Nije mala stvar pobjeći od ruske agresije iz Ukrajine u Pulu, te ovdje ne samo pronaći privremeno utočište, već i u razdoblju od samo šest mjeseci režirati dvije predstave u kazalištu Inat. Priča je ovo o dvadesetdvogodišnjoj Olesii Rusinovoj, čije velike plave oči govore o tuzi i strahu, ali i nadi u bolje sutra kada se jednog dana zajedno sa obitelji vrati u domovinu.
Dočekala nas je u varijaciji ukrajinske narodne nošnje – Višvanki, ogrtaču sa tradicionalnim vezom nacionalnih motiva i Vinočokom – vinjetom na glavi koju je napravila sama u želji da spoji moderno i tradicionalno.
Sudbina je htjela, da se u siječnju prošle godine ona nakratko razboli zbog čega je njena obitelj morala stornirati rezervirani tjedan zimovanja u Rumunjskoj, gdje su otišli mjesec dana kasnije, dan prije početka napada ruske vojske i službenog početka rata.
– Mislim da 'netko gore' štiti mene i moju obitelj. Da smo na zimovanju bili u siječnju, danas bi bili u središtu ratnih zbivanja – govori Olesia.
Da nije riječ samo o pukom prepuštanju prstu sudbine i izbjegličkom preživljavanju, već o energičnoj djevojci punoj samoinicijative i znanja, najbolje svjedoči podatak, kako su u Pulu stigli u nedjelju 29. svibnja, da bi ona već u ponedjeljak bila u Društvenom centru Rojc, gdje je tražila nekoga tko se bavi teatrom, kako bi nastavila s onim za što se školovala i radila u Ukrajini.
– Zaustavila sam prvog čovjeka na ulazu u Rojc te mu emotivno, brzo i uzbuđeno na mješavini engleskog i ukrajinskog jezika pokušala dočarati što tražim – prisjeća se Olesia svog prvog susreta sa čovjekom kojemu je zaboravila ime, da bi joj on već dva dana kasnije javio kontakt broj od Sabine, voditeljice u 'Inatu'.
A do početka rata, Olesia je stekla dvije akademske titule - bacc. iz psihologije i bacc. za učitelja glume za kazalište i film. Do 2019. godine radila je kao glumica u obiteljskom kazalištu 'Yury Olesha Theatre' iz Odesse. Trenutno studira Masters of Arts na državnoj akademiji iz Luganska, što je studentima omogućeno u on-line verziji.
– Svi moji učitelji su u Kijevu. Nemaju ponekad struju i Internet, ali svoj posao obavljaju odlično – ponosno izjavljuje ona.
Nakon što je primljena u među pulske kazalištarce riječima: OK, ti si sada dio naše obitelji, ona je već nakon dva mjeseca režirala predstavu 'Ukrajinska godišnja doba'. Bio je to prvijenac u kojem je željela pokazati elemente tradicionalnog plesa, pjesme, kostima i običaja, a u čemu su joj pomogle i domaće snage – Sabina i Vlado Butković. Da bi se odmah nakon ljetne stanke, u rujnu prihvatila osmišljavanja komada pod nazivom 'Kako si ti?'.
To je već bio zahtjevniji posao od skoro tri mjeseca, jer se radilo sa više glumaca.
– U predstavi svatko izražava svoje osobne patnje i probleme, dok samo ja govorim o traumi rata, pojašnjava redateljica, dodajući kako ovdašnji ljudi unatoč nedavnom ratnom iskustvu imaju razumijevanja za takve teme, ali nerado govore i prisjećaju se ratnih stradanja.
Slijedeća izvedba predstave 'Kako si ti?', na rasporedu je 11. veljače.
Iako niti Olesia nije bila u neposrednoj blizini granatiranja, razaranja i smrti, to ne umanjuje patnju izbjegličke golgote koja je prije dolaska u Pulu trajala tri mjeseca u Rumunjskoj.
– Kako nas je rat tamo zatekao na zimovanju, kolege od oca pomogli su nam da se smjestimo u jednoj kući na selu, udaljenoj tri sata od Bukurešta, prisjeća se. Tamo je za djecu iz Ukrajine koja su ostala u ratnom vihoru, čitala bajke on-line, i tako im barem nakratko donijela tračak utjehe i zaborava od okrutne stvarnosti.
Odabir Pule kao slijedeće destinacije i privremenog doma, dogodio se po metodi slučajnog odabira.
– Hrvatsku smo odabrali zbog sličnog jezika kojim govorimo, a odgovara nam i položaj uz more, jer i naša Odessa je na moru. Moj uvjet je bio da u slijedećem gradu u koji idemo mora postojati teatar, jer bez njega ne mogu živjeti, objašnjava Olesia obiteljsku odluku.
Tako su i učinili, te su preko jedne aplikacije za iznajmljivanje, unajmili apartman na prvom katu jedne kuće u širem centru Pule. Tamo borave i danas, i već su se navikli na veličinu grada i visinu na kojoj stanuju. U Odessi naime, živi milijun stanovnika, a njena obitelj stanovala je na 17. katu nebodera, što je također nova situacija koja zahtjeva prilagodbu.
Ljubav prema glumi i kazalištu Olesia je naslijedila od majke, koja je također glumica i koja trenutno isto radi on-line za osnovnoškolsku djecu, dok je otac zaposlenik jedne IT kompanije. Ima i 13-godišnju sestru koja pohađa 8. razred ukrajinske osnovne škole. Svi su aktivni i u lokalnoj ukrajinskoj zajednici koja u Puli broji oko 250 članova, a okupljanja im se trenutno svode na prikupljanje humanitarne pomoći za svoje sunarodnjake.
Da se u Inatu odlično snašla, potvrđuje i činjenica što je u kratko vrijeme stekla puno povjerenje Branka Sušca, glavnog i odgovornog u ovom pulskom alternativnim kazalištu. A ona sama o Inatu će reći, kako joj je to 'dar sa neba'
– Oni su mi omogući da budem ono što jesam, da se izrazim te da zajedno pokažemo što je moguće napraviti na 'daskama koje život znače', ističe.
O planovima za budućnost, Olesia nimalo ne dvoji i spremno kaže: želim se vratiti kada mi pobijedimo, što će se nadam se dogoditi ove godine. Bit će puno posla oko obnove i oporavka ljudi od ratnih trauma, u čemu ću im svojim znanjem i radom svakako moći puno pomoći.
– Za sada živim 'u trenutku', jer ne znam što će se dogoditi i što će donijeti sutra, zaključila je.
