U pulskoj Zajednici Talijana predstavljena je knjiga Franka Wieggermanna “Dal Kaiser al Duce: Lodovico Rizzi (1859-1945) – Una carriera austro-italiana” (“Od kajzera do dučea: Lodovico Rizzi (1859.-1945.) – o jednoj austro-talijanskj karijeri” koja se bavi životom i djelom političara čije je djelovanje bilo sudbonosno za rast i razvoj grada Arene između kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća * Obzirom da o Rizziju nikada nije napisana monografija, nema osobne ostavštine niti autografskih dokumenata, ovo izdanje Centra za povijesna istraživanja iz Rovinja veliki je doprinos oporavku povijesne memorije koja je u Istri često šepava
U pulskoj Zajednici Talijana predstavljena je knjiga Franka Wieggermanna “Dal Kaiser al Duce: Lodovico Rizzi (1859-1945) – Una carriera austro-italiana” (“Od kajzera do dučea: Lodovico Rizzi (1859.-1945.) – o jednoj austro-talijanskj karijeri” koja se bavi životom i djelom političara čije je djelovanje bilo sudbonosno za rast i razvoj grada Arene između kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća * Obzirom da o Rizziju nikada nije napisana monografija, nema osobne ostavštine niti autografskih dokumenata, ovo izdanje Centra za povijesna istraživanja iz Rovinja veliki je doprinos oporavku povijesne memorije koja je u Istri često šepava
“Bio je to političar koji je uvelike odredio suvremenu povijest naših prostora”. Ovim je riječima ravnatelj Centra za povijesna istraživanja iz Rovinja Raul Marsetič istaknuo ličnost bivšeg podestata (gradonačelnika) Pule Lodovica Rizzija, čije je djelovanje bilo sudbonosno za rast i razvoj grada Arene između kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. Ipak, još uvijek mnogi o njemu ne znaju gotovo ništa, ili znaju premalo.
Raul Marsetič je svoju ocjenu o Rizziju izgovorio u četvrtak pred vrlo brojnom publikom u Zajednici Talijana u Puli (Circolu), na predstavljanu knjige Franka Wieggermanna “Dal Kaiser al Duce: Lodovico Rizzi (1859-1945) – Una carriera austro-italiana” (“Od kajzera do dučea: Lodovico Rizzi (1859.-1945.) – o jednoj austro-talijanskj karijeri”. Riječ je o 50. svesku biblioteke „Collana degli Atti“ rovinjskog centra, a prijevod na talijanski jezik priredio je Vito Paoletić.
Večer je vodila povjesničarka Orietta Moscarda iz CRS-a, a na neki je način sudjelovao i sam autor Frank Wieggermann koji je video linkom bio povezan iz Njemačke. Nažalost, baš kada se trebao obratiti publici, veza je prekinuta i više ju nije bilo moguće uspostaviti. Šteta.
Lik i djelo Lodovica Rizzija Marsetič je predstavio vrlo jasno, kako kronološki tako i u odnosu na povijesni kontekst. Rizzi je bio gradonačelnik (podestà) Pule petnaest godina, točnije od 1889. do 1904., ali i zastupnik u istarskom pokrajinskom saboru te njegov pokrajinski kapetan, što odgovara današnjoj funkciji župana. Bio je također zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču, i to od 1889. do posljednjih izbora, odnosno početka Prvog svjetskog rata 1914. Manje je poznata činjenica je da je Rizzi i nakon pada Austro-Ugarske, između 1923. i 1926., ponovno bio pulski gradonačelnik i nazivom “commissario prefettizio” (prefekturni namjesnik.)
Rizzi je bio član talijanske nacionalne liberalne stranke, a prema riječima Marsetiča isticao se time što je bio „pragmatičan i umjeren političar,s izrazitim talentom za upravljanje i razumijevanje rada institucija“.
Rizzi je pridonio rastu, razvoju i rađanju urbane dimenzije moderne Pule. Za vrijeme njegova mandata otvoren je pulski vodovod (1897.), počeli su radovi na izgradnji prve Pokrajinske bolnice (1896.), uvedena je gradska kanalizacija, utemeljeni gradski muzej (1902.) i Pokrajinski ženski licej (1902.), pokrenuta prva telefonska centrala (1891.), osnovano dioničko društvo za proizvodnju gradskog plina, izgrađena natkrivena tržnica (1903.), krenuo tramvaj (1904.) osnovana banka i štedionica, organizirane sanitetske ekipe za brzo djelovanje u slučaju pojave epidemija, otvorena nova osnovna škola sv. Martina (na poljani sv. Martina, nekad “Tone Peruško”).
Marsetič je objasnio kako je odskočna daska za Rizzijevu karijeru bila je njegova pripadnost društvenoj eliti, sloju bogatijih. Njegov prvi izbor za gradonačelnika plod je sporazuma s vodstvom austrijske mornarice.
Njegova je veleposjednička obitelj podrijetlom iz Kopra, no Lodovico je rođen i živio u Puli. Pored Ville Rizzi (danas poznate imenom Villa Maria), u predjelu Moncanor, nadomak Busolera, Rizzijevi su imali svoju kuću na potezu između pošte i ostataka bazilike Svete Marije Formoze. Ta kuća danas više ne postoji, uništena je tijekom bombardiranja Pule za vrijeme Drugog svjetskog ratu. Lodovicova sestra poginula upravo pod bombama, a on je umro 1. ožujka 1945., dva mjeseca prije kraja rata. Njegovi nasljednici su potom emigrirali u Italiju.
Marsetič je svoj prikaz zaključio podsjetivši da je Rizzijeva grobnica na gradskom groblju u Puli, koja je desetljećima propadala, spašena zahvaljujući zajedničkom zalaganju rovinjskog Centra za povijesna istraživanja i Konzervatorskog odjela za područje Istarske županije u Puli. Međutim, trebat će dodatnih napora kako bi se vratio dignitet kakav zaslužuje grobnica koja, osim Lodovicovih, sadrži i ostatke njegova oca Nicolòa, koji je također bio gradonačelnik Pule.
Povjesničar Kristjan Knez, koji je ravnatelj Talijanskog centra Carlo Combi iz Kopra te jedan od osnivača i trenutno predsjednik Društva za povijesno-geografske studije Piran, polazeći od stranica Wieggermannove knjige, analizirao je djelovanje Lodovica Rizzija u političkim prilikama Istre s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Učinio je to povukavši paralelu s drugim tadašnjim talijanskim političarom iz Istre, Francescom Salatom; premda je na početku bio Rizzijev politički sljedbenik, izbijanjem Prvog svjetskog rata Salata se preselio u Italiju gdje je 1920. godine imenovan senatorom Kraljevine Italije dok, s propasti Austro-Ugarske monarhije, piše Wieggermann, Rizzi je ostao praznih ruku. Ali je ostao kući.
Naime, Knez je naglasio da Rizzi, unatoč tome što je bio Talijan, nije prigrlio političku platformu talijanskog iredentizma, već je uvijek ostao lojalan caru. Politički krugovi bliski Rizziju bili su bečki, a ne rimski. Godine 1902. u Puli je sam car Franjo Josip čestitao Rizziju za "prosperitetni razvoj Pule".
Knez je istaknuo ono što je i sam Wieggermann napisao o Rizziju: “on sigurno nije provodio iredentističku politiku. U javnosti se nije predstavljao kao pristaša radikalnog separatizma. Njegov politički sugovornik bila je austrijska država, s kojom se, međutim, nije poistovjećivao”.
Piranski povjesničar osvrnuo se i na Rizzijevo političko djelovanje na pokrajinskoj, istarskoj razini, označivši ga, uz Matka Laginju s hrvatske strane, kao jednog od zagovornika početka kompromisa koji je, unatoč protivljenju kako talijanskih tako i hrvatskih ekstremista koji su usporili njegovu primjenu, doveo do postupnog priznavanja prava istarskih Hrvata, počevši od uporabe jezika u pokrajinskom saboru.
U uvodu knjige Wieggermann obznanjuje da o Lodovicu Rizziju nikada nije napisana monografija, nema osobne ostavštine niti autografskih dokumenata za javnost. Njegov sin Nicolò (1900.-1978.) prikupio je obiteljsku privatnu dokumentaciju, uključujući dnevnike Lodovica Rizzija (od 1903. do 1914.), ali ju je nakon Drugog svjetskog rata odnio iz Pule, najprije u Venezuelu, zatim u Bolzano i konačno u Trst. Danas Lodovicova unuka Mariarosa Rizzi (rođena 1930.) u Trstu čuva nekoliko memorabilija i foto album.
Obzirom na nedostatak povijesne građe, ovo izdanje Centra za povijesna istraživanja iz Rovinja veliki je doprinos oporavku povijesne memorije koja je u Istri često šepava.
Podsjetimo, Centar za povijesna istraživanja iz Rovinja jedne je od ustanova Talijanske unije, zajedničke organizacije Talijana Hrvatske i Slovenije, koju je na prezentaciji u Puli predstavljao predsjednik Izvršnog vijeća Marin Corva.
Prijevod knjige Franka Wieggermanna o Lodovicu Rizziju sufinancirala je Istarska županija, a pročelnik Upravnog odjela za kulturu i zavičajnost Vladimir Torbica o Rizziju je govorio kao o "uglednom istarskom političaru".
S obzirom na to da je knjiga objavljena u okviru biblioteke „Collana degli Atti“, glavna urednica iste Paola, Delton, predstavila je ovu kolajnu nastalu 1977. godine novim izdanjem "Dokumentirane povijesti Rovinja" Bernarda Benussija i koja je u 45 godina izdala 50 naslova, te dodatnih 9 „extra serie“. Od kapitalne važnosti izdavački je pothvat iz 2006. godine kada je, pod uredništvom Egidija Ivetića, objavljena talijanska verzija značajnog historiografskog djela "L'Istria nel tempo“ („Istra kroz vrijeme") koje je 2009., odnosno 2011. godine, objavljeno i na hrvatskom i slovenskom jeziku.
Prisutne je, u ime domaćina, pozdravila predsjednica pulske Zajednice Talijana Tamara Brussich. Izvedbom pjesme „Inno all'Istria“, vrlo sadržajnu večer otvorio je nastup mješovitog zbora KUD-a „Lino Mariani“ pod vodstvom maestra Ronalda Brausa, a zbor je pjesmom ovaj kulturni događaji priveo kraju izvedbom himne istarskih veslača – „L'Inno dei canottieri istriani“ koju je skladao Antonio Smareglia koji je, baš poput Rizzija, velika ličnost povijesti Pule.
Premda su na kraju prvog poluvremena igrači Tramezzanija gubili 1-2, u nastavku su autogolom Ageymnaga i pogotkom Maurića u 85. minuti preokrenuli rezultat na 3-2. I onda drama: u 2. minuti nadoknade domaći igrač Kadušić dobiva crveni karton, a tri minute kasnije Kulušić postiže treći pogodak za goste
Iznimka su slučajevi kada se radi o umirućem pacijentu ili nekoj drugoj izvanrednoj situaciji
Reuters piše: "Ovo historijsko mjesto, jedino te vrste koje ima u cijelosti očuvane sve četiri strane, pretvorilo se iz mjesta održavanja borbi gladijatora u mjesto događanja za božićnu sezonu” * Reutersovim novinarima za ovu su priliku izjave dali ravnateljica Pula Film Festivala Tanja Miličić i dvoje posjetitelja iz Barbana.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
