PULSKI UMJETNIK IGOR PAPIĆ: "Ljudi se boje kulture, i ovaj grad se boji kulture"

Premda ga se, doduše dobroćudno, zna svrstati na marginu i underground, s tim se baš i ne slaže 63-godišnji Igor Papić. Ovaj pulski slikar, grafičar, ilustrator, portretist, strip crtač, ali i uspješan dizajner interijera predstavlja se u Gradskoj galeriji Pula izložbom slika i grafika.

Razgledavanje njegovih dojmljivih radova, a ali i druženje s ovim osebujnim autorom moguće je večeras od 17 do 22 sata u sklopu petog izdanja Relija po galerijama.

Rečeno je na otvaranju vaše izložba da ste marginalac po izboru. Malo mi je to grubo.

Nisam marginalac. Ja sam uvijek ‘in’, ali nisam član niti jednog udruženja. Imao sam jako puno izložbi po cijeloj Europi, svugdje, ali nisu bile vezane za udruženja nego sam ja to sve sam organizirao, i radio. Tako sam recimo prije tri godine radio izložbu u Puli, na Korzu, na Valkanama, na pet mjesta po gradu. Godinu dana kasnije Grad je htio napraviti izložbe po Puli, ukrali su mi ideju.

Što je u suštini te ideje?

Neposredni kontakt s ljudima. Radim izložbe u kafićima jer tamo dolaze ljudi. U galerije više nitko ne dolazi. Dođu šminkeri na otvorenje izložbe, dođu njih 30-40 svaki put. I oni se šminkaju, da se pokažu da su došli. Nikad nisu kupili ni jednu sliku. Samo se pokazuju. I to ti je kultura grada Pule. Što je jako žalosno.

Kakav odjek 'običnih ljudi'  imate na tim izložbama u parku, kafiću, trgu?

Oduševljeni su. Dolaze i gledaju, dok u galeriju nitko ne dolazi. Ja ne znam. Možda postoji taj strah od galerijskog prostora. Evo, sad ja stojim tamo u Gradskoj galeriji, ljudi prolaze, ja ih pozivam da dođu, ali neće ući. Njih je strah ući pogledati slike. Boj se onoga što ne znaju. Većina ljudi vjerojatno je kulturno nepismena i oni se boje kulture, a i ovaj grad se istoj boji kulture, zato što ne investira u kulturu da bi obrazovao ljude u tom smislu. Danas sam baš čitao strategiju razvoja kulture do 2030., na 111 stranica. Napisana je neprofesionalno, to nema veze s ničim.

Upisali ste nakon srednje škole akademiju u Ljubljani i zatim je napustili. Zašto?

Nisam imao para. Roditelji me nisu financirali, ja sam se sam financirao. Bio sam dvije godine na slikarstvu i grafici. Nisam uspio završiti, ali nema veze.

Koliko je taj dio studiranja bilo dobro iskustvo za vaše umjetničko stvaralaštvo?

Je, ali nisam baš puno naučio jer sam to i prije znao. Nakon toga sam se dugo vremena bavio sitotiskom, razvio sam ga to vrijeme u velikim formatima, radio sam sita od dva metra, ogromne plakate za kazališta, i svašta nešto.

Uredili ste dosta interijera, primjerice meksički restoran u Puli.

Radio sam prvi, a i sada ovaj na novoj lokaciji na Sisplacu, a taj sam posao radio iz bolnice.

Kakvog ste sada zdravstvenog stanja? Znam da ste operirani.

Odrezali su mi pola jezika jer sam imao rak na jeziku, odrezali su pola vilice, povadili zube i zato sad malo slabije pričam. Dobro sam, cijelo vrijeme  treniram. I po stepeništu bolnice sam trčao. Liječnici su mi rekli da nisam normalan (smijeh). Evo, preživio sam.

Što je važnije, talent ili volja?

Volja.

Iako mnogi ističu vaš urođeni talent.

Kad sam se rodio, umjesto dude dobio sam olovku usta. Tata mi je bio arhitekt, ujaci također. Svi smo crtali u familiji. Zato sam od najranijih dana u zubima imao ili kist ili olovku. Od rođenja.

Ujak Robi Koželj je tu posebno važan.

On je slikao. On me je naučio tehnike slikanja. A drugi, stariji ujak, živi u Grčkoj već 50 godina, ima doktorat iz arheologije i radi za francusku arheološku školu.

Ipak je tu i taj gen.

S 12- 13 godina upoznao sam Obrovca. To je bila prekretnica u mom umjetničkom životu i radu jer je Obrovac prepoznao u meni da imam neke predispozicije. Ja sam s 12 godina dolazio kod njega u atelje u zgradi gdje je sada Konzervatorski odjel na Verudi. Ja bih svaku večer dolazio kod njega. Pobjegao bih kroz prozor, da me starci ne vide, navečer u 22 sata, i do 3 ujutro bih kod njega slikao. On mi je davao boje i platna.

I vi se tada živjeli na Verudi.

Da, u Negrijevoj ulici br. 16.

I kako je bilo taj najraniji rad kod prof. Ivan Obrovca. Je li davao neki objekt kojeg ste onda slikali?

Ništa, Rekao bi mi: “Slikaj što hoćeš, evo tu su ti boje i platna”. Učio me zamiješati boje, ali ostavio bi mi prostora da radim što ja hoću.

Kasnije vam je profesor Obrovac predavao u srednjoj školi 'Branko Semelić', na smjeru dizajner interijera i eksterijera, preteči današnjeg ŠPUD-a. Zatim je uslijedila je umjetnička kolonija u Smoljancima.

Tamo je bilo druženje; uživalo se ali se i radilo naporno. Bilo je to stvarno jedno lijepo razdoblje. Po tri mjeseca smo bili u šumi. I tako od 1974. do 1978, bar ja, jer sam poslije otišao u vojsku… Kasnije sam imao deset godina obrt za uređenje interijera, sve do krize kada je jako puno obrta palo.

Koja biste uređenja izdvojili?

... kafić Zen, koji sam sedam puta uređivao, pa Arubu, zajedno s eksterijerom, ima puno toga. Recimo, radio sam disko klub od 4.000 kvadrata u Senju, koji je bio najveći na Jadranu, i hotel istog vlasnika. To sam tamo radio godinu dana

Je li se isplatilo?

Naravno da se isplatilo. Radio sam disko klub na Krku. Uređivao sam restorane u Padovi, Veneciji, Grčkoj.

Jeste li se reklamirali?

Nikad. Ništa. Ljudi su vidjeli da dobro radim i onda su me zvali.

Koji je bio ključ uspjeha s uređenjem interijera?

Art. Sve je bilo art. Artistički, umjetnički, uz doradu detalja do zadnje sitnice. Znači, nema fuša. Do najsloženijih spojeva, sve sam radio sam, jer nitko to nije znao napraviti.

Važili ste uvijek za zgodnog muškarca.

(Smijeh). E ovo baš neću komentirati.

Kako se osjećate dok stvarate? Kad znate da je neki rad dovršeno umjetničko djelo?

Ja sam sada, mogu ti reći, prešao u malo viši psihički nivo. Uzdigao sam se izvan sebe. Znači, kad stvaram. Gledam sebe od gore; nisam više tu nego sam gore. Meditiram. Ne treba mi ni trava ni ništa. Samo se odvojim sam od sebe. I tako radim slike. Drugačije vidim nego kad sam ovako kao dok sad pričam s tobom, kad sam, ajmo reći,  normalan čovjek. A kad idem slikati, ja meditiram i onda idem  van tog svijeta. Ja sam gore negdje.

Koliko vas se u stvaranju tiče budući gledatelj vašeg djela? Podilazite li u stvaranju ikakvom kriteriju?

Uopće me ne zanimaju. Ne želim biti član niti jednog udruženja, ni ičega. Ja sam stanovnik planete zemlje, ne Hrvatske. Razumiješ? Ja nisam niti Hrvat, ja sam stanovnik planete Zemlje. Imam pravo živjeti na njoj i raditi što hoću. Nema veze gdje sam rođen, jer sam bio po cijelom svijetu i svugdje mi je bilo dobro.

O svijetu kao domovini govorio je Marko Aurelije.

Pa da. Sad mi je dobro u tvrđavi Monte Paradiso, a tko zna gdje ću biti za dvije godine.

Znaju reći da ste vi underground. Meni se ne čini da je tome tako.

Nisam ja underground. Ja sam normalan čovjek i radim svoj posao, radim ono što želim , radim svoje slike. Ako to netko prepozna, to je ok. Neka kupi sliku. A kupuju u Bauhausu od Kineza štampane slike. To kupuju , a neće dati 500 eura i uzeti moju sliku.

Kad im je to za apartmane, za turiste.

Da, Pula je izgubila kulturnu obrazovanost.

Koji je umjetnik posebno utjecao na vas?

Toulouse-Lautrec.

Moja supruga ga voli.

On mi je bio idol. On je slikar i grafičar… pa van Gogh… Picasso mi se baš i ne sviđa, iako je i on imao jako puno dobrih radova. Mislim, ima jako puno klasičnih umjetnika koji mi se sviđaju, ali Toulouse-Lautrec je najviše utjecao na mene dok sam bio mali.

Na večerašnjem Reliju po galerijama, radove u Gradskoj galeriji Pula predstavlja Igor Papić, s kojim se tada možete i družiti