Mimo masovnog pohođenja u Arenu na koncert Jovanottija ili opsesivnog praćenja Svjetskog prvenstva u nogometu, nije sinoć pogrešan bio put Male scene INK-a gdje je trećeg festivalskog dana PUF-a gostovala predstava "Mandragora", nastala u produkciji zagrebačke organizacije za izvedbene umjetnosti 21:21 i srodne suradničke ljubljanske organizacije Mirabelka.
U spoju suvremenog plesa i instrumentalne izvedbe, uvodnu energičnost i naknadnu rafiniranost pokreta nadahnjivao je Quarantottov čas dramatičan, čas suptilan bubanj. Profinjena, pak, elektronska transformacija udaraca u pojedine dijelove bubnja stvarala je sugestivnu atmosferu, čime glazba nije bila samo pratnja koreografiji, nego zaseban i ravnopravan element scenskog događaja.

Foto: Dejan Štifanić
Autorski koncept i koreografiju potpisuje Petra Hrašćanec, koautorice su Valentina Miloš, Ana Kljujev, Nuria Capella Florenssa i Tina Benko, a autori glazbe Marco Quarantotto i Nenad Kovačić.
Izveli su je Valentina Miloš, Ana Kljujev, Petra Hrašćanec i Marco Quarantotto.
Tijelo, glas (često vrisak) i ritam neprestano su se nadovezivali jedno na drugo, stvarajući atmosferu koja povremeno podsjeća na obred, a povremeno na otvorenu improvizacijsku situaciju. Upravo je ta promjenjivost jedan od dominantnih elemenata ove predstave.
Pritom ritual pletenja i kretanje kroz čvorišta svih prethodnih tkanja koja čine povijest jedne zajednice, predstavlja ženski rad kojim se neprekinutim povezivanjem iznova uspostavlja osjećaj zajedništva
Kako su sami autori pojasnili predstavu, iscrpljenost društva u neoliberalnim kapitalističkim, ekstremno nacionalističkim sustavima izgrađenima na sukobu i eksploataciji stvara prostor raslojavanja, ponora, odricanja i žrtvovanja. Između plesne izvedbe i koncerta, Mandragora je ritual ujedinjenja, obred iscjeljenja i način organiziranja koegzistencije kroz procese koji se reprezentacijski označavaju kao arhetipski, instinktivni, neposredni, zaigrani i iskreni.
Konceptualna nehomogenost pritom djeluje kao svjesno odabrano polazište. Različiti scenski znakovi, asocijacije na rituale, ženski rad, pletenje, povijest progona vještica i feministički otpor ne oblikuju uvijek jedinstvenu dramaturšku liniju. Predstava nudi niz prizora i impulsa koje gledatelj povezuje prema vlastitom iskustvu.

Foto: Dejan Štifanić
Takav pristup može otvoriti prostor slobodnijem interpretiranju, ali istodobno i ostavljati dojam da se pojedine ideje ne razvijaju jednako uvjerljivo.
Ipak, gledano suštinski, vrijedi citirati autoricu koncepta i koreografije Petru Hrašćanec koja je uoči predstave rekla i ovo: "I dalje mi se čini da kad upalim televiziju čujem opet problem oko Drugosti, bilo da je to rodno, bilo da je to vjersko, bilo da je to nacionalno. Jedino što trenutno možemo je pružiti otpor u vrsti nekog ritala, čišćenja, otpora bilo koje vrste koji nije nužno u protestu. Možda je u tihoj gradnji, tihom pletivu koje i dalje može stajati".