Za četiri dana, u ponedjeljak u 23.15 sati na Prvom programu Hrvatske televizije (u reprizi dan kasnije na Trećem programu HTV-a u 18 sati) premijerno će se prikazati prva 50-minutna epizoda trodijelnog dokumentarnog serijala "U ime oca" pulsko-zagrebačke redateljice i scenaristice Ines Pletikos.
Serijal je nastao u produkciji udruge Burra za HRT, prikazat će se tri epizode od planiranog šestodijelnog serijala, a za prvu trilogiju odabrane su priče o protagonistima koji su poznatiji hrvatskoj javnosti.
Protagonist prve epizode je istaknuti istarski književnik, publicist, TV urednik i dokumentarist Milan Rakovac, koji je odrastao bez oca, narodnog heroja Joakima Rakovca, prvoborca istarskog antifašističkog pokreta, čija je pogibija umnogome odredila njegov život i stvaralaštvo.
Sa snimanja prve epizode serijala
U drugoj epizodi etno jazz diva, pionirka istarske jazz scene Tamara Obrovac predstavlja svog oca, slikara, nenadmašnog likovnog pedagoga i entuzijastu Ivana Obrovca Ninija, ključnu figuru u njenom razvoju budući da je odrasla bez majke koja je rano preminula, dok u trećoj svestrana dramska umjetnica Petra Blašković, redateljica, kazališna eksperimentatorica, glumica i bivša ravnateljica Drame osječkog HNK-a predstavlja svog oca Francija Blaškovića, legendu alternativne scene.
Petra Blašković o svom ocu Franciju
Protagonisti serije u svojoj zreloj dobi promišljaju o vremenu svog formiranja i odrastanja, kroz rekonstruiranje biografija svojih očeva. Prateći radnu svakodnevicu protagonista otkrivamo suptilne poveznice s njihovim utjecajem i nasljeđem. Usprkos neminovnom generacijskom jazu i otporu u formativnom razdoblju, danas kao zreli ljudi i umjetnici uviđaju svu vrijednost i važnost njihovih nastojanja.
'Partizani i svećenici... interesantno'
Umjetnički i životni kredo Milana Rakovca, pod utjecajem talijanskog književnog barda Fulvija Tomizze, svodi se na filozofiju oprosta za tragedije, zlodjela i bezumne odmazde počinjene na istarskom poluotoku u proteklom stoljeću te promicanje kulture tolerancije i okupljanja na tromeđi Hrvatske, Slovenije i Italije.
U jednom od ključnih dijelova ove prve epizode Rakovac priča u kameru: "Negdje krajem 70-ih realizirao sam literarnost, što mi priznaju u Zagrebu, Beogradu, gotovo svugdje, autoriteti. I imam svoj mir, svoj ponos, i svoju narcisoidnost, naravno. I onda mi dođe u šake “La miglior vita”; ne mogu doći sebi od Fulvia Tomizze, koji kaže šta:” Ne, Istra nije ni talijanska ni hrvatska ni slovenska ni austrijska; Istra je istarska. Oprostite vi kojima smo nanijeli zlo'. Interpretiram Tomizzu, nije on tako doslovan. Nastala je panika kad se čulo da prevodim “Bolji život” jer su iz partizanskih i svećeničkih krugova slijedile denuncijacije da šta to Rakovac prevodi. Pričam to Tomizzi, on crkava od smijeha. 'Aaaa', veli, 'partigiani e preti, interessante". Naprosto sam morao odgovoriti Fulviju Tomizzi na taj bespomoćni ljudski vapaj. ‘Pa mi smo samo ljudi, pa budimo braća, budimo onaj drugi. 'Mi identifico con la frontiera', napisao je on. Identificirao se s granicom. Što to, dovraga, znači? Kako se čovjek može identificirati s imaginarnom linijom koja dijeli ljude, narode, države. Da, teško, ali moraš. Moraš biti malo Slovenac, malo Austrijanac, malo Talijan, ako ćeš biti Hrvat koji brani svoju hrvatsku tradiciju, kulturu itd. Kako bi napisao Črnja u Vjesniku cijelu stranicu, da mu je Rakovac doveo Tomizzu u Ičiće i kako je očekivao susret 's drugom stranom'. Onda je shvatio da ne postoji ‘druga istarska strana' nego da je cijela istarska strana jedna istarska strana neopisive, neobuzdane tragedije. To je Istra 20. stoljeća".
Milan Rakovac također svjedoči zapanjujućoj transformaciji nekoć zapuštenog, siromašnog i iskompleksiranog područja bez jasnog identiteta u jednu od najprosperitetnijih hrvatskih regija, čiju je kulturu i kulturni preporod i sam oblikovao
Zanimljiv je detalj koji pritom otkriva. Nakon Drugog svjetskog rata sa svojom je majkom živio iznad pulske Arene, u kvartu gdje su u jednoj zgradi živjela tri brata De Franchesci (Hrvati), a nedaleko braća Iskra (Talijani).
Ines Pletikos: Oni su naši duhovni očevi!
Kolektivna memorija građana Istre i ljudi vezanih za Istru, nekoliko posljednjih desetljeća lišena je naracija o protagonistima suvremene istarske povijesti koji su iz ruševina jednog doba izgradili posve novu, modernu civilizaciju.
Autorica serijala Ines Pletikos i Franci Blašković
Autorica serijala, rođena Puležanka Ines Pletikos kaže da je iznimno važno objasniti i pokazati slijed događaja koji su doveli do kreativne eksplozije kulture u zaboravljenoj, zapuštenoj i opustjeloj Istri, u razdoblju od kraja Drugog svjetskog rata naovamo.
- Oni su naši duhovni očevi! Ogroman je njihov pionirski doprinos kulturi Istre druge polovine 20. stoljeća. Generacije na koje su utjecali danas stvaraju suvremenu umjetničku i kulturnu scenu Istre, no bez polazišta koje su naslijedili od svojih 'očeva', to ne bi bilo moguće. Ovaj serijal će doprinijeti osvještavanju i valorizaciji veličine istarske kulture 20. stoljeća, pojašnjava autorica. Motiviralo ju je to što je nakon višedesetljetnog autorskog rada u Dokumentarnom programu HRT-a kao i na ostalim platformama dokumentaristike primijetila nepostojanje sustavnog praćenja tema iz područja kulture Istre.
Inače, "očevi" u preostale tri epizode su Martin Bizjak, akademski slikar bez kojeg Pula ne bi imala filmski festival u Areni, zatim Boško Obradović autor i realizator projekta "Atomsko sklonište" i Livio Morosin, jedan od najboljih autora rock, pop i etno scene
- Generacija ispred nas je obrađivala svoje prethodnike, na čijim su ramenima stasali, i Slavka Zlatića, i Matka Laginju i Matu Balotu... Vrijeme prolazi a mi se uopće ne brinemo za ljude koji su nas formirali i koji su uvelike utjecali na ono što mi danas živimo. I mislimo da je to normalno, no to baš i nije normalno. Protagonisti u ovom serijalu zatekli su Pulu i Istru nakon Drugog svjetskog rata potpuno opustošenu, siromašnu, iskompleksiranu, jadnu, da bi u 20 godina napravili čudo, pojašnjava redateljica serijala "U ime oca".
Dan uoči referenduma o Lungomareu 9. rujna 2022. Ines Pletikos predstavila je ovaj serijal pretpremijerno u Rojcu, a gostujući tog dana na Radio Rojcu kazala je ovo: "Na djelu je sukob dviju politika, one koja želi što više uključiti građane u odlučivanje i druge koja jako, jako agresivno sve to zaobilazi. Što bi Franci rekao, fašizam kapitala, doslovce. Te paradigme doživljavaju nevjerojatan clash. I na nama je da se priklonimo jednoj strani. ‘U ovom gradu nema mjesta za jednog od nas ‘. Ovo nije zezancija. Političari misle da su građani toliko glupi da neće shvatiti da je to pogodovanje investitoru na štetu građana. Ovo je razaranje duše grada, tkiva grada. To može biti samo kratkovidna korist, no dugoročno kontraproduktivna".
Ines Pletikos dodaje sada za Istru 24: "U slijedećom ciklusu serijala "U ime oca", nakon ove prve tri epizode, jedna od protagonistica bit će Breda Bizjak, koja će govoriti o svom ocu Martinu Bizjaku, akademskom slikaru i istaknutom kulturnom djelatniku, dugogodišnjem direktoru Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli, suosnivaču filmskog kluba Jelen, osnivaču Društva likovnih umjetnosti Istre. Njegova kćerka Breda, danas predsjednica Društva arhitekata Istre, usput jedine institucije koja se usprotivila gradnji hotela na Lungomareu), govorit će u toj epizodi i o namjernom razaranju urbanog tkiva Pule".
Ivo Zuban Filjo u epizodi o Franciju Blaškoviću
Rođena Puležanka Ines Pletikos studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i na Laboratorio Cinema Televisivo u Rimu pod mentorskom palicom utemeljitelja njemačkog Novog vala J. M. Straubba. Asistirala je na brojnim talijanskim setovima, radila u Londonu, a posljednjih 25 godina živi u Hrvatskoj te se uglavnom bavi dokumentarnim filmom kao redateljica, autorica i producentica.
Uz brojne TV emisije i serijale u produkciji HRT-a izdvaja nekoliko dokumentarnih filmova srednjeg i dužeg formata realiziranih u posljednjih deset godina: „Kad Miki kaže da se boji – tko su junaci Johnnyijevih pjesama“ 2004., „Predi, predi šći moja“ 2005.,Sinovi i kćeri u tranzicijskom Disneylandu“ 2006., „Antonio Smareglia - La forza dell destino“ 2007., „Što je meni Balkan - Kino Europa“ 2009., „Kako smo ušli u Europu – slučaj SEXA“ 2012., „Baltazar grad“, "Endrigo 47", "Tripalo".
