LA SOCIEDAD DE LA NIEVE: Sedamdesetak dana u Andama bez hrane i vode snagom solidarnosti

Istinita priča iz 1972. g. o zrakoplovnoj nesreći urugvajske ragbi ekipe, njihovih prijatelja, rođaka i obitelji te mukama preživjelih koji su 72 dana nakon pada aviona proveli u i oko olupine u surovim uvjetima, okruženi šiljcima prekrasnih Anda, još je jednom rekreirana u filmu španjolskog redatelja Juana Antonia García Bayone, ovogodišnjem španjolskom kandidatu za Oscara.

Uradak u kojem se vjerno slikom i zvučno prikazuju brojni detalji samog rušenja i pada zrakoplova, temelji se na istoimenoj knjizi urugvajskog novinara Pabla Viercija koji je bio prijatelj s mnogim preživjelima. Scenarij su napisali Bayona, Bernat Vilaplana, Jaime Marques i Nicolás Casariego.

Snježno bratstvo prošli je mjesec ušao u najužih 15 filmova iz kojih će se izabrati nominirani za film s ne-engleskog govornog područja, a s hrvatskim je titlovima dostupan na Netflixu od 4.siječnja, već je na prvom mjestu gledanosti.

Iako je ove godine velika 'gužva' oko nominacija za najbolji film te je prema predviđanjima nekih časopisa Snježno bratstvo također u igri za tu, najvažniju titulu, no pored kategorije internacionalnog filma, smiješi mu se nominacija iz izvrsno izvedenih vizualnih efekata, originalne pjesme, oblikovanja zvuka, soundtracka, zatim maske i kostima, a za što će sve biti nominiran saznajemo 23. siječnja.

Strahota izvrsno prikazana vizualnim efektima

Vjerojatno ni jedan od filmova o ovom stravičnom slučaju ne može u cijelosti obuhvatiti sve što ga je oblikovalo, posebno najosjetljiviji dio događaja: posljedice, budući je radost onih koji su dočekali preživjele bila složena, kada su (u početku prešućene) vijesti o kanibalizmu procurile u javnost.

Bayona se u potpunosti ogradio od čitavog tog momenata, završivši film pronalaskom 16 preživjelih (u zrakoplovu kad je poletio iz Montevidea bilo je 40 putnika i 5 članova posade), stoga ćemo se u ovom tekstu koncentrirati na ono prikazano u ovoj drami o katastrofi te kako je to izvedeno, a ne na ono ispušteno režijskom odlukom.

Izvrsno izvedeni vizualni i zvučni efekti, primjerice izletavanje putnika koji su sjedili u stražnjem dijelu aviona poput muha u maglu ili pucanje koljena putnika pri sabijanju sjedala pri kojem su i slika i zvuk jezivo neugodni, vjerno predočuju sam događaj rušenja aviona, koji u filmu od 144 minute traje sablasno kratko.

Upravo je taj omjer dužine prikazivanja pada aviona naspram cjelokupnog prikaza daljnjeg preživljavanja onih koji su pali s njim (25 ljudi je preživjelo pad), prvo gledajući kako dio njih izletava, zatim vadeći mrtve pa kasnije slažući trupla u snijegu te potom prateći sustavno umiranje preživjelih za vrijeme boravka u Andama, zapravo tema - dinamika njihovog života do povratka u civilizaciju. Surovost samog događaja još je naglašenija time što je sam pad tako kratak, a agonija daljnjeg boravka beskrajna, no čuda se događaju.

Ton prikaza prelaska na kanibalizam

Zanošenje vjerskim pitanjima u uvjetima neljudske hladnoće i u potpunom nedostatku hrane, je li ili nije prihvatljivo jesti tijela preminulih suputnika, kao i popratno samookrivljavanje zbog toga, pa čak i ljutnja, zamjeranje bogu jer ih nije uputio ponašanju u ovim trenucima i nije ih naučio što da rade u planini, dok im je naložio što raditi u uobičajenim uvjetima, izvrstan je diskurs vjere i njezine praktične primjene u nesvakidašnjim, životno ugrožavajućim uvjetima i važan je dio zapleta, pitanje koje se neprestano ponavlja, popraćeno je izvrsnom glazbom Michaela Giacchina.

Ovo je moj raj. Vjerujem u nekog drugog boga. Vjerujem u boga kojeg Roberto drži u glavi kada dolazi izliječiti svaku moju ranu. U boga kojeg Nando drži u nogama i koji mu omogućuje da nastavi hodati bez obzira na sve. Vjerujem u Danielove ruke kad reže meso. I Fito, kad nam ga daje ne rekavši kome je od prijatelja pripadao. Na taj način, možemo jesti bez... bez potrebe da se sjećamo njihovih lica. To je bog u kojeg vjerujem.

Izvrsnim je, decentnim tonom dramaturški sprovedeno to retoričko pitanje, a budući se egzistencija preživjelih svodi na nešto što je pri vrhuncu nehumanosti, stoga praćenje ponašanja likova, posebno Nume (Enzo Vogrincic) kroz čiju naraciju dijelom i upoznajemo mnoge aktivnosti, postaje poput intimne ispovijesti.

Očaravajuća i kontemplativna ljepota okoline u čijoj tišini nestaje svaka misao, želja, čak i naučena ljudskost tih pretežito mladih života. Uslijed prekrasnog pejzaža, zarobljeni pod lavinama, oni svakim danom izgledno umiru: hibernirajući u veličanstvenoj prirodi lelujaju na krilima smrti. U tom se kontekstu smjestilo prešutno, suptilno izvedeno od njih samih, gotovo poetsko prelaženje sve manjeg broja preživjelih u trenutno, za preživljavanje nužne kanibale.

Vizualna kontemplativnost prati snažnu poruku

‘Planinski’ dio filma dijelom je snimljen u Sierra Nevadi u španjolskoj pokrajini Andaluziji, a i u argentinskom i čileanskom dijelu Anda. Film je izvrsno snimio Pedro Luque, impresivni su kadrovi probijanja praskozorja i bljesak jutarnjeg sunca kroz planinski masiv. Glumačka izvedba brojnog ansambla (nerazvikanih) glumaca iz zemalja španjolskog govornog područja je izvrsna.

Nema veće ljubavi od one koja daje život za svoje prijatelje.

Ritam filma je solidan, sama se avionska kalvarija te sudbina putnika koja je uslijedila, pored prizornih dočaravanja također i ritmički pojačava, jer film ne postaje dosadan u svojoj ponavljajućoj neizvjesnosti, već nelagodan i zabrinjavajuć. Autorsko rješenje postavljanja krotkog smjernika Nume u središte percepcije događaja, kroz čije doživljaje ponajviše pratimo razvoj situacije dubokosežna je dramatičarska odluka iz koje proizlazi najvažnija poruka ovog filma o velikoj nesreći: snaga solidarnosti, ljudski duh i toplina mogu nadvladati čak i najsuroviju prirodu, i dovesti do čuda.

Ocjena filma 4/5