Monika Herceg: Ovdje počinje šuma

Piše: Sanela Pliško

Prvi roman Monike Herceg, Ovdje počinje šuma, fragmentarno je složena priča o djetinjstvu izloženom surovosti vlastitog okruženja. Ta surovost kapilarno zahvaća tijela i obiteljske odnose u kojima se grubost podrazumijeva.

U kući u kojoj članovi obitelji nose samo rodbinske odrednice autorica je pripovjedno središte imenovala djetetom. Iako se razabire da je riječ o djevojčici, ono je najprije postavljeno gotovo izvan rodne oznake. Okolina tako oblikuje njegovo iskustvo prije nego što može razumjeti što u tom svijetu znači biti djevojčica. Obitelj čine majka, otac, baba, đed i brat, prikazani ponajprije kroz međusobne odnose. Sve što se među njima događa dijete prima kao zadano; stalna nervoza i prešućivanje pripadaju onome što je ondje već postalo normalno.

Muški su likovi obilježeni gotovo tipskom grubošću, vezanom uz alkohol i maltretiranje obitelji. Takav ih prikaz smješta u sredinu u kojoj se pije, a nasilje nad ukućanima pripada svakodnevici. Već prva rečenica uvodi čitatelja u tu logiku: „Đed sve što mu dođe pod ruku baci u zid.“ Udarac nije iznimka; strah od đeda proteže se cijelom knjigom. U poglavlju „Grob“ ulazi i u molitvu za njegovu smrt: „Dijete se pomoli kako ju je baba naučila. Prvo Očenaš. Onda Zdravomarija. Pomoli se da svi idu u raj. Pomoli se da đed što prije umre. On će ionako u vatre paklene, kaže baba, dabogda ga grom pogodio.“

Molitvom iz tog poglavlja Herceg strah od đeda spaja s kućnim odnosima i vjerovanjima odraslih. Dijete preuzima predaje, religijske predodžbe, praznovjerja i svakodnevna upozorenja; pripovjedni se glas razvija mimo urednog slijeda događaja. To se vidi i u naslovima poglavlja, u kojima stvari, bića i pojave preuzimaju mjesto velikih zbivanja. Ta imena otvaraju kratke komade obiteljske povijesti, bez reda. Prije priče nastaje rječnik kuće, oskudan i zakočen, ali važan zato što izlazi iz svega što je pred djetetom. Takav rječnik počiva na osnovnim odrednicama prostora. „Ovdje je ledina na koju istrče krave. Štala se ne vidi od kuće. Ovdje počinje šuma.“ Granica je
izrečena kao podatak, bez objašnjenja. Dijete saznaje dokle što seže, ali ne i što ta granica znači. Tako se i znanje u kući prenosi kao zadana činjenica iza koje počinje nepoznato.

U tom se nizu pojavljuju i prakuća i praštala. One označuju stari prostor, a ujedno naznačuju da ono što se događa pred djetetom nije počelo s ovim likovima. Umjesto jasnog početka, čita se trag starijeg nasilja, kao da se sadašnji život nastavlja po već zatečenim pravilima. Na toj podlozi svakodnevica, zaudaranje tijela članova obitelji i zapuštenost postaju fizički prisutni. Bijeda prožima kuću do mjere u kojoj se i ono obično pojavljuje kao pljesnivo i kvarno. Ništa se u tom prostoru ne može održati cijelim, kamoli sigurnim.

Govor u romanu najbolje radi kada se osjeti da se u takvim prilikama nije mogao drukčije razviti: nastaje stiješnjen, iz oskudice i straha. Tada je dovoljna jedna slika, bez širenja u objašnjenje. Slabije je kada neizravnost zakloni sirovost samog događaja.

Primjer je kraj poglavlja „Moljci“: „A onda zmija izađe. Đed na cigare zaudara. Dođi dedi. Ruka stisne. Đed na mokraću zaudara. Ruka njenu ruku ne pušta. Moljci je učas izgrizu. Eto je na livadi. Pokošena trava štipa joj nosnice. Džemper, pun rupa. Majka će je provjetriti. Pokrpati.“ Čini se da bi ovdje izravniji prikaz snažnije pogodio čitatelja, dok skretanje u simboliku može ublažiti učinak prizora, pa čak i zamagliti samu narav nasilja.

Prema kraju autorica dio potisnutog iskustva provodi kroz snove. Tim se izborom udaljava od izravnosti ranijih dionica. Ono što je dotad bilo vezano uz konkretan prizor prelazi u simboličke slike s premalo uporišta u već prikazanome. Snovi zato djeluju kao izlaz iz već uspostavljene tjeskobe, kao da za nju više nema drukčijeg oblika.

Roman je dobar ondje gdje djetetova prisutnost ostaje vezana uz prizor. Bijeda, nasilje i prijetnje nižu se kroz cijelu knjigu, ali autorica ih ne uspijeva uvijek oblikovati tako da svaki prizor nosi vlastitu težinu. Ponavljanja pritom ne mijenjaju odnos prema tim epizodama, pa bi knjizi mjestimice bolje pristajao temeljitiji rez.

Monika Herceg: Ovdje počinje šuma, Fraktura, 2026., 247 str.