Na zasjedanju u Parizu od 13. lipnja do 12. srpnja 1946. Vijeće ministara prihvatilo je francuski prijedlog razgraničenja temeljen na načelu "etničke ravnoteže" * Milan Radošević: "Hrvatska historiografija u Istri do 1945. nije postojala, niti je pod fašističkim režimom smjela postojati. Upravo zato je tek nakon rata jugoslavenska, a posebno hrvatska historiografija, kroz institucije poput Jadranskog instituta, preuzela ključnu ulogu u dokumentiranju povijesne, kulturne i etničke povezanosti Istre s hrvatskim i slavenskim prostorom"
Na zasjedanju u Parizu od 13. lipnja do 12. srpnja 1946. Vijeće ministara prihvatilo je francuski prijedlog razgraničenja temeljen na načelu "etničke ravnoteže" * Milan Radošević: "Hrvatska historiografija u Istri do 1945. nije postojala, niti je pod fašističkim režimom smjela postojati. Upravo zato je tek nakon rata jugoslavenska, a posebno hrvatska historiografija, kroz institucije poput Jadranskog instituta, preuzela ključnu ulogu u dokumentiranju povijesne, kulturne i etničke povezanosti Istre s hrvatskim i slavenskim prostorom"
- Jadranski institut na Sušaku je ustanova koja je u presudnim povijesnim trenucima povezala znanost, struku i služenje zajednici doprinijevši konačnom oblikovanju granice između tadašnje Jugoslavije i Italije, istaknuo je za prekjučerašnje svečane akademije u Rijeci pulski povjesničar dr. sc. Milan Radošević za obilježavanja 80. obljetnice osnivanja Jadranskog instituta, kasnije preimenovanog u Zavod za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i koji od 1969. ima i radnu jedinicu u Puli.
- Uz ključnu činjenicu da je Jugoslavenska armija, kao sastavnica savezničkih snaga, porazila snage nacifašizma i krajem rata uspostavila kontrolu nad čitavom Istrom, što je imalo temeljnu važnost u pregovorima o granicama, 'Cadastre national de l’Istrie' dao je stručnu, znanstveno utemeljenu potporu jugoslavenskim zahtjevima. Popraćen bogatim povijesnim, političkim i statističkim podacima o nacionalnim kretanjima u Istri tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća, nedvojbeno je odigrao važnu ulogu u oblikovanju stajališta međunarodne zajednice i pridonio odluci da najveći dio Istre bude priključen Jugoslaviji – pretežno Hrvatskoj, a djelomično i Sloveniji, dodaje Radošević. Nešto niže o 'Cadastre national de l’Istrie'.
I akademik Davor Miličić, potpredsjednik HAZU-a je istaknuo da je ovaj Institut odigrao prilično važnu ulogu u tome da podastre dokumentaciju da je ovaj dio zemlje dio Hrvatske i hrvatskog teritorija.
Izlažući o znanstvenim doprinosima Jadranskog instituta poratnom utvrđivanju jugoslavensko-talijanske granice, Radošević je podsjetio da je proces razgraničenja započeo znatno ranije, u rujnu 1943., neposredno nakon talijanske kapitulacije, kada su predstavnici okružnog narodnooslobodilačkog odbora za Istru uputili iz Pazina proglas o sjedinjenju Istre s Hrvatskom, koji je ubrzo odlukama ZAVNOH-a proširen i na Rijeku i Zadar.
- Bio je to hrabar čin otpora i samoodređenja, izravan odgovor na desetljeća fašističke represije i brutalne talijanizacije, kazao je Radošević.
Nakon službenog okončanja rata, nakon završetka oružanih borbi, otvorio se, kaže on, prostor za novu fazu koja je podrazumijevala diplomatsku i političku bitku za međunarodno priznanje novopostavljenih granica.
Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ), Sjedinjene Američke Države (SAD) i Ujedinjeno Kraljevstvo (UK) sklopile su Beogradski sporazum 9. lipnja 1945., kojim je Julijska Venecija – odnosno područje pokrajina sa sjedištima u Trstu, Gorici, Istri i Rijeci - privremeno podijeljeno na dvije okupacijske zone.
Ova privremena podjela trebala je ostati na snazi do konačne odluke buduće mirovne konferencije o državnoj pripadnosti toga područja, koje je dotad pripadalo poraženoj Kraljevini Italiji.
Granica između anglo-američke i jugoslavenske zone definirana je tzv. Morganovom linijom na sljedeći način: Zona A – koja je uključivala gradove Trst, Goricu i Pulu – stavljena je pod savezničku vojnu upravu, dok je Zona B ostala pod jugoslavenskom vojnom upravom.
U takvom trenutku političke i teritorijalne neizvjesnosti, već 16. svibnja 1945. – svega tjedan dana nakon službenog završetka rata – trojica hrvatskih stručnjaka, dr. Josip Roglić, geograf i profesor Visoke pedagoške škole u Zagrebu; dr. Vladislav Brajković, profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i honorarni profesor ekonomskih znanosti; te prof. Matko Rojnić, tada vršitelj dužnosti ravnatelja Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – podnijeli su Narodnoj vladi Hrvatske prijedlog za osnivanje Jadranskog instituta sa sjedištem u Sušaku.
- Inicijativa, jasno, nije bila tek akademskog karaktera, već je imala jasno izražen cilj: znanstveno i stručno poduprijeti političko učvršćivanje hrvatske prisutnosti na Jadranu te pripremiti argumentaciju za nadolazeće mirovne pregovore. Kao dokaz ozbiljnosti i kontinuiteta njihova rada, u pismu su naveli kako je već pripremljeno i prvo znanstveno djelo budućeg Instituta – rukopis 'Le Marche Julienne', kazao je Radošević.
Na ovu inicijativu vlada je odgovorila 12 dana kasnije, 28. svibnja 1945., donijevši odluku o osnivanju Jadranskog instituta kao znanstvene ustanove sa sjedištem u Sušaku.
Rad Instituta imao je biti usmjeren ka znanstvenom i stručnom proučavanju Jadranskog primorja s geografskog, historijskog, etnografskog, prometno-ekonomskog i tehničko-urbanističkog aspekta. Time su gotovo u cijelosti prihvaćene predložene smjernice budućeg rada Instituta – s izuzetkom literarno-publicističke sekcije, koja nije izrijekom bila obuhvaćena službenom odlukom.
Za prvog direktora Jadranskog instituta imenovan je Uliks Stanger, istaknuti istarski pravnik i političar, koji je tijekom svoje karijere bio hrvatski zastupnik u talijanskom parlamentu i ministar u prvoj Narodnoj vladi Hrvatske.
Institut je, navodi Radošević, bio usko vezan uz rad Komisije za razgraničenje pri Predsjedništvu Vlade Federalne Države Hrvatske, kojemu je predsjedao upravo Josip Roglić, uz zamjenika Rudolfa Maixnera.
- Potrebno je svakako istaknuti da hrvatska historiografija u Istri do 1945. nije postojala, niti je pod fašističkim režimom smjela postojati. Talijanske su vlasti sustavno gušile svaki oblik hrvatskog znanstvenog, kulturnog i političkog djelovanja. Konačno, najviše su se tim temama bavili pripadnici istarske emigracije u Jugoslaviji, ali uglavnom kroz publicističke radove, jer nisu imali pristup izvornom arhivskom gradivu ni mogućnost provedbe sustavnih istraživanja. Upravo zato je tek nakon rata jugoslavenska – a posebno hrvatska historiografija, kroz institucije poput Jadranskog instituta, preuzela ključnu ulogu u dokumentiranju povijesne, kulturne i etničke povezanosti Istre s hrvatskim i slavenskim prostorom, ističe Radošević.
U radu Instituta od samih početaka sudjelovao je niz uglednih sveučilišnih nastavnika, intelektualaca i budućih akademika. Među njima su bili pravnik Juraj Andrassy, književni povjesničar i kritičar Antun Barac, publicist i novinar Ive Mihovilović, svećenik i povjesničar Božo Milanović, ekonomist i književnik Mijo Mirković – Mate Balota, jezikoslovac Petar Skok i drugi.
Već tijekom 1945. Institut je izdao dvije publikacije. Prva, Proscription du slovène et du croate des écoles et des églises sous la domination italienne (1918–1943) Proskripsijon dü slovèn e dü kroát dez ékol e dez egliz su la dominasjõ italjèn (Zabrana slovenskog i hrvatskog jezika u školama i crkvama pod talijanskom vlašću), autorski je rad povjesničara i arhivista Frana Barbalića te novinara Ive Mihovilovića.
Studija donosi pregled jezične represije u razdoblju između dva svjetska rata, uz prateće kartografske priloge.
Druga publikacija, najavljena već u inicijativi osnivača, pod naslovom La Marche Julienne. Étude de géographie politique La Marš Žilijen. Etüd də žeografí politik (Julijska krajina: studija političke geografije), predstavlja opsežnu sintezu povijesnih, geografskih i političkih obilježja Julijske Venecije.
Kao jedan od prvih i najvažnijih zadataka, Institut je trebao provesti sveobuhvatan popis stanovništva hrvatske i slovenske Istre te s time započinje koncem listopada 1945. godine.
Cilj je bio pribaviti suvremene, vjerodostojne podatke koji bi se mogli usporediti s prethodnim austrijskim statistikama iz 1910. i time ojačati argumentaciju Komisije za razgraničenje pri Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske, odnosno predstaviti ih na Mirovnoj konferenciji u Parizu.
Publikacija priređena na francuskom jeziku, koji je tada bio službeni jezik međunarodne diplomacije, imala je obuhvatiti statističke podatke, imena stanovnika, nazive naselja (gradova, sela, zaselaka i stancija) te lingvističke i kulturne tragove koji su upućivali na duboku povezanost Istre s hrvatskim i slovenskim prostorom.
Još je na Konferenciji u Londonu, u rujnu 1945., bilo dogovoreno da se granica između Jugoslavije i Italije povuče na osnovi etničkoga načela, pa je imenovana komisija stručnjaka iz SAD-a, Sovjetskoga Saveza, Velike Britanije i Francuske sa zadatkom da se uputi u Julijsku Veneciju i predloži granicu temeljenu na tome načelu
Popis stanovništva potrajao je do veljače 1946. te je uspješno proveden u Zoni B pod jugoslavenskom upravom, dok je u Zoni A – pod savezničkom vojnom upravom – bio djelomično onemogućen, osobito u Puli gdje je popis prekinut intervencijom anglo-američkih vlasti; nasuprot tome, Slovenci su ga uspješno proveli u dijelovima Zone A na sjeverozapadu Istre.
Popisni upitnik temeljio se na pitanjima o narodnosti i obiteljskom jeziku, za razliku od ranijih austrijskih i talijanskih popisa koji su se oslanjali na općevni (razgovorni) jezik, često odražavajući jezik javne upotrebe, a ne stvarnog etničkog identiteta. Prezimena su, pak, bilježena prema iskazu obitelji, uključujući i talijanizirane oblike koje su neki prethodno prihvatili. Posebno su evidentirani i "neopredijeljeni", koji su se poistovjećivali s istarskim identitetom.
Upravo s ciljem da pojasni razliku između metodološki upitnih starijih popisa i jugoslavenskog pristupa iz 1945., Josip Roglić objavio je u veljači 1946. posebno djelo pod naslovom Le Recensement de 1910. ses méthodes et son application dans la Marche Julienne Lö resansom de mil nef san dis. Se metode e son aplikasijon dan la Marš Žilijen (Popis iz 1910., njegove metode i primjena u Julijskoj krajini) (Sušak, 1946), u kojem detaljno analizira austrijski popis iz 1910. godine i osporava njegove etničke interpretacije. Time je dao znanstvenu podlogu za razumijevanje novih popisnih podataka u svjetlu političkog i povijesnog konteksta razgraničenja između Italije i Jugoslavije.
Institut je u suradnji s Komisijom za razgraničenje pri Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske imao ključnu ulogu u izradi metoda, pripremi obrazaca, izobrazbe voditelja sektora, te u obradi i interpretaciji podataka.
Istra je u popisu bila podijeljena na jedanaest sektora, a među voditeljima tek su trojica bili zaposlenici Jadranskog instituta, dok su ostali dolazili iz raznih ustanova – uglavnom pravnici, nastavnici i namještenici iz Sušaka, Zagreba i Kopra – što pokazuje da je Institut djelovao kao koordinacijsko središte šire mreže stručnjaka na terenu.
Popisivači su bili pretežno Hrvati i Slovenci, uz manji broj Talijana. Korišteni su dvojezični obrasci (hrvatsko-talijanski), a popis se provodio terenski, putem kućnih posjeta, uz obavezni potpis glavara obitelji. Prema popisanim podacima, od 71.349 zabilježenih obiteljskih prezimena, 62,22 % bilo je slavenskog (hrvatskog i slovenskog) podrijetla, 26,28 % talijanskog, a 9,5 % ostalo je neodređeno.
- Osobno mi se čine relevantnima istraživačke teze Vannija D’Alessija koje upućuju na zaključak da popis u poratno vrijeme, iz objektivnih razloga, nije mogao u potpunosti odražavati složenu etničku stvarnost zbog višestrukih i promjenjivih identiteta, kazao je Radošević.
Stavovi savezničkih delegacija prema rezultatima i metodama popisa stanovništva u Istri bili su podijeljeni. Francuska ih je odbacila, smatrajući ih protutežom talijanskom popisu iz 1921.
Sovjetska strana držala je da popis vjerodostojno prikazuje etničku strukturu Istre, dok su britanska i američka delegacija izrazile sumnju u njegovu objektivnost, kritizirajući metodologiju i rad popisivača.
Budući da stručnjaci nisu postigli suglasnost, Vijeću ministara vanjskih poslova u Parizu 23. travnja 1946. dostavljena su četiri različita prijedloga razgraničenja: sovjetski (prema nekim izvorima i jugoslavenski), francuski, britanski i američki.
Prema tvrdnji Mije Mirkovića, šef američke delegacije Philip E. Mosely posjetio ga je osobno 1951. u Zagrebu te mu tom prigodom izjavio kako smatra da je popis bio znanstven, pozitivan i vrlo koristan. U suvremenoj historiografiji i politologiji, pak, i dalje se analiziraju metode i rezultati tog popisa, s često oprečnim stajalištima.
Unatoč tim metodološkim i kontekstualnim ograničenjima, popis je poslužio kao temelj za objavu publikacije Cadastre National de l’Istrie Kadastr Nasijonal də l’Istri, službenog izdanja koje je Jadranski institut u Sušaku pripremio i objavio u srpnju 1946., upravo u vrijeme otvaranja Pariške mirovne konferencije – održane s ciljem sklapanja mirovnih ugovora sa saveznicima nacističke Njemačke.
Dio te opsežne publikacije činio je i dodatak pod naslovom Index patronymique. Supplément au Cadastre National de l'Istrie, d'après le Recensement du 1er octobre 1945 Endeks patronimik. Supléman o kadastr nasijonal də l'Istri, dapre lö resansom dü prömije oktobr mil nef sɑ̃ karɑ̃t sɛnk. (hrv. Patronimički indeks. Dodatak Nacionalnom katastru Istre, prema popisu stanovništva od 1. listopada 1945), u kojem su prezimena dodatno obrađena i klasificirana prema njihovom lingvističkom i etničkom podrijetlu.
Glas Istre pisao je u rujnu 1946. godine: "Uporedivši knjige, što ih je naša delegacija odnijela sobom u Pariz, sa knjigama što su ih delegati Jugoslavije nosili 1919., dobiva se jasna slika o ogromnoj razlici izmedju tadanje Jugoslavije i ove naše sadanje. Tada: jedna mala, sitna knjižica na 32 stranice, štampana kao brošura na novinskom papiru u kojoj je dokazivano naše pravo na Istru, a sada: ovaj Katastar, pa Roglićev Recensement, pa La Marche Julienne i t d., brdo knjiga, karata, statistika, solidno obradjeno i opremljeno na svim službenim jezicima Konferencije. Samo ovaj Katastar, t j. podaci o popisu izvršenom 1945., stara Jugoslavija ne bi bita kadra stvoriti niti za deset godina, a i tada bi to bilo stajalo milijune, ‘a sada je u roku od nekoliko mjeseci jedno naučno društvo — jadranski institut — cijeli taj ogroman posao završilo tako reći preko noći i bez velikih troškova, uglavnom na dobrovoljnoj bazi".
Na četvrtom zasjedanju u Parizu (13. lipnja – 12. srpnja 1946.), Vijeće ministara prihvatilo je francuski prijedlog razgraničenja temeljen na načelu "etničke ravnoteže". Trst i okolica predviđeni su za Slobodni Teritorij Trsta (STT), dok su Kanalska dolina, Gorica, Tržić i Beneška Slovenija pripali Italiji.
Mirovni ugovor između Italije i Jugoslavije potpisan je 10. veljače 1947., a stupio je na snagu 15. rujna iste godine. Italija se tim ugovorom odrekla Istre, Rijeke, Zadra, Cresa, Lošinja, dijela slovenskog primorja i drugih teritorija u korist Jugoslavije.
U skladu s ugovorom, uspostavljen je Slobodni Teritorij Trsta (STT) kao međunarodno demilitarizirano područje. Podijeljen je na dvije upravne zone: Zonu A, koja je obuhvaćala grad Trst i okolicu, pod anglo-američkom vojnom upravom (SAD i Velika Britanija) te Zonu B, koja se protezala južno od Trsta do rijeke Mirne, pod upravom Jugoslavije.
Iako je STT bio zamišljen kao neutralna i samostalna jedinica, nikada nije zaživio kao stvarna država. Takva podjela ostala je na snazi sve do Londonskog memoranduma iz 1954., kojim je Zona A formalno dodijeljena Italiji, a Zona B Jugoslaviji, čime je dugogodišnje prijeporno pitanje faktično zatvoreno.
Konačno uređenje odnosa postignuto je Osimskim sporazumima, potpisanima 10. studenoga 1975. u Osimu kraj Ancone, a stupili su na snagu 3. travnja 1977. Sporazumima su potvrđene kopnena granica i granica u Tršćanskom zaljevu, uređena pitanja državljanstva, imovine i socijalnog osiguranja za bivše stanovnike Slobodnog Teritorija Trsta, kao i prava nacionalnih manjina – hrvatske i slovenske u Italiji, te talijanske u Jugoslaviji. Sporazume je prihvatio i Vatikan, prilagodivši crkvene granice.
Nakon raspada SFRJ, Hrvatska i Slovenija prihvatile su Osimske sporazume kao pravne sljednice.
Početak koncerta obilježila je impresivna izvedba Lisztovog ciklusa „Harmonies poétiques et religieuses“ u kojoj je pokazana sva raskoš Planovog pijanizma. Osim istančanog pristupa klavirskom tonu, kroz cijeli program koncerta Plano je plijenio intelektualnom snagom
Organizator je Triatlon klub Poreč
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
