Premda se danas može smatrati neslužbenom pulskom himnom, mnogi ne znaju jedan zanimljiv detalj o pjesmi „Addio Pola“ Francija Blaškovića i benda Gori Ussi Winnetou: to da 1983. godine nije objavljena kao pjesma, već – dio dramskog teksta!
„Addio Pola“ odavno se prometnuo u svakodnevnu pulsku frazu koja se, onako kako se u pjesmi tugaljivo oplakuje smrt prostitutke Patrizie Cosulich, tiho izgovara ili glasno pjeva kad god se u Puli nešto prostituira ili odlazi u nepovrat. A u nas je to – bilo da je riječ o brodogradnji ili javnim prostorima – poprilično često, zbog čega je i Addio Pola uvijek aktualna.
I premda se za tekst često spomene da pripada Danielu Načinoviću, mnogi ne znaju da se prvi stih „Koliki su spali na njejnin kušin“ pojavljuje u grotesknoj melodrami, kako je u podnaslovu definira sam autor, naslova „Vosak i cvijeće“. Objavljena je u časopisu Istra, a u tom su broju, osim Načinovićeva dramskog teksta, prozni i znanstveni tekstovi niza autora, među kojima su Jelena Lužina-Sladonja, Branko Maleš, Denis Poniž, Budimir Žižović, Tomislav Marijan Bilosnić, Kim Nemeti, Drago Orlić, Alain Veinstein, Nevio Šetić, Ivan Pandžić, Mirjana Strčić, Aldo Kliman, Boris Biletić, Jasna Babić, Maja Zalar i Lidija Vranić-Blažinić.
Razmjena teksta u kafiću u Prvomajskoj
U drami „Vosak i cvijeće“ tekst pjesme ne čitamo kao monolog jednog lika, već kao dijalog glasova iz karnevalske grupe koja se, kako nam kaže sam Načinović, pojavljuje gotovo kao u snu.
– Tu je jedna obitelj iz tog vremena, srednjeg nižeg sloja, gdje i tata, i mama, i kćerka Tereza, svi imaju neku svoju iluziju, neki svoj san. Nešto što bi se trebalo ostvariti, što se nije ostvarilo ranije, ali hoće. Tereza u jednom trenutku odlazi pred ogledalo, oblači mamine suknje i pleše, i onda se tu pojavljuje ta karnevalska grupa, kao jedan san, nešto što odvodi nekoga nekamo, nećemo reći kamo – pomalo nam tajanstveno govori Načinović.
Daniel Načinović (foto: Manuel Angelini)
Prisjeća se i da je Franciju tekst dao u Puli, u tadašnjoj Prvomajskoj ulici, gdje su se često susretali.
– On je često tamo dolazio u kafić, a ja sam se vraćao iz Glasa Istre. Dao sam mu tekst da ga vidi, a on je rekao da ima želju možda ga i postaviti. Ja sam mislio da će Franci postaviti cijelu dramu na pozornicu. On je imao veliku želju to napraviti, ali na kraju to nikada nismo realizirali. Ipak se nadam da možda jednom to i napravi. Mislim da bi bilo nešto posebno kad bi on režirao tu predstavu i stavio tu pjesmu unutra – dodaje Načinović.
O „Addio Pola“ fenomenu pisali su mnogi, među njima Vesna Požgaj Hadži, Mirjana Benjak, Zvjezdan Strahinja, Andrea Matošević, Miljenko Jergović, Igor Grbić i Damir Burić. U SAD-u, točnije u Massachusettsu, postoji i znanstveni rad nekakvog Dickiea Wallacea, antropologa koji je išao uspoređivati Marka Perkovića Thompsona i Francija Blaškovića kao dva krajnja pola glazbe. Vjerojatno najcjelovitiji rad posvećen upravo ovoj pjesmi, a koji nam je uvelike poslužio i za ovaj tekst, diplomski je rad Tatjane Tomić „Addio Pola kao simbol vječitog žaljenja i tihog otpora“.
Franci je „Addio Pola“ znao najaviti kao „štoriju o jednoj puttani koja je bila dobar drug“. Damir Burić bilježi i njegovu duhovitu najavu praizvedbe prve ploče GUW-a koja se, prema tom zapisu, zbila na Vazan, 30. ožujka 1986. godine, točno u podne u oštariji Lipi i grdi u Kanfanaru. Za "Addio Pola" je Franci, navodi Burić, rekao da je mrzi zato što nije njegova pjesma, ali je ona po kojoj ga najviše pamte.
Iz Adio u Addio
Premda postoje razna nagađanja o tome koliko je sam Franci intervenirao u pjesmi, razlike u odnosu na izvorni tekst zapravo su minimalne. Ako čitate tekst na požutjelim stranicama časopisa „Istra“ — a teško ga je, gotovo nemoguće čitati bez da vam u glavi ne odzvanjaju taktovi pjesme — vidjet ćete da u njemu nedostaje tek početno, ludično njemačko brojanje „ein-zwei-drei-vier-zwei-drei“ te uzvik „La marcia!“ I sam refren, koji se često smatra dodatkom nastalim tek u glazbenoj verziji, može se pronaći već u dramskom tekstu, s jedinom razlikom da ga Načinović ne piše talijanski („Addio“), već „Adio“.
Mnoge je zaintrigirala i figura Patrizie Cosulich, pa su se neki, kopajući po starim gradskim arhivima, dali u potragu za njom. Pulski novinar Zvjezdan Strahinja morao ih je razočarati informacijom koju je, kao novinar Glasa Istre, a zatim i u svojim popularnim Pulskim štorijama na Facebooku, prenio pozivajući se upravo na Načinovića: Patrizia Cosulich, kao i mnogi drugi likovi iz njegovih djela, tek je posuđeno ime s neke stare razglednice ili nadgrobnog spomenika. Možda je baš zato mogla postati nešto više od stvarne osobe ili, kako je zapisao sam Strahinja, „svojevrsna personifikacija sjaja i bijede Pule u društvenim previranjima 19. i 20. stoljeća“.
O ovoj smo temi, naravno, htjeli ponešto čuti i od samog Francija Blaškovića. Poslali smo mu službeni upit ali odgovore, kako se ono kaže, nismo dobili do zaključenja ovog teksta. Stoga se tek pridružujemo željama Daniela Načinovića, koji nam je za kraj kazao:
– To je, rekao bih, jedna malo sumorna predstava. Jedan sumorni kabaret. A tko bi bolje od Francija to realizirao? Nitko, zar ne? -
