KAPITAL NE ULAŽE U GUBITNIKE Skupocjeni hotel traži, neminovno, uređenje vanjskog svijeta prema standardima visoke turističke ponude

Kad se odlučim biciklom provozati kroz zaštićeni park Zlatni rt biram gornju cestu koja se proteže pored hotela Eden, kuglane i vodi do Škarabe odakle puteljcima ulaziš u prostor pod zaštitom. Donji put uz more obuhvaćen je hotelskim i ugostiteljskim sadržajima Maistrinih skupocjenih zdanja.

Pješaci mogu slobodno proći preko njih do uvale Lone i onda nastaviti šetnju u unutrašnjost parka sve do rta Montauro i dalje, ako žele, uz cijeli južni potez rovinjske duge obale (Punta Corrente, Scaraba, Cuvi, Polari, Vestre….). Obala ispod hotela Grand Park, Monte Mulini, Lone i Eden oblikovana je u skladu s potrebama hotela s pet i više zvjezdica.

Sin je sve to lijepo snimio s namjerom jednostavnog dokazivanja da skupocjeni hotel traži, neminovno, uređenje vanjskog svijeta prema standardima visoke turističke ponude.

Stara cesta koja je prolazila ispod hotela Monte Mulina uredno je popločena, plaža je cementirana i nudi sve pogodnosti: tuševe, škale za ulaz u vodu, ležaljke, suncobrane, itd. itd…

Uvala pokrivena tonama riječnog šljunka

Uvala Lone pokrivena je tonama i tonama riječnog šljunka, turisti su uvjereni da je to prirodno stanje, ne znaju kako je nekad uvala izgledala, kako je bilo prirodno stanje. U biti kad prodaješ sobu za petsto i više eura na noć nužno moraš prilagoditi okoliš prema zahtjevima potrošača.

Uvjeren sam da bi se gosti hotela teško snašli da je uvala zadržana s prirodnim elementima: grote, mulj i pijesak. Istina, to je bio prostor izvrsne bioraznolikosti, mrijestilište za puno vrsta riba, bilo je periski, našli bi se mušoli, ispod pijeska razni oblici školjki, često bi se prilikom kupanja susreli s morskim konjićima. Nasipavanje je pokrilo svo to bogatstvo.

“Dohranjivanje plaže umjetno je postavljanje pijeska/šljunka na erodiranu obalu kako bi se materijal zadržao na obali, ublažile posljedice erozije, a područje zaštitilo od olujnih udara. Osim borbe protiv erozije i poplava, cilj dohranjivanja najčešće je održavanje plaže. Dohranjivanje plaže (eng. nourishment) ne bi trebalo miješati s nasipavanjem plaže (eng. beach extension), odnosno njenim proširenjem van gabarita u turističke i rekreacijske svrhe”

Dodao je da zakon nudi mogućnosti brkanja znanstvenih pojmova: hoću reći, nasipavanje prikazuješ kao dohranjivanje i time zaokružuješ priču, zakonsku.

Bez obzira na morsku faunu i floru uređeni prostor je i financijski obrađen u skladu sa zvjezdicama hotela pa ako ti se da nešto popiti pored šljunka znaj da malo pivo (0,33) košta pedeset kuna, a espresso kava stoji 21 kunu. Cijene su primjerene umjetnoj ljepoti koja me ne privlači, hodam dalje i nakon stotinjak metara ulazim u park Zlatni rt.

To pišem nakon što je Pula odradila referendum, mislim, dobro je podsjetiti javnost da izgradnja hotela s pet zvjezdina nije jednostavan posao, sve se oko hotela mora, nužno, prilagoditi zvjezdicama. Treba prirodi oduzeti da bi se zadovoljila potreba potrošača, standard koji je jednak luksuznom uređenju hotelske sobe.

Turista će zaključiti: “živim kao u raju”.

Sasvim slučajno ova je kratka priča sa sličicama nastala u vrijeme svećanog otvaranja nove bolnice u Puli čija je izgradnja trajala poprilično dugo. Prije par godina s nevjerojatnom brzinom građevinari su srušili stari hotel Park i izgradili novi uz jednako brzu rekonstrukciju ACI-jeve marine.

U vrijeme gradnje hotela i marine supruga je morala na operaciju u pulsku bolnicu pa sam gotovo svaki dan putovao iz Rovinja sa sinovima da je posjetim. Jednog dana stao sam promatrati kako je jedan bager kopao neku rupu pored novoizgrađenih paviljona bolnice. Volim promatrati rad bagera, mašina u meni budi čuđenje jer smatram da se radi o vidljivom primjeru tehnološkog napretka čovječanstva. Brz je i snažan, nonšalantno diže ogromne količne zemlje i kamenja bez da umori radnike s lopatom i pikunom. Dok sam tako veselo filozofirao uzeo sam mobitel i zvao prijatelja u Rovinju s kojim
volim djeliti slična opažanja.

Privatni ulagač ne oprašta kašnjenja

Nakon što sam mu rekao da se nalazim u pulskoj bolnici, a on zabrinuto pitao što se dogodilo smirio sam ga objasnivši mu nakratko: “Vlado, gledam kako jedan bager kopa rupu i kako iskopani materijal slaže u jednom kamionu”. “U čemu je problem?” uzvratio je on a ja: “Ništa, samo sam utvrdio da tu radi samo jedna mašina dok je oko gradnje hotela Park u Rovinju uključeno petnaest i više strojeva uz daleko veći broj kamiona”.

Vlado je kratko zaključio: “Prijatelju moj, kapital ne ulaže u gubitnike!”

Divim se brzini s kojom je stari hotel Park srušen i tempom kojim je novi Grand hotel izgrađen. Radnici su danonoćno radili i na izgradnji nove ACI-ve marine, mnogi će Rovinjci to potvrditi jer se noću nije moglo spavati od buke. Pitao sam jednog stručnjaka da mi objasni razliku u brzini izgradnje jedne bolnice i jednog hotela a on:

“Kad krupni kapital ulaže, rokovi se moraju poštivati jer inače slijedi plaćanje penala, a ulagač ne oprašta što je izvođaču kristalno jasno” rekao mi je i ispričao zgodbu jednog građevinara čija je firma propala zbog nepoštivanja roka predaje.

Naručitelj je bio jaki financijski igrač koji je nemilosrdno kaznio odugovlačenje. U vrijeme dok sam radio kao dopisnik iz Poreča spoznao sam da kad privatne firme rade za javni novac najčešće ne poštivaju rokove, uzmu novac i potom odugovlače seljakajući radnike po raznim gradilištima.

Svaki put kad prolazim pored hotela Grand Park sjetim se te zgodbe. S jednakom lakoćom duha promatran skup visokih pinija koji se brižljivo njeguju jer su nekako postali simbol tog luksuznog zdanja. S prozora hotela turistu se nudi ljepota rovinjske starogradske jezgre i zelenilo na otoku Sveta Katarina.

Južnije pogled se gubi u raskoš rta Montauro. Gianni je snimio zalazak sunca ukopan u šljunku, prirodno i umjetno se dodiruju.