"Dana 31. listopada napustio nas je dragi profesor i kolega Stjepan Vukušić, jezikoslovac, akcentolog, pjesnik, pripovjedač, utemeljitelj pulske kroatistike", objavio je danas na svojim svojim stranicama Odsjek za kroatistiku pulskog Sveučilišta Jurja Dobrile.
"Na golubinjim nogama" tiho je otišao i ostavio za sobom vrijedna djela, prepoznatljiv stil, koji je u akademskom diskursu poetično odzvanjao, pedagošku praksu i generacije studenata koji su o naglasku upravo od njega najbolje učili. Kao začetnik tzv. pulske akcentološke škole, zajedno s profesorom Ivanom Zoričićem i Marijom Grasselli Vukušić, zaokružio je tzv. Akademijinu gramatiku četvrtim sveskom "Naglasak u hrvatskome književnom jeziku", koji je kruna njegova znanstvenoga rada.
Vukušić, pjesnik, pripovjedač, jezikoslovac rođen je u Stinici kod Senja, 11. rujna. 1931. godine.
Osnovnu je školu, navodi Istrapedia, završio u Jablancu, gimnaziju u Senju, a Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je stekao i doktorat filoloških znanosti. Predavao je u krčkoj gimnaziji, a od 1965. na Pedagoškoj akademiji u Puli i na Pedagoškom, odnosno Filozofskom fakultetu, od 1984. kao redoviti sveučilišni profesor.
Radio je u uredništvu časopisa Istarski mozaik i Istra te bio urednik i priređivač knjiga u ediciji Istra kroz stoljeća. Bio je član Odbora za dijalektologiju Razreda za filologiju HAZU i jedno vrijeme uredničkoga vijeća časopisa Jezik. Među vodećim je hrvatskim akcentolozima.
Jedan od najistaknutijih istarskih pisaca
Bio je jedan je od najistaknutijih pisaca iz Istre u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Od prve proze Oproštaj (časopis Novela-film, Zagreb 1953.) književne radove različnih rodova i vrsta objavljuje gotovo neprekidno preko pola stoljeća. Pjesme i prozne crtice prevedene su mu na esperanto, slovenski, talijanski i njemački jezik. Pjesmama i prozom predstavljen je u brojnim zajedničkim knjigama i panoramama.
Ovaj naglašeno jezikotvoran autor pisao je biranim jezikom i stilom, a u poeziji i prozi zanimala su ga bitna pitanja čovjekove egzistencije u prostoru i vremenu.
Vukušić je oblikovao likove angažiranih intelektualaca pred povijesnim, nacionalnim i političkim izazovima. Tematizira oba svoja zavičaja, podvelebitski i istarski, pa je tako jednim dijelom svoje književne vizije stvorio dojmljiv svijet fikcije koji možemo nazvati „Vukušićevom Pulom": antičkom, carsko-kraljevskom i onom iz doba Hrvatskoga proljeća...
Od Vukušića se oprostio i Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika napisavši:
"Otišavši tiho i jednostavno se vrativši prirodi prema svojoj posljednjoj želji, prije nepuna dva tjedna preminuo je književnik i znanstvenik – Čovjek, Profesor i Kolega – velik i samozatajan intelektualac Stjepan Vukušić.
Tragovi koji ostaju mnogim naraštajima
Vijest je do javnosti dospjela tek sada i najmanje, zapravo jedino što možemo učiniti jest oprostiti se na ovaj način od njega koji za sobom ostavlja doista neispunjivu prazninu u ljudskome, književnom i znanstvenom, intelektualnom i moralnom smislu, kao primjer iznimno uljuđene osobe i neusporedive osobnosti čiji tragovi ostaju u mnogim naraštajima ne samo pulskih i istarskih studenata hrvatskoga jezika, u temeljima ovdašnjega visokoškolskog obrazovanja, dakle i Sveučilišta „Jurja Dobrile“ u Puli, u početcima sustavnoga i ozbiljnog nakladništva kako knjiga tako i časopisnoga izdavaštva i, uopće, kreativnoga, kulturnoga života ovoga grada, ovoga kraja te hrvatske književnosti i znanosti".
- Umjerenome i blagom čovjeku, gospodinu u izvornu smislu riječi, Stjepanu Vukušiću generacije ostaju zahvalne za mnoga znanja, nenametljive i mudre savjete, diskretnu i smotrenu potporu u početcima studiranja ili na početku uvijek neizvjesna puta književnim stazama, oprostio se od kolege Boris Domagoj Biletić, predsjednik istarskog ogranka DHK-a.
Kolege s pulske kroatistike su se od Vukušića na stranicama oprostile stihovima:
"Mene su zaboravile jasikena
svome sam pragu uzbudio medvjeda domaćina
ja neželjen gost zaboravljen od zova
koprivo pod rebrima moje kolibe
sjednem li u šipražje
tuga će na rupe bivših očiju
vodit mravlje povorke"
(S. Vukušić: Triptih)