Legendarna knjižarka, suosnivačica sajma knjiga Tereza Pulja: "SPASILA SAM 'PAKAO' OD VATRE"

Nije pretenciozno u 'nultom danu', večer uoči svečanog otvaranja 29. pulskog sajma knjiga, porazgovarati s kultnom istarskom knjižarkom Terezom Pulja, suosnivačicom prvog sajma koji se održao 11. do 16. prosinca 1995. godine u dvije galerije u Komunalnoj palači na Forumu.

U osnivačkim redovima, osim nje,  bili su tada utemeljitelj Boško Obradović, Magdalena Vodopija, pokojni Vojislav Stojković Stole i Zoran Vodopija.

No neposredni povod ovom razgovoru je osebujan antikvarijat koji je na sajmu, preciznije na pozornici središnje dvorane Doma hrvatskih branitelja, već postavila profinjena, produhovljena gospođa Tereza, čije lice možda građani više vežu uz Galeriju Legović u Kandlerovoj ulici, gdje ljeti radi već više od dva desetljeća, otkad je otišla u mirovinu.

Na ideju direktorice sajma Magdalene Vodopija, pasionirana  čitateljica Tereza odlučila je u ovom antikvarijatu na prodaju ponuditi svoju kućnu biblioteku od čak 3.200 knjiga (!), kupljenih u njenih 60 godina profesionalnog knjižarskog posla.

Već je 'kaparirana' njena vrijedna, stara a očuvana 'Jama' Ivana Gorana Kovačića, poetsko-grafička mapa, litografija Ede Murtića i Zlatka Price iz ratne 1944., a od rariteta nudi se "Božanstvena komedija" Dante Alighierija iz 1897. godine, u nakladi i tisku zadarske kuće "Vitaliani i sinovi", a u prijevodu Gustava Dore. To je izdanje doslovno spasila iz vatre, kad su se ljudi rješavali knjiga početkom '90-ih, ali o tome više nešto niže.

Tu su i "Suze Istre, pjesme i priče za mlade" Jos. A. Kraljića iz 1931. godine, pa iznimno raskošna, rijetka i Terezinom srcu prirasla knjiga "Ikebana", koju je 1971. izdao tada moćni riječki "Otokar Keršovani" u svega 300 numeriranih  primjeraka. Riječ je o prijevodu djela japanskih autora o povijesti i principima uređivanja japanskog cvijeća, s predavanjima majstora triju najistaknutijih škola ikebane.

Ima tu i jako puno suvremenih izdanja  iz svih područja, kao i iznimna izdanja poezije inozemnih i domaćih pjesnika, čija je Tereza oduvijek veliki poklonik. Od nje smo mi naručili srpsko izdanje objedinjenih djela Sigmunda Freuda o kulturi i umjetnosti. 

Kada ste počeli s knjižarstvom?

Još kao učenica trgovačke škole, odjela knjižarstva počela sam 1962/63, u svojoj 15 godini, raditi u "Istarskim knjižarama" u Pazinu.

Koju ste prvu knjigu kupili?

Imala sam tada malu stipendiju "Istarskih knjižara". U tu je knjižaru jednog dana ušao jedan simpatičan trgovački putnik iz Novog Sada. Nudio je jedan crveni komplet od 10-12 knjiga Pearl Buck. Ja pristanem kupiti na rate, a moja poslovođa izleti i kaže 'ti si luda, ja te hranim a ti kupuješ knjige". Putniku je bilo krivo što ona viče na mene pa mi je ponudio i deset bonova, obećavši da ću dobiti nešto besplatno, za nagradu. Prođe dva-tri mjeseca , ja sam već bila u Puli jer mi je počela škola, kad stiže paket sa skoro 60 knjiga. A unutra "Veliki Gatsby",  "Idiot" od  Dostojevskog, Ivo Andrić.. tada nisam ni znala što je dobra literatura....I tako sam ti ja počela skupljati knjige.

Gdje ste rođeni?

U Kašćergi kraj Pazina. Na putu za Zamask prođeš kroz moje selo. Centar Istre.

Kad ste prestali govoriti na čakavskom?

Mi smo doma govorili u dijalektu, a naš je dijalekt dosta čist, čak više nego pazinski, ali kad sam došla u Pulu u školu, bila sam u domu.

Ovaj današnji đački dom kod OŠ Tone Peruško?

Ne. Te 1963. bili smo na četvrtom ili petom katu hotela Rivijera. Tu smo spavali, a jeli smo u  današnjoj školi 'Lipa' . I kako sam ja bila jedina iz tog kraja, svi su mi se počeli rugati kako ja to govorim pa sam prestala koristiti čakavicu. Kojoj se vratim, kako kaže moj sin, čim sjednem u auto prema kući. Svako toliko moram otići u moje selo.

Koja vas je knjiga na počecima baš dirnula?

Mislim da je to bila jedna mala knjižica Stjepana Lica, ne znam točno naslov, u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Sadržavala je duhovne mudrosti; pronašla sam nešto u njoj što čami u meni. A kao djevojčicu prvi me je oborio "Šegrt Hlapić" (smijeh) jer sam ja bila Šegrt Hlapica. Malo je bilo knjiga u selu, tek dvije... Nije bilo baš lako.

Vaše djetinjstvo koncem 40-ih i 50-ih bilo je pretpostavljam obilježeno siromaštvom, oskudicom?

Naravno. Rođena  sam 1947. Imali smo dvije krave, Brunu i Srneju, imali smo jednu magaricu i jednu kozu. Kad sam imala osam-devet godina, dogodila se ona hajka na koze pa su tako i našu kozu... Bio je velik pogreb na dnu vrta, plakali smo deset dana. Ona nas je ustvari hranila. Moja pokojna nona Katarina bila je majstorica. Kad bi se izlegli kozlići, ona je znala njeno vime aktivirati. Tako smo non-stop imali mlijeka.

Kako su vam se zvali mama i tata?

Mama Milka, a tata Josip.

Kako ste postali knjižarka?

Nekim vodstvom odozgo. Vjerojatno imam svog anđela čuvara. U osmom razredu sam bila najbolji učenik u školi i tadašnja općina Pazin je obećala da će najbolji učenici dobiti stipendiju i otići u školu u Pulu, Htjela sam prvo upisati medicinu jer ljudi u mom i okolnim selima, bez autobusne linije, nisu imali priliku doći do liječnika, ako im je trebalo previti rane, dati injekcije, to je moj pokojni tata radio. I zato sam ja to htjela raditi, iz brižnosti.

Tata je to radio kao laik?

Da.

Neko generacijski preneseno znanje?

Nona je bila vidarica.

Vi ste na nju?

Vjerojatno malo.  Kakogod, unatoč obećanju, nisam u nekoliko navrata dobivala stipendiju za odlazak  u školu u Pulu. Mama je zatim otišla kod tadašnjeg predsjednika općine Pazin Slavka Maurovića. On joj je rekao da neću dobiti stipendiju, kazavši joj: "Hodi Milka doma, za siromaha nisu škole, neka ti hći kopa lozu". To je moja mama kasnije ponavljala na desetine puta, točno je tako bilo. Nakon toga nazvali su me iz Zavoda za zapošljavanje da su 'Istarske knjižare' raspisale natječaj i bi li ja to htjela. Ja kažem: "Kako da ne". I tako sam uspjela doći u 'Istarske knjižare', gdje je direktor bio barba Marko Zlatić i tajnica Danica Mrkajić. To su bili moji novi roditelji. Barba Mario nam je dolazio na roditeljske sastanke, brinuo je o nama. Tek sam kasnije, poslije 20-30  godina, saznala zašto nisam dobivala obećanu stipendiju: jer je taj predsjednik općine Pazin bio zaljubljen u moju majku. Međutim, moja ga je majka odbila i prihvatila mog pokojnog tatu. Bili su u istom selu, ovaj Maurović, a moj tata Ivančić, tata u sredini sela, a ovaj na kraju sela. Eto vidiš.

Poznat je vaš rad u čuvenoj knjižari 'Mladost' u prostoru današnje Turističke zajednice na Forumu.

Djelovala je tih godina  neka komisija koja je obilazila knjižare po Lijepoj našoj i šire, i mi smo tri godine bili knjižara broj 1. Zato što smo pokrivali sva područja, od zakona, beletristike, poezije, dječje knjige do filozofije i alternative (beogradske 'Ezoterije' i crnogorskog "Sutomora") koja je počela tada dolaziti. I te smo knjige imali. Sjećam se kad mi je u knjižaru ušao Aldo Kliman i našao svoju prvu zbirku poezije na makedonskom jeziku. Bio je tako sretan.

Iz ‘Mladosti’  prelazite  1990. u antikvarijat ’Castropola’ iznad starog autobusnog kolodvora, na prvotnoj lokaciji, koja se kasnije preselila u Zagrebačku ulicu.

Da. Kasnije, na jednom sastanku u Pazinu, na kojem su bili Boško, Magda, pala je ideja o sajmu knjiga. Ja sam imala dobru suradnju sa svim nakladnicima. Onda su se davale mjenice, akceptni nalozi kao pokriće za bilo koju narudžbu. Nama su svi došli bez toga.

Pored 3.200 knjiga koje nudite u antikvarijatu na ovom sajmu, koliko ste ostavili doma?

Doma mi je ostalo preko 200, dio njih su slikovnice koje ću donirati dječjim vrtićima za Novu godinu. Od svih mojih knjiga, 90 posto sam kupila, pet posto sam dobila, a pet posto spasila. Kad su ljudi bacali knjige tada sam doslovno iz vatre spasila Danteov 'Pakao'. Izgorjele su totalno vanjske korice, a kasnije mi je jedna tiskara uspjela napraviti nove vanjske korice. ‘Čistilište’ i ‘Raj’ su  izgorjeli. Spasila sam 'Pakao' od vatre (smijeh).