JOSIPA LISAC: "Nikada nikog nisam imitirala, uvijek sam željela biti svoja, autentična!"

Nakon dva rasprodana koncerta u 'Lisinskom' u Zagrebu koncem veljače ove godine, Josipa Lisac u utorak će u Malom rimskom kazalištu obilježiti 50 godina antologijskog albuma "Dnevnik jedne ljubavi".

S umjetnicom razgovaramo šest dana prije nastupa pred njenom vjernom pulskom publikom, ali i pred, kako kažu, svim ostalim njenim obožavatelji(ca)ma koji na ovaj koncert stižu iz čak 16 zemalja.

Sada ste glazbena ikona, no na počecima karijere nisu baš svi bili blagonakloni prema vama?

Istina. Trebalo je vrijeme. Uvijek je potrebno vrijeme. Evo, sad je obnovljeno Malo rimsko kazalište, što je izazvalo polemike zbog spoja čelika i kamena. Meni Malo rimsko kazalište sada izgleda predivno. Izgrađeno je u 1. stoljeću, a sada smo u 21. stoljeću. Pa mora biti i nečeg što je odraz današnjeg vremena, a sačuvano je sve što se moglo iz onog doba. Tako je i u glazbi. Zato sad 'obnavljamo' album "Dnevnik jedne ljubavi".

No i taj album nije prilikom izlaska 1973. nisu pratile najbolje kritike već je tek s vremenskim odmakom priznat kao remek-djelo.

Vrijeme pokaže pravu vrijednost. Hvala bogu da ima jako puno fleksibilnih ljudi koji to prihvaćaju i traže; koji idu dalje, a čuvaju baštinu. Ja, zapravo, ne smijem ništa prigovarati jer sam svjedok da sam dio jednog antologijskog poduhvata 1973. godine. Tada sam imala 23 godine, a bila sam s toliko sjajnih suradnika, od Karla Metikoša, Ivice Krajača, Brane Živkovića do svih koji su svirali, snimali... Čujte, to su velike stvari.

Na vašem se primjeru, kao i u slučaju brojnih velikih karijera, pokazala važnost i bezvremenost prve pjesme na prvom albumu. Mnogi pjesmu "O jednoj mladosti" smatraju vašom najljepšom pjesmom. Možete li nam otkriti poneki detalj? Je li nastala tako da je Karlo Metikoš uglazbio Krajačev tekst ili obrnuto?

Obratno, prvo je nastala Karlova melodija, a onda je Krajač napravio tekst.  Dobro ste rekli, ona je u mnogim životima, ta je pjesma kroz 50 godina ušla u mnoga srca, u mnoge glave, misli, u živote  tisuća i tisuća ljudi. Brojke nisu ni bitne. Ali koliko je to ljudi poslušalo. Svi mi imamo svoje živote... Ta je pjesma negdje sjela.

Ima čežnju, melankoliju, ljubav, bol...

Ima i viziju, taj Krajačev tekst. U Domovinskom ratu vrlo često je izvođena i citirali su se stihovi: "Tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet'. Bili smo nesretni, svi smo se nadali da će to zlo prestati, da će doći bolje, da će se u jezi, zlu i užasu možda nešto dobro dogoditi. I dogodilo se. A pazite tekst: "Poput mrtve rijeke svijet teče bez cilja svoga". Možete si zamisliti tu sliku?

Možete li nam najkraće približiti osobnost ključnog trija Karlo Metikoš (glazba)- Ivica Krajač (tekst)-Brane Živković (aranžmani)? Jesu li se svađali u stvaralačkom procesu?

Ne, oni su slično razmišljali. Oni su međusobno pogledima, osmjesima slavili svaki trenutak, slušanjem tih pjesama. Oni su se dogovorili kak' to mora zvučati. I da mene vi sada pitate jesam li ja vjerovala da će to biti tako dobro: ne nisam, jer sam bila premlada da bih mogla  tako daleko gledati. Ali bit ću iskrena, Karlo, Ivica pa i Brane, oni su znali da je to veliko. Dobro se sjećam Karlove, Krajačeve i Branine ogromne energije. To je bilo fantastično. Uživala sam gledajući ih.

Usput, moj je tast po njenom izlasku, tu ploču kupio i poklonio je svojoj ženi, mojoj punici.

Evo vidite, predivno. Kažem vam, životi su unutra utkani. Ali dolaze mi i mladi ljudi, 19-godišnjaci, koji mi kažu da su kupili tu ploču u 'second hand shopu'. Gledajte, ljubav je nešto što svi žele, što svi traže, što svi žele doživjeti. 'Dnevnik' je otišao od nas, ima sebe, on svima nosi ljubavnu poruku. To je djelo koje ima svoj umjetnički status, čak i stav, integritet. Moja tadašnja izdavačka kuća namjeravala je kao prvu moju LP ploču objaviti zbir dotadašnjih mojih singlova, a ja to nisam htjela. Htjela sam nešto novo. I onda sam srela Karla Metikoša, on je sve zavrtio. Njegova pozitivna energija je bila enormno snažna, sve nemoguće pretvarao je u moguće. Bio je šarmantan, zaveo je sve ljude. I uz Krajača i Braneta, oni su meni napravili album. Ja sam bila presretna.

(Uz svu osebujnost njezina glasa i predanost glazbi koja je njena strast i njen život, Josipa svoju snažnu umjetničku individualnost izgrađuje i kroz svoju vizualnu prepoznatljivost, od frizura do modnih kreacija i make upa koji ih prati)

Na albumu se nalazi i lijepa pjesma "Vjerujem ti sve". Lijep mi je stih u njoj "Ja znam da se mora prihvatiti čak i laž".

Ali se spominje i riječ 'navika', što je strašno. Kada ljubav postaje navika, to nije dobro. Ali to su osjećaji još mlade djevojke koja još ne zna. Ona će sve to saznati.

Koja je vama najdraža pjesma s vašeg debitantskog albuma, čijih ćemo pola stoljeća obilježiti u Puli?

'O jednoj mladosti' nije se nikad skidala s repertoara. 'Sreća' je bila prisutna pa je malo otišla pa je opet došla. Pjesma "Po prvi put' bila je jako prisutna, 'Ležaj od suza' dugo je bio odsutan, a  sad je neizostavan, moj gitarist je obožava... 'Ne prepoznaješ me' je sada u priči.

A koja mi je najljepša s tog albuma? "Vjerujem ti sve" je prekrasna, kao i "O jednoj mladosti". "Sreća" je bila u lajv nastupima drugačija, lijepa, i to kad sam imala jazz trio, da se smrzneš. No, i sada imam fantastične glazbenike. Nisam pjevala 'Plačem' ni "Kao stranac"... A uvela sam i jedan štos, ali otkrit ćemo ga na koncertu u Puli.

Koliko vam je svih ovih godina smetalo kad su, a mislim da je toga bilo dosta u ovom našem patrijarhalnom društvu,  vašu karizmatičnost i osebujnost mijenjali za usiljenu ekscentričnost? Koliko vam smeta? Koliko vas to prati?

Prati me od prvog trenutka. Kad sam bila djevojka koja je imala već svoj svijet, kao i svi mladi. Samo što sam ja imala sreću da mogu  otvoriti vrata, prozore, izaći u svijet i pokazati ono što ja nosim. Mnogima je to bilo izuzetno dobro,  ali mnogima nije. Mnogima se jako, jako sviđa, ali nekima se ne dopada moj glazbeni svjetonazor... s improvizacijama. Ja nikada nisam slušala nekog da bih ga imitirala. Danas je to gotovo sudbina mnogih mladih, mislim da je to zlo. Jer, teško je naći sebe. A ja sam već imala srećom u sebi taj dio svog identiteta, koliko god ga tada nisam bila svjesna. I to će kroz život postati član i moj moto: Nikad nemoj napraviti nešto što je već netko drugi napravio. Ne želim imitirati, želim biti svoja, autentična!

Manje ljudi zna da je tekst za vašu pjesmu "Danas sam luda" s albuma 'Boginja' iz 1987. napisala Alka Vuica, koja je, usput, rođena u Puli. Kako je došlo do te suradnje?

Karlo ju je četiri godine ranije doveo doma, upoznali smo se i povjerili joj cijeli album "Hoću samo tebe", i na tom se albumu nalazi pjesma "Da li sam ti rekla da te volim" za koju će danas neki glazbenici, koji su je obradili, reći da im je divna pjesma. Dali smo povjerenje jednoj tada mladoj ali sjajnoj, talentiranoj djevojci koja ga je opravdala. Uz 'Danas sam luda" na albumu 'Boginja' je i njena pjesma "Gdje Dunav ljubi nebo". Karlo Metikoš je na tom albumu radio glazbu samo za dvije pjesme ("Danas sam luda i "Možda sam se i zaljubila"), a namjerno je sve prepustio tada mladom fantastičnom kompozitoru Krešimiru Klemenčiću. S tog albuma i danas izvodim i "Boginju", za koju je tekst napisala Massimova žena Eni Kondić...

Ja sam sad napravila novu pjesmu "A gdje si ti", izašla je prije mjesec dana. Neke komercijalne populističke radio stanice neće je puštati, otvoreno su to rekli, jer da im je preteška.

Malo smo zaglupili kao društvo.

Da, "per aspera ad astra" ('preko trnja do zvijezda', op. a.). Donosiš nešto što dosta ljudi nije odmah spremno prihvatiti. Neki jesu, hvala bogu, jer se na toj grupaciji ljudi sve razvija.