Pisac i novinar Emir Imamović Pirke pitao je što se dogodilo s tom šugavom novinarskom profesijom da se prestalo pisati o malom čovjeku, da su novinari prestali putovati iza prvog brda, a Milan Rakovac kazao: "Nema se što čitati, to je kripto novinarstvo. 'Građanin Kane' Orsona Wellesa je predskazao u što će se pretvoriti novinarstvo" * Dežulovićevo čitanje Smojine priče iz 1974. o odlasku furešta na kraju sezone pa tako i atraktivne frau Erike i njenog tutlete muža Johana najviše je nasmijalo pulsku publiku
Pisac i novinar Emir Imamović Pirke pitao je što se dogodilo s tom šugavom novinarskom profesijom da se prestalo pisati o malom čovjeku, da su novinari prestali putovati iza prvog brda, a Milan Rakovac kazao: "Nema se što čitati, to je kripto novinarstvo. 'Građanin Kane' Orsona Wellesa je predskazao u što će se pretvoriti novinarstvo" * Dežulovićevo čitanje Smojine priče iz 1974. o odlasku furešta na kraju sezone pa tako i atraktivne frau Erike i njenog tutlete muža Johana najviše je nasmijalo pulsku publiku
Iako još u tiskari i nedostupna sinoć iznenađenim obožavateljima velikog pisca i novinara, knjiga Miljenka Smoje 'Libret o našem malom portu', koju je priredio feralovac, novinar i pisac Boris Dežulović, predstavljena je u prepunom Crvenom salonu Doma hrvatskih branitelja.
Knjiga objedinjuje tekstove koje je pokojni Smoje (Split, 1923. - Split, 1995.) pisao kroz više desetljeća za novine, a čiji je zajednički nazivnik 'mali porat' odnosno Pisak, malo mjesto na krajnjem istoku Omiške rivijere, udaljeno nepunih 20 kilometara od Omiša, a 40 od Splita.
- Sve je nas, zapravo, napisao Miljenko Smoje. Svi smo mi likovi iz Smojine palete, iz Smojinog Malog mista odnosno maloga porta, kazao je Dežulović, čije je čitanje Smojine priče iz 1974. (objavljene prije točno 50 godina) o odlasku furešta na kraju sezone iz Piska, pa tako i atraktivne frau Erike i njenog tutlete muža Johana najviše nasmijao pulsku publiku i sve brojne goste sajma.
Duhoviti i sinoć posebno raspoloženi moderator, pisac i novinar Emir Imamović Pirke u uvodu je kazao: "Imate jedinstvenu priliku da zbilja vidite knjigu koja do prije pola sata nije postojala. Riječ je o zapisima Miljenka Smoje 'Libret o našem malom portu', koji je priredio Dežulović, a koji, kako je naknadno rekao ovaj feralovac, prate uspon i pad čitave jedne civiilzacije - od Drugog svjetskog rata, lova na tune, gladi i siromaštva, socijalizma, progresa , turizma, vikendica, dojč maraka, magistrale, bogatstva, kuća milijunske vrijednosti do Domovinskog rata, pa opet ribolova i ponovno turizma.
- Vrhunsko novinarstvo uvijek je i vrhunska literatura, a i Miljenko Smoje je u tome bio genij, istaknuto je sinoć.
Nakon što je pisac i novinar Milan Rakovac rekao da su Feral i Feralovci intelektualno, kreativno Smojino potomstvo, da su njegova dica, Dežulović mu je rekao da bi ga, da im je to rekao prije 30 godina, uz dužno poštovanje, poslali u k.
- Kada smo počinjali kasnih 80-ih godina, nama je užasno išla na živce ta Smoiina mitologija, Malo misto, meštar, 'neću politiku u moju butigu', taj dalmatinski humor. Mi smo bili pankeri i odbijali smo biti dijelom te tradicije. I slavni Viktorov Robi K. čiji smo 40 rođendan nedavno proslavili, njegov prvi Robi K u Nedjeljnoj Dalmaciji počeo je rečenicom: "Sidin ja u Adrijane... Neću tako početi". To je bila direktna referenca na Miljenka Smoju koji je tako često počinjao svoje tekstove, kazao je Dežulović, dodajući. "Izrijekom smo odbijali biti dijelom Smojine tradicije, no kako je život veliki zajebant, pet - šest godina kasnije, po odlasku iz Slobodne Dalmacije, našli smo se zajedno u Feralu. Kad smo zapisivali koga ćemo zvati da radi s nama, prvi je, naravno, bio Miljenko Smoje koji je svoje najbolje stranice u životu, pišući prvi put potpuno slobodno, napisao u Feralu. Da, mi smo neželjena Smojina dica, a on naš neželjeni pape".
- To što je Feral nastao u Splitu, to je diverzija, to je greška u sistemu. Nije nas Split stvorio, zanimljivo je na ovom mjestu dodao Dežulović.
Milan Rakovac kazao je da je Smoje "bio jedan od prvih velikih novinara koji je žurnalizam skrenuo u literaturu, kao da je kod Johna Steinbecka ili Williama Saroyana išao na tečajeve dobrog pisanja".
- I kao novinar i kao osoba i kao pisac bio je naprosto dalmatinski Carlo Goldoni. Imao je nešto kao Enzo Bettiza, veliki Splićanin, koji je rekao HTV-u na dobrom splitskom hrvatskom: 'Ne, nisam ja ni Srbin ni Hrvat ni Talijan, nikakav esul, ja sam ponositi baštardo! Obožavao sam čitati Smoju. Nama mladim novinarima bio je učitelj. njegovi novinski tekstovi su literatura, dodao je Rakovac.
Nadovezao se Pirke: "Smoje je žanr reportaže uzdigao tamo gdje mu je mjesto. Reportaža je vrhunac novinarstva, no dok neprekidno piše i objavljuje, to se ne percipira kao velika literatura, već kao zanat".
Boris Dežulović u nastavku kaže: "Život je veliki zajebant! Stjecajem životnih okolnosti sam sa Smojom popio malo više nego Rakovac. Nekoliko tjedana prije njegove smrti, 1995.godine, pričao mi je o Pisku, mjestu za koje ste čuli iz medija, malom ribarskom mjestu koje je Smoji bilo najvažnije nakon Split. Mjesto je blizu Vruje, za koju vodili bitku i pobijedili. Tamo je rođen i Josip Pupačić, čiji su stihovi o moru ('I gledam more gdje se k meni penje') upravo o tom moru. Smojin otac se družio s lokalnim ribarima, a oni su bili na glasu kao veliki tunolovci".
- O tome je pisao Smoje u svojim reportažama o Pisku, u koji je došao kao dijete, možda baš kad se tamo rodio Pupačić, kazao je Dežulović koji je, odlučivši se prvotno skupiti sve njegove tekstove o tom mjestu i napraviti knjigu u svega 100-200 primjeraka, samo za lokalne mještane, da bi na koncu ispao jedan bildungsroman.
Nije manjkalo smijeha kad se objašnjavalo zašto se u Pisku ne priprema zimnica nego - ljetnica.
- Sezona je za nas domoroce i urođenike pakao, a počinje već 1. šestog, nekad je počinjalo u sedmom misecu. Gužva je konstantna, ne možemo se nikamo maknuti, na magistrali je uvijek čep. Do najbliže trafike imamo 15 kilometara, a u mjestu je jedan dućan. Tako da moramo pripremiti hranu za ljeto, napuniti frižidere i ostalo, veli Dežulović.
Moderator Pirke je na koncu pitao što se dogodilo s tom šugavom novinarskom profesijom da se prestalo pisati o malom čovjeku, da su novinari prestali putovati iza prvog brda.
- Nema se što čitati, to je kripto novinarstvo. ''Građanin Kane' Orsona Wellesa je predskazao u što će se pretvoriti novinarstvo, kazao je Rakovac, povezavši zatim sadašnjost i početak Francuske revolucije: "Načinima na koji se udružuju, generacija novog milenija, koliko vidim ili se to samo nadam, ta najmlađa generacija djevojaka i momaka rođenih 2000. i kasnije pokazuje znakove da Bastillu treba opet razoriti!".
Na pitanje moderatora razumiju li mladi novinari išta od Smojinih tekstova, Dežulović je odgovorio da ih je nedavno u konobi kod Vinka jedan poštar, Splićanin, pitao gdje je Peristil.
- To je kao da vas čovjek iz Pule pita gdje je Arena. Njima Smoje i ovaj jezik nisu razumljivi, to je jedan izumro svijet, da se ne lažemo, ali će ga možda otkriti od nule, zaključio je Boris Dežulović.
Miljenko Smoje, novinar i književnik, rođen je u Splitu 14. veljače 1923.
Nakon završetka Više pedagoške škole radio je kao učitelj u Komiži i Omišu, a 1948. zaposlio se kao novinar u Slobodnoj Dalmaciji, gdje je pisao reportaže, putopise i satire o ljudima koje je susretao te komentare o aktualnim zbivanjima u društvu. Radio je i na Radio Splitu te bio suradnik novina u širokom rasponu od zagrebačkog Vjesnika u srijedu i Vjesnika do sarajevskog tjednika As.
Pokrenuo je satirične listove Pomet i Berekin. Tijekom 1970-tih i 1980-tih pisao je scenarije za film i televiziju, a najveću popularnost donijele su mu serije Naše malo misto i Velo misto, kronike dalmatinskog života u međuratnom i poratnom razdoblju. Oba ova scenarija objavio je i kao romane ('Kronika o našem malom mistu', 1971.; 'Velo misto', 1981.).
Desetljećima je pisao i humorističnu feljtonističku kroniku u kojoj se bavi splitskim i otočnim mentalitetom i načinom života. Ti tekstovi sabrani su u 'Dalmatinskim pismima' (1976.), 'Libru Miljenka Smoje' (1981.) i u 'Dnevniku jednog penzionera' (1981.). Tijekom 1990-tih redovito je objavljivao je tekstove u Feral Tribuneu, od kojih je dio objavljen kao zasebna knjiga ('Pasje novelete', 1996.).
Preminuo je u Splitu 1995. godine.
Nekoliko pjesama otpjevat će na Portarati, ispod Zlatnih vrata, a zatim krenuti ulicom Sergijevaca, zastajući i pjevajući na pojedinim punktovima kroz ulicu, te preko Foruma stići do trga Svetog Tome. Prolaznici i šetači moći će uživati u klapskoj pjesmi upravo onako kako se ona izvorno izvodila, a capella u kaletama
"Jedno vrijeme sam se stidjela tog osmijeha, pomislila sam: što će narod kazati na taj smijeh iz četrdeset treće. To je bilo kad sam prvi put vidjela sebe na razglednici. Danas na taj osmijeh gledam kao na osmijeh prkosa neprijatelju i ratu....Drago mi je saznanje da živim kao revolucionar. Radosna sam kad mi unuci kažu: Pa, bako, ti se uvijek smiješ", pričala je '85. godine Milja Marin
Ju Jitsu klub Lotus ovim rezultatom nastavlja svoj put prema vrhu europske i svjetske scene. Čestitke svim natjecateljima i trenerima na velikom uspjehu!
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
