Kultura

Novi postav Etnografskog muzeja Istre

"Još uvo da ti rečen... Ko si ima bičikletu si ima Meriku"

Početnik u turizmu: "Mali, pomori nam obrisati beštek, ćemo ti dati malo ponfrita. A ja nis zna ni ča je beštek ni ča je ponfrit. Tamo je bila jena goleda široka i puna tih pašad i pirun. I sad donesu krpu i daju da brišen. I ja brišen jenu po jenu, tek pole punu šaku i to gre. I mi smo to obrisali i sad ja gledan to je taj beštek, ali ja san još lačan. Govoru počekaj sad gremo po ponfirta. Pensan ki zna ča će sada donesti. I onda vidin ča ti je ponfrit, frigani kunpir. I jeben ti kunpir frigan"


 
13 min
Zoran Angeleski

Početnik u turizmu: "Mali, pomori nam obrisati beštek, ćemo ti dati malo ponfrita. A ja nis zna ni ča je beštek ni ča je ponfrit. Tamo je bila jena goleda široka i puna tih pašad i pirun. I sad donesu krpu i daju da brišen. I ja brišen jenu po jenu, tek pole punu šaku i to gre. I mi smo to obrisali i sad ja gledan to je taj beštek, ali ja san još lačan. Govoru počekaj sad gremo po ponfirta. Pensan ki zna ča će sada donesti. I onda vidin ča ti je ponfrit, frigani kunpir. I jeben ti kunpir frigan"

Nekad je, zbog autentičnosti ali i blizine istini kojoj ne dopiru ni složeniji  znanstveni uvidi, dovoljno da govore 'obični' ljudi.

Na sredini starog i svježe otvorenog novog postava Etnografskog muzeja Istre u pazinskom kaštelu nailazi se na izjave starijih istarskih ljudi objedinjenih naslovom: "Još uvo da ti rečen - che te digo ancora questo".

Možda se tu, u tim osobnim sjećanjima punih emocije, živog, gotovo poetičkog dijalekta najvjernije oslikava prvotna namjera idejne začetnice stalnog postava, dugogodišnje ravnateljice Etnografskog muzeja Istre dr. sc. Lidije Nikočević da se, stavljajući čovjeka u prvi plan, afirmiraju ljudi, njihove sudbine i kulturne situacije.

”Vajk mi se sanjiva š njima z mojin ocem i materom, pak nona i nono. San rekla plati in jenu mašu kada mi se vajk sanjiva š njima” M. P. (1932. Peršurići),

 ”Ja se sjećam ako je bilo lijepo vrijeme da je moja mama metnula jednu veliku maštelu na suncu i u podne, točno u podne, kad je zvonilo podne ona me je okupala u tu maštelu. A sjećam se refleks od sunca na sred to je titralo kao neke perle, jako lijepa mi je ta uspomena koju imam. I tako sam znao da je počelo ljeto. Od onda na dalje je počelo ljeto”. Gualtiero (1935. Pula).

"Od oca pak nisan naučila niš. Niš, ne. On je plovija i šolde zarađiva i materi sla doma.” Marija (1925. Peruški, Pula)

Rudar: "Spušta san žive i diza mrte ljude"

Nakon što su prije pet godina u muzeju zaživjeli vinar s Momjanštine, ribar iz Fažane, dijete iz Motovuna i lončarica iz Raklja, u novom, drugom dijelu postava predstavljaju se Ćićka i Šavrinka, tkalac iz Kringe, ratar, Vodnjanka i vodnjanski svadbeni običaji, istarski iseljenik, rudar i turistički djelatnik.

Sva ta lica čine jednu sliku multikulturalne Istre koja se mijenja, poštujući svoje korijene.

Prvo ćemo doslovno u podzemlje koje je još od Mletačke republike u prvoj polovici  17. stoljeća do 1999. godine i zatvaranja Tupljaka, hranilo 'pola Istre'.

"Spušta san žive i diza mrte ljude. Na glavni šaht se diza gori i ugljen i sve skupa", govori nam s muzejskog zida jedan labinski rudar o rudarskom kruhu sa sedam kora.

Sjećanja prvog silaska u jamu, u rudnik zajedničko je, a ipak individualno osobno iskustvo, svih rudara. Izmiješani su to osjećaji straha, uzbuđenja, ponosa, ali i fizičke prilagodbe poput zujanja u ušima, lupanje srca, znojenje. Blizina kolege, druga rudara u neposrednoj blizini od ogromne je važnosti za uspješan prvi silazak u istarsku utrobu. Prvi silazak je ponekad izmamio i suze koje su se lakše skrivala uz iskren zagrljaj i suosjećanje starijih kolega rudara.

Rudarski dio postava

Evo jednog dirljivog iskustva.

"Bilo je šokantno, silaženje. 1960. sam prvi put sišo u jamu. Sa mnom je cijelo vrijeme bio jedan stariji kolega koji je završio rudarsku školu i tako da me znao zagrliti. Niš nisam čuo, niš nisam vidio, orijentacije nema, vi ne znate gdje je istok, zapad, jug... Jednom se okrenete i ne znate ništa, sve vam je crno, pet puta ste na istom mjestu i pet puta ne znate gdje ste. Prvo je bilo šokantno".

'Ko si ima bičikletu si ima Meriku. Neki su imali bicikle koji su se naučili, a jedan je isto kupija biciklu pa se nikad nije moga naučiti, svaki put bi pa, nije mu išlo… Tako da je vajka iša pješke. Ja pametim, po zimi, znate, kada su dolazili pa bi došli mokri. Nisu imali kupatilo u ono vrime, za vrime Italije. Je doša sa zaleđenom robom na njemu, kiša je padala, snjeg i led i kada bi doša najprije se na ognjišču mora razlediti, ako će skinuti robu ča sa sebe.

Jedna od glavnih ideja cijelog ovog postava jest pokazati koliko je Istra unutar sebe kulturno različita.

"Istra možda, gledana izvana, djeluje jedinstveno, ali takvo nešto ne postoji. U Istri postoji niz mikro kultura koji se znaju jako razlikovati jedni od drugih. I što se, naravno, bliže gleda, a mi gledamo izbliza, to se više vide kulturne razlike. A tko će to apostrofirati, ako ne mi", kazala je Nikočević.

Jedna takva mikro kultura je Ćićarija.

Ćićka i Šavrinka

Stanovništvo ostalih dijelova Istre smatralo je Ćiće izoliranima i siromašnima. Blizina željezničke pruge i gradnja cesta omogućila je stanovništvu Ćićarije bolju povezanost s drugim zemljama Austro-Ugarske Monarhije. Početkom 20. stoljeća otvorena ognjišta zamijenili su špaherima (štednjacima) stekavši bolje stambene uvjete od ostatka Istre - prostrane kuće, plafon od žbuke, neslamnate krovove. Električnu energiju uvode već 1939. godine.

Mnoge su se mlađe žene s Ćićarije 30-ih godina 20. stoljeća bavile švercom. Pješačile bi šumskim stazama do Opatije ili Rijeke po nekoliko desetaka kilometara, ilegalno prelazeći Učku.

Jeftinije bi kupovale kavu, šećer, rižu, brašno, ulje, petrolej i duhan od svojih poznatih "suradnika" ili u trgovinama. Robu bi nosile u ruksacima (10 – 15 kg) pa preprodavale pri povratku na Ćićariju. Ipak, često su bile uhićene i roba bi im bila oduzeta.

Trgovina s Ćićkom

Žene Ćićarije odlazile su i u Trst prodavati mlijeko, sir, janjce, vunu, jaja, skutu, i to pješačeći i po pet-šest sati. U Trstu su kupovale materijal za šivanje: konac, igle, gumbe, sapun, papir za cigarete, ulje, brašno. 

Kad su zaradili četiri-pet lira na jednom brimenu – kako su rekli, to je bilo puno u ono doba. Jer su ženske znale 'kopat celi dan za liru-dve dobit'.

Slobodna kvarnerska zona (tal. Zona franca del Carnaro), bescarinska zona, proglašena je 18. ožujka 1930. za područje Kvarnerske pokrajine utemeljene 1924. U sastavu pokrajine bili su Rijeka, Opatija i Volosko, Ičići, Ika, Lovran, Medveja, Mošćenička Draga, Matulji, Klana i Ilirska Bistrica. Zona je bila u funkciji do 1943., a proizvodi su se mogli kupiti čak i do deset posto jeftiniji.

Šavrinke, žene s područja slovenskog dijela Istre, najčešće su u ljetnim mjesecima pješice ili na magarcima dolazile svakih 8 do 15 dana na područje Ćićarije. Taj je jedinstveni naziv označavao osobe koje trguju jajima, čak i ako nisu iz područja Šavrinije. Jaja bi najčešće nosila na glavi u plenjeru (do 400 jaja) ili u bisagama (do 1200 jaja) na magarcima. Zaradom od prodaje podmirivale su poreze državi ili bi skupljale za dotu (miraz). Nakon udaje uglavnom bi se prestajale baviti ovim poslom.

Ovakva vrsta trgovine postupno je nestala 60-ih godina 20. stoljeća. Svojim su načinom života i pokretljivošću odudarale od tradicionalnog tipa života žena uobičajenog u to vrijeme. Godine 1936. godine za četiri se jaja mogla nabaviti kutija s deset cigareta Popolari, koja je koštala jednu liru.

Težak sa Žminjštine

'Delalo se od jutra do mraka. U kampanji, s blagom, oko hiže... Se delalo za žurnadu poli gospodara, a pokle si mora anke činiti poli sebe... Za platiti račune i šteure (poreze) sako lito bi se zgojia jedan telac, ili bi se proda kakov pršut, kad zarabi i kako pita...'

Svijet težaka ili kampanjuola na Žminjštini, često je smatran modelom na kojem se temelje pojedinačni i kolektivni identiteti u Istri. Svakodnevni život na zemlji i od zemlje, s blagom, obiteljski i društveni odnosi neiscrpan su izvor razumijevanja lokalne tradicijske kulture i regionalnog identiteta danas.

Ne čudi što je riječ koja označava veliku vrijednost i dragocjenost – blago – istovremeno i sinonim za stoku, za domaće životinje koje su nekad bile mjera bogatstva obitelji i seljačkih gospodarstava. Život bez životinja bio je nezamisliv. Osim kao cjelogodišnji izvor hrane, blago je služilo kao radna snaga u svakodnevnim poslovima u poljima i kao prijevozno sredstvo tereta i ljudi.

Obrada zemlje uz bok je uzgoju domaćih životinja. Bilo da je riječ o različitim povrtnim kulturama ili većim obradivim površinama sa žitaricama ili vinovom lozom, svakodnevni je život uvelike ovisio o radu na zemlji, o vrgnju (plugu) i sapuneli (motiki), o kosiru i kosi, o srpu i cipu (cijep ili mlat), o rankunu i pikunu (krampu), o iskustvu i umijeću teškog rada. Od žitarica se najviše uzgajalo pšenicu, kukuruz i ječam. Kampanja je, isto kao i konoba, bez krumpira, graha, luka i češnjaka, nezamisliva. Kao što zimski dani ne mogu proći bez kupusa (kapuz) i kelja (broskva/zelje).

Za radove na zemlji bile su u velikoj mjeri odgovorne žene, dok bi muškarci podzidavali, vadili kamenje iz zemlje i kosili. Košnja trave je jedan od najtežih i najvažnijih ljetnih poslova. Osnovni pribor su kosa, vodir, brus, babica i bat za klepanje kose.

Kosci su bili veoma cijenjeni, a na važne bi košnje dolazili slojevito i svečano odjeveni. Što je kosac imao više odjeće na sebi, to je bio više cijenjen. Osim uzgojenih kultura, u svakodnevnoj prehrani, ali i tradicionalnoj medicini, važno mjesto zauzima i najrazličitije samoniklo bilje.

Na Bartulji, najvećoj pučkoj fešti u Žminju, bio je običaj da se kupuju male šalice (čikarice). Ako je mladi mladoj kupi čikaricu taj dan, to je značilo kao neka vrsta obećanja i zato su se te čikarice pomno čuvale.

Bumbara se udaje

Così bella è Dignano (Lorenzo, 'Nozze Istriane', 3. čin, 3. prizor)

Jedno od važnijih identitetskih mjesta za Vodnjan predstavlja opera 'Nozze Istriane' ('Istarska svadba'). Antonio Smareglia (Pula, 1854. - Grado, 1929.), skladatelj burne biografije rodom iz Pule, napisao je 1894. jednu od svojih najuspješnijih opera 'Nozze Istriane' nakon boravka u Vodnjanu, rodnom mjestu svoga oca. Na samom kraju pripreme ovog dijela stalnog postava njeni autori saznali su da se uz ime Antonija Smareglie veže praznovjerje prema kojem sve povezano s njime donosi nesreću.

Naime, skladateljev život obilježila je nesretna sudbina stjecanja, a potom gubitka slave, zatim sljepoća u srednjoj životnoj dobi te u konačnici siromaštvo i zaborav. Je li nesretna sudbina jednog skladatelja ili nešto drugo razlog za ovaj strah i praznovjerje, ostaje u ovom trenutku nepoznato.

Radnja se opere temelji na nesretnoj ljubavi dvoje Vodnjanaca, Marusse i Lorenza. Uz pomoć spletki te na poticaj i nagovor pohlepnog oca Marussa se, uvjerena da ju je Lorenzo izdao, odlučuje udati za Nicolu, mladića iz bogate obitelji. Pred samo vjenčanje Marussa saznaje da je prevarena te moli Nicolu da je oslobodi obaveze prema njemu. Nicola ne odustaje, pa mladići ulaze u borbu noževima u kojoj stradava Lorenzo, Marussina istinska ljubav.

Opera Nozze Istriane praizvedena je 1895. u Trstu. Radnja je smještena u Vodnjanu, u kojem je skladatelj kratko boravio. Tom su prigodom glumci i pjevači prikazali tek neznatno prerađenu tradicijsku odjeću Vodnjana i susjednog sela Peroja te pojedine elemente svadbenih običaja. Usprkos nazivu, u operi ne dolazi do vjenčanja protagonista, ali se u pozadini glavne radnje odvija svadbena povorka, odnosno odvođenje mladenke u njezin novi dom i prigodno se izvodi pjesma La marcia della novissa.

Zaplet donosi i druge elemente svadbenih običaja – udvaranje i razmjenu znakova privrženosti između protagonista, zaruke, očev utjecaj u obitelji i prilikom odabira budućeg ženika, ali i odnos prema izvanbračnoj djeci. 'Nozze Istriane' je s vremenom postao pojam nabijen kulturnim značenjima i važan simbol vodnjanskog identiteta. Tomu je pridonijela činjenica da su pojedini elementi lokalne kulture prikazani u jednom proizvodu visoke kulture – operi.

 Vjerojatno su upravo elementi iz ove opere bili poticaj Domeniku Rismondu da u knjizi 'Sjećanja iz Vodnjana' prepriča kako su nekad, u idealnom slučaju, vodnjanske ljubavne priče vodile do vjenčanja. Sve bi započelo udvaranjem mladića djevojci, koje je uključivalo i pjevanje podoknica (serenata). Kao znak simpatije i naklonosti mladići su djevojkama najčešće tijekom mjeseca svibnja darivali majo (maggio) s pismom. Majo je bio naziv za grančicu trešnjina ili bademova drveta u cvatu povezanog šarenim trakama. Ako bi djevojka prihvatila dar, mladić je nakon toga s roditeljima mogao doći u njenu kuću, siguran da je naklonost obostrana i tada bi mogle uslijediti zaruke. Zaruke su bile popraćene razmjenom darova, najčešće predmeta od zlata (poput prstena).

Važan dio tradicijskih svadbenih običaja bio je prevoženje djevojčina miraza (koredo) u mladoženjinu kuću koje se odvijalo nekoliko dana prije vjenčanja. Bogatiji miraz mogao je uključivati i maslinik ili njivu, ali u mladoženjinu su se kuću prenosili prekriveni tekstilni predmeti i pokućstvo čiji su broj i kvaliteta ovisili o financijskim mogućnostima djevojčine obitelji.

Tkanje u Istri - muški zanat

Lik tkalca inspiriran je životnom pričom Ivana Vošćona iz Brinjana, jednog od posljednjih profesionalnih tkalaca u Istri.

Tkanjem su se u Istri profesionalno bavili muškarci. S obzirom na to da su se među Slavenima tkanjem bavile žene, i to uglavnom za potrebe obitelji, utjecaj treba potražiti u srednjoeuropskoj tradiciji. Toj tvrdnji u prilog ide i činjenica da se u Istri koristio horizontalni tkalački stan, poznat kao krȍsna (općeslavenski naziv za tkalački stan, koji se zadržao u Istri). Krosna se veličinom i izgledom razlikuje od ostalih tkalačkih stanova tog tipa u Hrvatskoj, te je sličniji tzv. furlanskom tipu.

Gotovo je sigurno da je na pojavu profesionalnih ili poluprofesionalnih tkalaca u Istri utjecalo njihovo doseljavanje iz Karnije i Furlanije, regija u Italiji u kojima su se još od 15. stoljeća razvijale brojne tekstilne manufakture.

O doseljavanjima tkalaca iz Karnije i Furlanije svjedoči brojna arhivska građa, ali i usmena predaja. Bilješka biskupa Tommasinija iz 1650. godine značajna je zbog toga što među doseljenicima iz Karnije posebno spominje upravo tkalce.

Iako se na temelju podataka o tkalcima koji su radili i nakon Drugog svjetskog rata može govoriti o Kringi, Žminju, Brovinju (pokraj Labina), Zrenju i Slamnjakima iznad Brseča kao tzv. tkalačkim centrima, arhivski i povijesni podaci govore nam da je tkalačka djelatnost bila razgranata svugdje po Istri.

Tkalci su prema kvaliteti donesene pređe znali odoka odrediti koliko će lakata (tkalačka mjera, iznosi 70 cm) robe otkati. Pređa se mjerila pomoću peze (vage) na funte. Jedna funta iznosi 1.8 kg. Tkalcima se obavezno donosilo i obrađeno brašno. Smjesom brašna i vode stvaralo se mazilo kojim su se premazivale niti konoplje i lana da bi bile glatke i kako ne bi pucale zbog trenja prilikom tkanja.

Sve su se narudžbe dovršavale po redu, osim hitnih, koje su išle mimo reda, a najčešće je riječ bila o platnu za miraz (dotu, koredo). Tkalac je potraživanja namirivao novčano, ali i u naturi (prehrambeni proizvodi ili tzv. žurnada, radni dan).

Ako bi ostalo viška pređe, naručitelji bi je često ostavljali tkalcu. Vezano uz to 'zadržavanje' prediva pamti se šaljiv postupak praćen uzrečicom.

Tkalac bi uzeo klupko pređe i bacio ga uvis pitajući: 'Ajde ćeš ga Bog?'. Klupko bi, očekivano, palo na zemlju. Zatim bi tkalac bacio klupko na pod uz riječi: 'Ćeš ga ti vrag?' Klupko bi, naravno, ostalo na zemlji. Tkalac bi se sagnuo i uzeo klupko izgovarajući: 'Neće ga Bog, neće ga vrag, ću ga ja!' (Mario Hrelja, Žminj).

U službi turizma

Turizam se u Istri razvijao u skladu sa svjetskim trendovima koji podrazumijevaju odmor i razonodu za aristokraciju još početkom 19. stoljeća. U sklopu Austro-Ugarske Monarhije Kvarner, Istra i tršćansko priobalje predstavljali su najbliže destinacije na moru koje je novoizgrađena željeznička pruga izravno povezala s Bečom. Turizam ima uzlaznu putanju i za talijanske uprave kada svoju hotelijersku i turističku ponudu ponajviše razvijaju Opatija i Brijuni, ali ih polako sustižu i ostali priobalni gradovi koji se međusobno umrežavaju putem organiziranih izleta Istrom. Jedan od njih je i Poreč.

Nakon Drugog svjetskog rata Poreč postaje turistička metropola i začetnik masovnog turizma u Jugoslaviji. Titulu zaslužuje s obzirom na to da vrlo brzo postaje središte s najviše ostvarenih noćenja i dobro razvijenom turističkom infrastrukturom. Povećana potreba za radnicima u turizmu nagnala je brojne seljake da napuste poljoprivredu i presele se u priobalne gradove. Kao posljedica masovnog turizma razvija se obrazovanje u turističkom sektoru.

Uz teoretsko učenje, koncept školovanja podrazumijevao je i praksu. Prvi susreti s radom u turističkom sektoru bili su vrlo izazovni. Kulturološke razlike i nova znanja često su bunila pripravnike:

"Mali, pomori nam obrisati beštek, ćemo ti dati malo ponfrita. A ja nis zna ni ča je beštek ni ča je ponfrit. Tamo je bila jena goleda široka i puna tih pašad i pirun. I sad donesu krpu i daju da brišen. I ja brišen jenu po jenu, tek pole punu šaku i to gre. I mi smo to obrisali i sad ja gledan to je taj beštek, ali ja san još lačan. Govoru počekaj sad gremo po ponfirta. Pensan ki zna ča će sada donesti. I onda vidin ča ti je ponfrit, frigani kunpir. I jeben ti kunpir frigan."

 "Lov na strankinje je danas vrlo skup, ode gotovo jedna plaća dok ženu uspiješ oraspoložiti i opustiti. Ne možeš je fascinirati. Ali me to iskustvo mnogo koštalo. Zato nemam ni kuće ni auta. Sjećam se vremena kada sam tri puta vodio ženske u konobu u Žbandaj ili Bujiće".

Jugoslavija je bila jedna od rijetkih mediteranskih zemalja koja nije zabranjivala naturizam.

Prva naturistička plaža u Istri otvorena je u Rovinju 1956. godine, dok organizirani razvoj naturizma u Hrvatskoj započinje 1961. godine osnivanjem naturističkog naselja Koversada, u blizini Vrsara, kada je utemeljen i Naturistički savez Anita (Associazione naturista Italiana) sa sjedištem u Milanu. U sljedećih dvadeset godina ovo se naselje razvilo u jedan od najvećih naturističkih centara u Europi.

Poseban članak posvetit ćemo istarskim iseljenicima, sastavnom dijelu novog postava.

Autori postava

Uz idejnu začetnicu dr. sc. Lidiju Nikočević, autori postava su nekadašnji i sadašnji djelatnici muzeja Robert Bilić, Boris Koroman, Tajana Ujčić, Mirjana Margetić, Tanja Kocković Zaborski, Olga Orlić, Mario Buletić, Ivona Orlić, Dragan Dimovski, Lidija Nikočević i Tamara Nikolić Đerić, koja je ujedno i voditeljica projekta u drugoj fazi.


Nastavite čitati

Istra
 

PLJUSKA HRVATSKIM FILMAŠIMA - Čudo iz Vodnjana!

Beskompromisan je to, koliko topao i poetičan toliko i satiričan, prije svega nezavisan šamar autorskoj, posebno akademskoj filmskoj uštogljenosti, koja podilazeći klišejima, s naglaskom na tjeskobu i očaj, posve promaši krvavu, masnu stvarnost koju bi trebala, kolikogod fikcijski, iskreno umjetnički posredovati

Istra
 

Nizozemku opljačkao lopov na skuteru

Policija je zaprimila prijavu 28-godišnje nizozemske državljanke da joj je 4. listopada oko 20 sati, dok je šetala starogradskom jezgrom Rovinja, na skuteru prišao nepoznati počinitelj te iz ruke istrgnuo torbicu u kojoj su se nalazile osobne stvari i novac

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.