Uza svu popustljivost i podršku debitantu, pulsko-zagrebačkom redatelju Filipu Herakoviću, uza svo načelno pozicioniranje njegova igrana prvijenca u žanr artističkog, niskobudžetnog filma (koje, pak, ne smije biti opravdanje već upravo suprotno, beskompromisno ostvarenje umjetničke vizije nauštrb očekivanja srednjostrujaške publike), njegov hibrid blage komedije i drame "Pelikan", prikazan sinoć u INK-u, ne zaslužuje visoku ocjenu.
To priječi od početka do kraja filma jednodimenzionalan, plošan, nemotiviran glavni lik golmana, što je tim spornije jer u Istarskim Toplicama, gdje se oporavlja od skijaške nesreće u kojoj je ozlijedio koljeno ulijeće u egzistencijalnu, identitetsku krizu i promišljanje prolaznosti.
Tu je i usiljen, stereotipan humor, posebno nakon što u toplicama ulijeće poslovna, 'team building' konferencija, gdje našeg golmana identificiraju kao jednog od prodajnih predstavnika robotskih usisavača, a on prihvaća igru i istraživanje svog života iz nove perspektive.
U svemu tome, sugestivna vizualnost filma i pomna estetizacija (poput impresivne scene s rukom u aquariumu punom malih riba koje se hrane mrtvom kožom, ili kad iz bazena izvlače mrtvo tijelo), ostavljaju dojam samosvrhovitosti. Ta bi estetizacija ipak trebala biti ruho jake slojevitije priče, bolje ispričane.
Film kao fina komedija najbolje funkcionira u sceni kad glavni lik razgovara s čistačicom u sobi punoj plahti, na kojima su, veli ona, umrli ljudi. On pita da li ovdje često umiru ljudi, a ona mu odgovara: "Možda se previše opuste".