališnog narativa kada on ne slijedi klasičnu linearnu dramaturgiju, već neku emocionalnu i memorijsku logiku?
Zapravo, meni je prirodnije raditi po toj emocionalnoj, memorijskoj logici, jer tako i naš um funkcionira kad se sjeća. Sjećanja ne dolaze kronološki, dolaze u bljeskovima, kroz predmete, mirise, rečenice koje nas pogode iznutra. Tako i struktura predstave nastaje: kao poetski polifoni mozaik. Ne postoji početak, zaplet, vrhunac, kraj. Postoji zrcaljenje unutarnjih stanja. Publika se ne poziva da "prati radnju", nego da uđe u prostor osjećanja. U tom smislu, predstava se ne "gleda", nego se u njoj boravi.
U Puli sad boravite već neko vrijeme. Kako je doživljavate?
Zvučat će možda čudno, ali Istra mi je stvarno daleko, ne samo fizički, nego i u osjećaju - bilo od Šibenika (koji je moja veza s Mediteranom i čakavicom), bilo od Zagreba u kojem živim i radim. I upravo zato volim dolaziti u prostore koji mi nisu "prirodni", koji me ne poznaju, i koje ja ne poznajem. Pula me iznenadila. Ljepša je nego što sam je doživjela u prethodnim susretima. Sada ju gledam iznova, nekim drugim očima, s više prisutnosti, i sviđa mi se. S Pulom, zapravo, imam svoju povijest. Ne onu veliku, nego tišu, osobnu, kao s nekim mjestom koje te nije odmah pustilo unutra, ali kad te pusti, ostaneš dulje nego što si planirao.
Uz nositelja Endija Rimanića, tu su Tamara Paris - Grdoselo, Nikola Jedrejčić - Lindar,
Rita Ujčić - Pazin, Alanis Mirko - Buići, Dejan Škropeta - Foškići, Suzana Mogorović - Kašćerga, Ivan Rogović - Pazin, Mirjana Ferenčić - Mali Ježenj, Marijan Zović - Pazin, Nikola Bertoša - Frančini te Ivica Franković i Antonija Zidarić iz Lindara
Istra24 je u posjedu interne revizije Istarskih domova zdravlja (IDZ) koju je početkom prošle godine naložio istarski župan Boris Miletić, a nakon što je tadašnji ravnatelj IDZ-a, Manuel Runić, na konferenciji za novinare iznio niz optužbi na račun bivše uprave na čelu s njegovim prethodnikom Antom Ivančićem
Transhistria Ensemble glazbeni je sastav s kojim Tamara najčešće nastupa i s kojim je snimila najviše albuma. Čine ga slovenski kontrabasist Žiga Golob, hrvatski bubnjar Krunoslav Levačić, slovenski gitarist i mandolinist Uroš Rakovec i talijanski harmonikaš Fausto Beccalossi. Ulaz na koncert je slobodan
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
