RAZGOVOR S EMILOM JURCANOM: "Odjednom je čelik jako upitan, a zaboravili smo da smo imali Uljanik"

Pulski arhitekt Emil Jurcan, autor projekta rekonstrukcije Malog rimskog kazališta, nagrađen je jednom od najprestižnijih domaćih arhitektonskih nagrada, onom koja nosi ime čuvenog Bernarda Bernardija, za svoje djelo.

Uz ovu najrelevantniju nacionalnu strukovnu nagradu u Hrvatskoj, Jurcan je za isti projekt dobio međunarodno počasno priznanje na Piranskim danima arhitekture, s vrlo laskavim obrazloženjem žirija nagrade "Piranesi".

Što vam znači ova nagrada?

Najvažnije mi je to, da je osim priznanja struke, ovaj projekt obnove, ali i cijela priča oko  Malog rimskog kazališta uspjela postati priča koja je zanimljiva izvan okvira Pule i Istre. Ona je zanimljiva i prepoznata i nacionalno pa i međunarodno, barem u regiji. Možemo se suočiti s time što jesmo: mi smo mali provincijski grad od 50 tisuća stanovnika koji nemaju svoju razvijenu autentičnu umjetničku produkciju, ni uvjete, ni publiku, ni sredstva, ni ekonomsku bazu da se ona razvije. Svaki iskorak u takvim okolnostima, koji nadilazi interes samog grada i građana Pule ili Istre za mene je pohvala. Mislim tu i na sve naše sugrađane kojima to uspijeva. Na pamet mi prvi pada Matija Ferlin.

Da je djelo prepoznato univerzalnije?

Da. To je napor koji je daleko veći, nego obrnuto, da nešto što je proizvedeno u Berlinu konzumiramo mi uz Puli. Taj je napor minimalan. Ali ovo je obrnuti proces, to je stvarno protiv struje. Iskorak je to kada u provinciji nastaje nešto što je zanimljivo u nekim većim središtima kulturne proizvodnje i konzumacije.

Dok se s jedne strane struka nagrađuje, na lokalnim društvenim mrežama nije mali broj laičkih, često anonimnih kritičara koji osporavaju vizualni izgled, upotrebu čelika i betona. Kako doživljavate ta internetska lokalna osporavanja?

Komentari društvenih mreža su jedan specifičan medij koji, bez obzira o kojoj se temi radi, imaju jedan homogen žargon osporavanja i polemike koja ne liči nimalo živoj, fizičkoj polemici.

Koliko vas takvi komentari pogađaju?

Nimalo me ne pogađaju, oni nimalo ne liče ljudskoj interakciji uživo, u živom prostoru, kao na tribini ili okruglom stolu. Nemoguće je zamisliti da tako ljudi  razgovaraju kao što komuniciraju na društvenim mrežama.

Možda su ovi na mreži iskreniji. Sumnjam da su rekli krivo svoj  estetski dojam?

Svakako, jasno je da ne postoji niti jedna stvar na svijetu koja ima apsolutnu podršku  ili apsolutnu osudu svih pojedinaca. Stvar je u tome da u žargonu društvenih medija ne postoje granice u izražavanju osobnih emocija. To onda izlazi direktno, eksplicitno. To nije ni podsvijest. S druge strane, arhitekturi treba jako dugo vremena da nastane, konkretno u slučaju obnove Malog rimskog kazališta deset godina, i treba joj također dugo vremena da stvarni efekt ostvari. On se ne dogodi na dan otvaranja, a kamoli prije otvaranja. To je suština takvog stvaralaštva, dugo joj treba da ostvari učinak i taj učinak jako dugo traje, stotinama godinama, koliko pojedine građevine žive. To je taj drugi aspekt zbog čega je nezahvalno o arhitekturi suditi neposredno.

Postoje strukovni žiriji i komentari, od samih arhitekata, koji na neki način jesu educirani da se time bave. Nije da se oni razlikuju na nekoj emotivnoj i svjesnoj razini od drugih ljudi koji percipiraju prostor, ali imaju vještinu, mogu čitati što bi mogao biti taj dugoročni potencijal i kako bi se on mogao manifestirati. Za mene osobno, strukovna mišljenja su relevantnija od komentara na društvenim mrežama, jer su nastala u polemičkom polju strukovnog žirija, a i i kvalificirani su da mogu pretpostaviti dugoročni efekt intervencije u prostoru. S druge strane, komentari javnosti su izvan dosega autora. Svaka arhitektura se pojavljuje u prostoru pred svima nama, pred cijelim društvom. Nije na autoru da piše recenziju svog rada ili da usmjerava recepciju svog rada. Recepcija je javna i to je ključ arhitekture. Da skratim, niti jedan kritičar koji se javno, fizički, svojim tijelom ne usudi argumentirati svoju kritiku za mene nije vjerodostojan  kritičar.

Licem dakle.

Ma kompletnim tijelom! Vjerodostojna kritika stoji iza svojih argumenata, a stoji vlastitim tijelom i stavom.  Sve ostalo je žargon, šušur, ali ne i  kritika. Ja bih cijenio pisanu kritiku, esej, članak, na temu Malog rimskih kazališta. Kritički esej, a ne twit.

Ljudi imaju pravo na estetski sud?

To je jako veliko pitanje. Estetski sud je, kao i bilo koji drugi sud, rijetko kad individualan. Plod je to društveno kulturne situacije. To što današnja situacija zagovara individualizam, ne znači da individua ima svoj vlastiti sud. To samo znači da je kolektivni sud potrošačkog društva ugrađen u mit o individualnosti potrošača. Mislim, estetika je filozofska grana i njome se bave estete koji polemiziraju o tome. Ne može se pisati bilo što.

Ovaj otpor dijela javnosti podsjetio me na gradnju Eiffelovog tornja, danas simbola Pariza.

To je sudbina arhitekture. Primjerice Andrea Palladio, najveći arhitekt renesanse u Italiji, rodom iz Venecije, njemu je bilo zabranjeno graditi u Veneciji, nije ni jednu građevinu napravio u Veneciji, nego u Vicenzi, Venetu, okolici jer je bio preradikalan za tadašnje estetske okvire Mletačke republike. Sada je on u Veneciji hvaljen kao najveći arhitekt svih vremena. Da se razumijemo, ne uspoređujem se s njim. Veliki kritičar  izgradnje Eiffelovog tornja i njegove estetske forme bio je najveći novelist Guy de Maupassant, no, kasnije je redovito jeo u restoranu na tornju, pa su ga novinari pitali kako to. On im je rekao da je to  jedino mjesto u Parizu odakle ga sigurno ne vidi.

No i unutar struke, već smo o tome govorili, postoje  dva pristupa restauraciji i ta se dva pristupa uzajamno kritiziraju. Jedno je raditi faksimil, što bi značilo rekonstrukciju u izvornom materijalu pa (ako je bilo u kamenu) da i rekonstrukcija bude u kamenu. To nailazi na kritiku druge, konzervatorske struje koja želi da se izvorni i dodani sloj razlikuju. Odabran je taj konzervatorski pristup, a on nailazi na kritiku restauratorske struje koja želi da se slika kazališta napravi kao replika izvornog stanja.

Taj jaz postoji od ranog 19. stoljeća. Ni jedan ni drugi nisu apsolutni, niti se jedan ili drugi mogu primijeniti na sve slučajeve. Oni se uvijek pojavljuju u dijalektici  teze i antiteze u svakoj intervenciji. Korijeni takvih pristupa su čak i filozofski ali, bitno je naglasiti da su karakteristični za ono što nazivamo zapadnom kulturom, Europu i Sjevernu Ameriku, za svijet koji sebe smatra modernim, ali i materijalističkim. Malo rimsko kazalište je napravljeno drugom metodom, (dakle  da se izvorni arheološki sloj konzervira u zatečenom stanju, a na njega se dodaje novi sloj koji se jasno razlikuje od izvornog, a da se ne bi dovelo u sumnju da je novi sloj sastavni dio povijesnog), taj se pristup temelji  na kultu materijalnog traga povijesti. To da je neki Rimljanin stavio kamen na neko mjesto, samim tim činom što je taj kamen preživio dvije tisuće godina na tom istom mjestu dobiva neku auru, tu kulturnu vrijednost. To je jako izraženo samo u kulturi koja je je jako fokusirana na materijalizam, na taj materijalni trag, i da je taj mrtvi kamen, koji možda čak i nije nešto specijalno obrađen, oličenje povijesti.

Tu je i patina?

Patina se dobije za  pet godina. Kad bismo mi sada dodali novi kamen koji bi po mineralnom sastavu bio identičan tom starom kamenu, identičan i po načinu klesanja, iako je materija ista, zapadna kultura to smatra falsifikatom. Ova druga strana koja zagovara faksimil restauraciju s jedne strane negira auru izvornog traga, materijalnog dokaza prošlosti i zaziva sliku povijesti, da to izgleda kao što je nekad izgledalo. Međutim, ta slika, kao što je diskutabilno zašto neka materija ima svoju auru na temelju povijesti, isto je tako diskutabilno koliko su slike povijesti koje stvaramo vjerodostojne. Povijest je znanost koja se revidira i interpretira, a isto su takve i njezine slike, pa je konstruiranje na temelju povijesne slike zapravo plod mašte, kolikogod bio znanstveno utemeljen.

Pojedini anonimni kritičari tvrde da nema primjera obnove koja toliko odudara od izvornog antičkog teatra, pa spominju Plovdiv, Lyon, grčki Epidaur?

Rimska i grčka kazališta koja danas smatramo očuvanima, to su sve restauracije kamenom u 19. i 20 stoljeću. Ne postoji ni jedno kazalište koje je u toj mjeri očuvano.

A pulska Arena, Verona?

U pulskoj Areni je očuvan plašt, unutra ništa, u Veroni niti plašt. Kazališta su bila zabranjena u srednjem vijeku, nisu postojala i nisu imala nikakvu funkciju. Bazilike su se prenamijenile u crkve, terme u stanove, a kazalište se nije promijenilo u ništa, već su se ti blokovi koristili da bi se zazidalo nešto što je korisno jer se kazalište smatralo beskorisnim.

Takva je sudbina nestalog Velikog rimskog kazališta  u Puli.

Da. Takva su sva stara kazališta. Ostali su neki dijelovi, ostaci, temelji. Sve ono što turisti gledaju i smatraju izvornim antičkim kazalištem i što 'postaju' na Instagramu, to su sve rekonstrukcije iz 19. i 20. stoljeća, rađene u kamenu. Između stvaranja takve slike, nečega što potrošačka kultura želi da bude autentično i kulta materijala koji zadržava svoju izvornost - na koji se dodaje nešto naše novo i kojim se raskrinkava iluzija o autentičnosti -ja biram ovu drugu metodu. To je to.

Štošta toga se radi iz iluzije.

Da, ali u ovoj našoj drugoj varijanti se zatečeno zadržava kakvim je zatečeno. Ne laže se da se tim zatečenim kreira nova autentičnost. To je meni puno iskrenije, autentičnije, a ne izmišljanje autentičnosti tako da stvara kazalište koje bi svojim izgledom sugeriralo da je ono i staro 2.000 godina, a zapravo je nastalo jučer.

Volumenski, taj dodani sloj, nove tribine u Malom rimskom kazalištu natkriva stari antički sloj, u pogledu na kazalište.

Da, ali u pogledu sa scene,  A tko stoji na sceni? Performer, onaj koji nastupa. Publika koja dolazi u kazalište dolazi sa stražnje strane , gdje je tribina deset metara u zraku,  a pred tobom se nalaze osvijetljene ruševine kazališta. S druge strane, na sjevernom ulazu, dolazi se kroz jedini očuvani luk. Prolazi se kroz autentični sačuvani izvorni ulaz u kazalište. Tako da prvo što vidiš kad ulaziš u kazalište je potpuno očuvani restaurirani, konzervirani rimski ulaz u kazalište. I tek kada to prođeš, dolaziš do tribine. Svaki pristup gledatelja ima u prvom planu antičku ruševinu, a tek u drugom planu tribine. Isto tako, tijekom programa, tribina 'nema'. Postoje samo 1.500 tijela koje sjede u prostoru, ispod njih su ruševine, ispred je scena i tribina nema jer ljudi na njima sjede. Cijela je ta arhitektonska intervencija dizajnirana da pridržava ljudska tijela koja prate predstavu, tijekom čega cijela konstrukcija čelika i betona nestaje. Postoji samo puno kazalište.

Korištenje čelika i betona doživjelo je najviše kritika.

Doživljavam to jako zanimljivo. Ajmo o materijalu. Koja je razlika između čelika, betona i kamena? Zašto mi simbolički, kulturno, identitetski značaj pripisujemo nekoj sirovini? To je jako zanimljiva tema, koja je možda više tema psihoanalize nego arhitekture. Jer arhitektura barata sa svim materijalima koje čovjek prepoznaje. Recimo meni je bilo smiješno kad sam napravio drvene stepenice u svom interijeru i onda su se ljudi odavde šalili da se vidi da sam studirao u Ljubljani i da je to 'alpska priča', mada stare kuće imaju drvo. S druge strane, odjednom je sada čelik jako upitan, a zaboravili smo da smo imali Uljanik. Čelik nam je upitan u toj identitetskoj slici Pule, a zaboravili smo da nam je kilometar i pol pulske luke u povijesnom središtu  bilo prepunjen čelikom, tankerima, brodovima, dizalicama, i da su te dizalice i tankeri savršeno koegzistirali s Augustovim hramom i Forumom sto godina. Za mene je to veći identitet Pule nego guljenje žbuke s kamene kuće da bi se vidio trošni vapnenac kojim su naši siromašni preci gradili kućice.

Tu je malo posrijedi čini mi se i turistički, odnos prema tom materijalu.

Ujedno je i turistički, ali je zapravo fantazmagorično. To je pak iluzija. Da se turističkom tržištu prikazujemo predmoderno, kao arhaično, kao da živimo u kamenom dobu i ne poznajemo ništa osim kamena. Da uzgajamo masline, od kojih skupljamo bobice, i živimo u kamenim kućama. To je ono što se od nas očekuje. Svaki pokazatelj da smo mi preživjeli 200 godina modernosti i da smo imali industrijski razvoj i postindustrijsku stvarnost remeti tu sliku. Ja to gledam i kao kolonijalnu sliku. U knjizi 'Orijentalizam" antropolog Edward Said opisuje kako je ta egzotična, nagonska, erotična slika Orijenta konstruirana od strane kolonijalista. Međutim, postoji ta druga, jako zanimljiva faza, a to je da stanovnici Orijenta sami sebe identificiraju sa slikom koju je kolonijalno oko stvorilo. Jasno je i da kolonijalno oko stvara sliku juga Europe kao arhaičnog, kamenog, predmodernog, djevičanskog raja na zemlji koji nema industrijsku napetost koju ima sjever Europe. To je oko gostiju koji dolaze sa sjevera Europe. Oni pošto-poto žele tu egzotiku. No problematično je kad se mi počnemo identificirati s tom slikom, pa sami za sebe kažemo: "Da, ja sam predmoderan, volim kamen i samo istarski kamen, i ništa drugo osim istarskog kamena jer je to jedino što je autentično, i ne priznajem ništa nakon toga".

Malo rimsko kazalište sastoji se od kamena, betona i čelika. Poanta tog projekta i bilo  kojeg projekta u arhitekturi, je ta da se gleda međuodnos tih materijala a ne materijal sam za sebe, a pogotovo da se pojedinom materijalu upisuju neka kulturna i simbolična značenja. Ja im kao arhitekt upisujem druga značenja, poput, tektonskih, konstrukcijskih. Recimo, odabir čelika je meni bio primaran jer je u čeliku moguće ostvariti veće raspone između dva temelja, a budući da je dolje arheologija koju ne diramo, ne može se temeljiti bilo gdje nego na jako oskudnim točkama koje ne uništavaju arheologiju. Ako se ona želi sačuvati, moraju se postaviti temelji koji su jako udaljeni jedan od drugog, i zato se koristi materijal koji to može podnijeti.

Čime je motiviran odabir betona?

Motiviran je time što je središnji dio kazališta bio uklesan u živu stijenu. Arena uklesana u gornjem dijelu, a u donjem zidana. Na Malom rimskom kazalištu je središnji  njegov dio klesan, a bokovi su bili zidani. Na bokovima je postavljana čelična konstrukcija koja interpretira te nekadašnje zidane prostore u čeliku. Središnji, klesani dio tribine ima potpuno drugu logiku, bio je utisnut u stijenu, nije iskonstruiran iznad stijene. I kao što čelik može podnijeti velike raspone, tako je beton materijal koji se može utiskivati. Ta središnja tribina postojala je u Rimu, ali su ti blokovi odneseni, i ostala je samo podloga u isklesanoj stijeni.

Koliko sadašnji prostor kazališta, s tim bočnim višim tribinama odgovara izvornom gledalištu?

Prva dva reda tribine sadrže nekoliko izvornih  blokova rimskog kazališta. Njih je još 60-ih godina analizirao, izmjerio i numerirao arheolog Štefan Mlakar. Na osnovi tih mjera on je ponudio hipotezu kako je to kazalište izgledalo, pretpostavivši da su svi redovi tribina bili jednaki, a zatim ih je na crtežu poslagao do vanjskog perimetra kazališta. Njegova se vanjska fasada zna jer je sa zapadne strane sadržana u temelju, sa sjeverne strane je sačuvan luk i ulaz, tako da se zna radijus. I kad se redovi  tribina postave do vanjskog  perimetra, dobije se to što se dobije.

Ajmo o akustici. Objektivno su se neki posjetitelji na svečanom  otvaranju i za druge koncertne večeri žalili da je na  tribini 'sektor C' bio očajan razglas, da se slabo i nerazgovjetno čulo. Znamo da ste tijekom obnove radili kompjuterske akustične proračune i interne provjere zvuka. Ravnatelj Arheološkog muzeja Darko Komšo javno je govorio da su donji dijelovi u zatvorenim strukturama fenomenalno akustički riješeni, kao i tribina prema zgradi Sveučilišne knjižnice, dok će se ozvučenje za suprotnu tribinu (koja nema barijeru) optimizirati dodatnim, prema njoj usmjerenim zvučnicima. Vi ste pak govorili da je gornja konstrukcija rađena tako da ne pogorša dosadašnju akustiku.

Akustika je u arhitektonskom smislu rađena tako da nema jeke. Svi spojevi su rađeni varovima da se izbjegnu vijci, matice i bilo koji element koji bi mogao stvarati vibracije prilikom određenih frekvencija. Prilikom testiranja akustike prošle jeseni, zaključilo se da na višem dijelu  sjeverne tribine zvučnici ne pokrivaju taj dio. E sad, što  određeni organizator koncerta radi s tim podatkom, to je na njemu. Postoje tehničari zvuka koji usmjeravaju zvuk za svaki događaj. To nije vezano uz arhitekturu, nego uz raspored zvučnika u prostoru. Bitno je, a to mi se čini da je s otvaranjem postignuto, da čelična konstrukcija ne stvara vibracije i šumova koji štete zvuku. To je segment na kojem smo cijela ekipa i ravnatelj Komšo (kojem i ovom prilikom zahvaljujem na povjerenju) intervenirali i na kojem smo radili, u tom smo kontekstu kao savjetnike koristili stručnjake za zvuk i pokazalo se da je to dobra odluka. Za akustiku je bitno ne raditi glatku vertikalnu barijeru, od koje se zvuk odbija, a to što su tribine šuplje, to pogoduje akustici.

***