Kustosica, ali i poznata spisateljica Slađana Bukovac napisala je na svom Facebook profilu tekst o svojoj kolegici su-kustosici, doktorici arheologije i povjesničarki umjetnosti Dunji Martić Štefan koji zaslužuje prenošenje, već i stoga što se na izložbama često preskače značaj kustosa, ali i ostalih suradnika:
"Ima ljudi s kojima je ugodno surađivati, a ima ih s kojima je sjajno. Za mene u ove druge spada Dunja Martić Štefan.
Rad na izložbi Gaultiera Mocennija, vrlo intenzivan, bio mi je gotovo biografski važan. To su oni ne baš ugodni trenuci kad se po tko zna koji put iznova pitaš vrijediš li nešto uopće, i što točno znaš, a još točnije što ne znaš, gdje su ta mjesta na kojima konstantno ponavljaš greške.
Kad sam prvi put ušla u Mocennijev atelje, i shvatila da tih pedesetak kvadrata treba postaviti u trobrodnom prostoru bivše crkve koja kao galerijski prostor ima prizemlje i kat, doslovno me zabolio želudac. Negdje je i po dvadeset slika stajalo jedna iza druge, nije bilo moguće dobiti nikakvu predodžbu. Uhvatila sam se onog u čemu se uvijek najsigurnije osjećam, teksta.
A onda smo krenule u prostor, Gualtiero Mocenni i njegov pas Bora, Dunja u visokoj trudnoći, naša Monika Petrović, restauratorica i humana duša, i ja. I postigli smo ono što smatram da je na svakom projektu iz područja iz kulture i umjetnosti nužno: u prvom smo redu postigli da sve bude životno, pa čak i banalno. Tko će vješati slike a tko držati psa, što tko misli a kako se osjeća, tko se sjeća a tko pomalo, ili posve naprasno, zaboravlja. Ništa nije bilo sterilno, nego posve autentično; u toj se je galeriji, jednoj od najljepših u Hrvatskoj, u protekla dva tjedna odvijala stvarnost.

Kustosice, autor i njegov pas Bora
- Bio je to čisti rokenrol, i mislila sam, pa ništa, svirajmo dok traje. A poslije što bude. I sad smo tu fazu odsvirali.
- Ono što sam pokrenula sjedeći s Mocennijima u ateljeu na Verudi ne bi ni blizu tako dobro da nije bilo Dunje. Naravno da ničeg ne bilo ni bez drugih ljudi, Monike, Ivana, Vjerana, Adriane, ravnatelja koji nam sve što mu pošaljemo svetkom i petkom odobrava, ali meni je nekako presudna bila Dunja. Sistematičnost, inteligencija, obrazovanje i duhovitost. Jedna neobična finoća u vremenima kad se rutinski puca, gazduje, gazi, i dominira. Kad je biti pristojan i obziran postalo nekakva gadna greška, gotovo pa naopaka ideologija.
- Uglavnom, imamo izložbu koja je otvorena, za mene je to vrlo slično kao s knjigama, u trenutku kad postanu javne odvajaju se, sve me se manje osobno tiču.
- Nadam se da ću surađivati s Dunjom i na nekim narednim projektima. Mislim da smo Mocenniju dale nekakav svoj maksimum, pozicionirale smo ga točno kamo spada, u živo tkivo, u priču o identitetu ovog grada, zaključuje Slađana Bukovac.