NAPUSTILA NAS JE VELIKA ROVINJSKA PJEVAČICA KRISTINA FIŠTROVIĆ "Adesso e' una stella che brilla nel cielo"

U Rovinju je u 44. godini umrla Kristina Fištrović. Bio sam na pogrebu zajedno s ostalim prijateljima kulturno-umjetničke udruge Giusto Curto, čiji je Kristina bila član od samog početka djelovanja.

Što reći nakon preranog odlaska mlade umjetnice. Pred prazninom bilo kakvog smislenog odgovora svjestan si da na kraju svega čovjek ipak ostaje sam. Samoća je jedina postojana zbilja koja te prati, svaki pokušaj ulaska u intimu pojedinca stane pred tom jednostavnom činjenicom, pred tajnom ljudske duše.

Sin Gianni s kojim iz tjedna u tjedan gradim kratke istarske reportaže zapisao je kratko u svom dnevniku: "Caro diario, sono triste, e' morta Kristina. Era giovane, aveva 44 anni ed era malata. Era una persona perbene, semplice, gentile, simpatica e allegra. Ci mancherà tanto. Adesso e' una stella che brilla nel cielo e Dio la accoglie nel suo meraviglioso paradiso. Adesso sorride e canta con gli angeli che la proteggono. Ti ricorderemo sempre perche' eri una persona meravigliosa”.

Iznenada smrt ga je potresla, bio je privržen Kristini i ja nisam bio toga svjestan. Kristina je održala zadnji koncert početkom ožujka prilikom otvaranja izložbe posvećene Antoniju Macchiju.

(foto: poslednji nastup s canturima)

Uz nju su bili "canturi" rovinjske udruge. Glas joj je bio otežan, no i očit umor nije mogao izbrisati iskonsku vedrinu. Kao što mi je jednom rekao prijatelj Mirko, glas dolazi iz dubine, nije puka pojavnost povezana s glasnicima. Alkemija je daleko složenija.

Kristinin glas je dolazio iz daleka, iz najdublje tradicije rovinjskog načina pjevanja ženskih solistkinja. U tom gradu pjevanje nije samo umijeće, zalazi u samu suštinu rovinjske duše, ima jaki identitetski pečat pa je utoliko Kristinin glas od samog početka, od najranije mladosti, od njezinog prvog nastupa u kazalištu Gandusio postao glas Rovinja.

Rovinježi su ga prihvatili kao svoj, prepoznali su u djevojčicu nasljednicu nezaboravne Liliane Budicin koja je desetljećima bila uzor.

Rovinjske starogradske pjesme poistovjećivale su se sa glasom Liliane Budicin i onda, nakon prvih nastupa Kristina je stala uz sam bok Liliane. “Evo, to je Rovinj, to je naš pravi ženski glas”, rekli bi upućeniji u muzičku tradiciju mediteranskog grada.

Tokom školovanja u Rovinju Kristina (majka potječe iz stare rovinjske obitelji Simetti) redovito je sudjelovala na svim važnijim i većim zborskim i muzičkim gradskim manifestacijama, pjevala je i u raznim sastavima. Potom je uslijedilo dugo razdoblje odsutnosti sa scene. Amblematično je da je Kristinin trnovit životni put imao puno dodirnih točaka s jednakim životnim (ne)prilikama Liliane Budicin.

A ipak, i Liliana i Kristina posredstvom glasa, posredstvom urođenog talenta, slale su na jednak način vedre poruke, čista neba, užareni zalasci, mirne i zahvalne zore.

Jedna rovinjska starogradska pjesma pokušava dočarati ljepotu mora pa pjeva: “El mar xi vita, sugno e pasion, si una dilisia la sua canson, el mar xi un canto l'onda xi un fiur, ca na faviela sempro d'amur” ('More je život, san i strast, more je pjesma, val je cvijet koji nam govori o ljubavi').

Kristina je to pjevala punim plućima i punim srcem, njezine su interpretacije širile jake emocije. Žao mi je i teško mi je oprostiti se od velike rovinjske pjevačice.