RAZGOVOR S ENESOM KIŠEVIĆEM Ja imam svog Boga. Moj Bog nije ovaj službeni Bog

"Šumim i šapućem mojom Pulom" naziv je pjesničkog performansa Enesa Kiševića kojim će preksutra, u srijedu u 19 sati na Kaštelu ovaj poznati pjesnik i glumac otvoriti 29. izdanje PUF-a, međunarodni kazališni festival koji i ove godine donijeti u Pulu svježe kazališne i plesne produkcije i koprodukcije iz regije, Europe, ali i šire.

Enes Kišević rođen je 1947. u Bosanskoj Krupi. Nakon gimnazije završene u Ključu dolazi u Zagreb, gdje 1971. diplomira glumu na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti. Po završetku Akademije ostvaruje zapažene uloge u brojnim kazališnim predstavama, a sudjeluje i u mnogim filmovima, televizijskim serijama te radijskim i televizijskim emisijama. Sve od objavljivanja prve zbirke poezije "Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled" (1974.) prepoznat je ne samo po uvjerljivom i nadahnutom govorenju poezije velikih svjetskih i domaćih autora nego i po interpretiranju vlastitih stihova. Uslijedilo je 30-ak knjiga, učinivši ga jednim od najpoznatijih i najpopularnijih pjesnika u svakom dijelu bivše države, ali i izvan nje, a pjesme su mu prevedene na 20-ak jezika te uvrštene u antologije.

Na otvorenju PUF-a pjesmom ćete odati počast platani na Kaštelu? Zašto?

Zato što je ona na neki način i simbol ispravnosti. Znate da su Platona zvali platana jer je imao široka ramena. Ljepota ove platane unutar Povijesnog i pomorskog muzeja Istre je u tome što se ne zna koliko je stara. Toliko ljudi se odmara u njenoj hladovini, a nitko je ni ne pogleda, ni ne primijeti je. To je kao u životu, imate toliko ljudi koje ni ne primjećujete, a jako su vrijedni. To je meni bio velik izazov. Osjećam dug prema toj platani. Zove se “Zdravo platano”. Ja razgovaram s njom. Njen je inače, pra-pra rod javor, crni i bijeli javor:

“Zdravo platano, zdravo uspravna vodo, žilo kucavico u zemlji i svjetlu. Zdrav bio pleter tvojega korijenja u čijemu gnijezdu pulska tvrđa liježe i budi se iz kamena sna. Toliki pokraj tebe minuše, odahnuše u tvojoj hladovini sred ljetne žege, a ne primijetiše tvoju ljepotu.. Tolika carstva, tolike sile, toliki vladari, a ti i dalje uspravna i neprimijećena rasteš u svojemu miru. Padaju pobjednici, padaju sistemi, padaju velike riječi, a tvoj rast ništa ne može zaustaviti. Zdravo platano, stara kao svjetlost, mlada kao svjetlost, snažna kao svjetlost. Pozdravlja te onaj koji osim riječi ništa drugo  nema. Došao sam šutjeti s tobom, tvojom šutnjom svoju šutnju  kalemiti. Hvala onoj zlatnoj ruci koja te posadi, hvala brižnomu PUF-u koji mi pored tolikih reflektora u areni jedini osvijetli tvoju ljepotu. Ej valah platano, ej valah uspravna vodo s korijenjem u zemlji i svjetlu".

Spomenuli ste Platona koji je smatrao da bi vladari trebali biti oni najmudriji - filozofi. Kako bi bilo kad bi državu vodili pjesnici?

Ovisi koji pjesnici... Kad bi je vodio Homer i pjesnici tog kalibra, onda bi to to bilo uredu, ili Hölderlin, Goethe. Ili jedan Pessoa. Mislim da pravi pjesnici bježe od toga da vode državu. Njima je više  stalo do toga da nam ljepota postane istinom. A bilo bi to sjajno (smijeh).

Prije šest godina ste u Puli rekli da poezija nisu rime nego dobrota ljudska.

Tako je, pa nisu to 'pjesmice'. Ja sam više poezije vidio u onim malim, nevidljivim ljudima koji se itekako vide. Što sam stariji, mjerim i ljude i umjetnost riječima Svetog Ivana od Križa, koji navodi pet osnovnih vrlina koje ocrtavaju pticu samotnjaka: prvo, leti najvišim prostorima; drugo, ne pati zbog nedostatka društva čak ni onog svoje vrste; treće, uspravno drži svoj kljun; četvrto, ne razmeće se raskošnim  perjem, peto; pjeva tihim glasom. Jako je malo umjetnika koji imaju sve ove vrline, sreo sam možda dva-tri. Umjetnici su, pogotovo pjesnici, pisci,  tašti za svaki svoj zarez. Kad gledaš u svemir, sve je na svome mjestu, a sve se kreće. Nema riječi koja može zamijeniti sunce.

Imate i pjesmu o tome, koju ste svojedobno posvetili filozofu Branku Despotu. 

Da, zove se "Ništa novo". I u nama je, u našem tijelu sve je na svom mjestu, a sve se kreće i u našem tijelu, sve je  nezamjenjivo, besprijekorno. A svaka riječ nije na svom mjestu! Jer sve se drugačije može napisati. Vrlo je malo pisaca za koje se može reći da im je svaka riječ na mjestu. Meni pada na pamet Camus, kojeg jako volim.

Tvrdite da se jako olako služimo riječima, da je riječ najveće blago, ali i najviše zlo.

Tako je. Zato je dobro kad plešu i kad se 'čitaju' govorom tijela. Festival PUF je ljepota kojoj je stalo samo do igre i slobode. PUF je dijamant. Ne izlazi mi iz glave slika kad je poznati iranski umjetnik s pariškom adresom Mehdi Farajpour izvodio radio predstavu 'Kafka'. Na sceni ogroman sat, on dolazi na scenu, izgleda kao Apolon, kazaljke sata idu unatrag i  tim lijepim tijelom on pokretom, ništa ne govoreći, postane kukac! Uvjeri nas u to. To je čudo. Ja mislim da bi Kafka poludio da je to vidio. To je čudo. To PUF čini velikim, posebnim jedinstvenim. I ta platana ima tu ljepotu koja se ne zamjećuje. Tako se ni PUF-u ne daje velika pozornost i ono što zaslužuje.

I majci umjetničkog direktora PUF-a Branka Sušca napisali ste pjesmu? 

Posrijedi je bio običan telefonski razgovor. Ja joj kažem: "Zdravo mi zvučiš , čujem ti po glasu, tebe život zaista jako voli, kako si?" A ona kaže: "A što da ti kažem, sve mi otkazuje, jedino me još jezik ne boli" (smijeh). To mi se učinilo zgodnim pa sam napisao pjesmu posvećenu gospođi Zdenki.

Kakav vam je Pula grad?

Prvo vidim ljude. Ja sam bio jako dobar s Brankom Fučićem, sa kojim sam maltene prošao svaku stopu Istre.

Fučić je rekao da se domovina voli nogama.

Tako je. On je išao  tamo gdje nije ni koza. Znao je naći jezik i s djetetom i s akademikom, i s težakom, sa svima. On je bio velika ljepota od duha. On je prvi odgonetnuo Bašćansku ploču... Pa Boško Obradović, Branko Sušac, Boris Biletić. Ne znam jeste li poznavali Matiju Pokrivku, koji je prvi nacrtao Istru kao grozd... Vezan sam jako za Pulu i Istru.

Vaše pjesme najčešće slave život sam. Dojam je da se jako malo ljudi danas raduje svakom danu, malim stvarima? 

Valjda sam to naslijedio od roditelja, pogotovo od majke. Mi nismo stvorili život, mi smo samo provodnici života. Netko od sebe napravi pušku, neko violinu. Moje iskustvo nakon svih pročitanih knjiga jest to da mi jesmo prosvijetljeni, ali nismo toga svjesni. Kod nekoga se nikad ne javi. Recimo, samo jedna slika: srce, ljudsko srce, ono kuca i u ubojici, i u djetetu, i  u kralju i  u prosjaku, i ono je uvijek na strani života, i kad je čovjek najbolesniji. Mozak kaže: 'Ma kakvo srce, ono je glupo'. Ali da bi to mogao reći, srce mu šalje krv da to može izgovoriti. Kad bi čovjek samo za života dorastao do ljepote svoga srca, bio bi čudo. Um koji je osvijetljen svjetlom srca više ne može biti u tami, nikad više ne može biti u tami. Nedavno sam napisao pjesmu "Spomenik srcu", posvećenu svoj djeci ubijenoj u ratu i u miru: "Bezimeni vojnik, pun topovske moći, kad bi samo znao to što ne zna ni sam, da djecu u igri s lica zemlje zbrisa, nikad sebi ne bi pogledao sebi u oči. Gledamo li srcem, svi su ljudi svojta, kada bi svom srcu ljudi bile sluge, nikad ubijali ne bi jedni druge, jer srce je stalno na strani života, spomenik vam djeco u srcu svom dižem, srce vam je moje od mene ljudskije. Ono i nad vama i nada mnom bdije. Zavijen sav šutnjom, vašim dahom dišem. Sve dok svjetlost srca u glavi ne svane, uzalud nam sunce rađaš nove dane".

Evo to je moje mišljenje do koga sam došao u ovih svojih 77 godina, da bi se ljudi prvo trebali okrenuti sebi, sebe bar malo spoznati. Camus kaže da bi svijet, kad bi čovjek svaki dan barem jednu minutu pomislio da će umrijeti, bio bolji. Nažalost, nije tako, ljudi misle da su vječni. Sada uzimaju onima kojima trebaju doći. Djeca od nas nasljeđuju samo mržnju i ratove. Pisao sam i o tragediji koja se događa u Ukrajini, ali o tome ću govoriti u subotu u Puli.

"Ne može se Boga ograničiti vjerom, niti ljude imenom, niti misli perom“, glasi jedna vaša misao. 

Ja imam svoga Boga. Moj Bog nije ovaj službeni Bog. Ne. To najbolje govori moja pjesma "Na izvoru": 'Sve u meni za mene radi, radi mi srce, rade mi oči, rade mi misli, u uhu mi žubor, u nosu miris zemlje, suza radosnica pod jezikom, ništa ne trebam, sunce mi na licu, netko u meni za mene diše'.

Kaže mi prijatelj vjernik da danas u Europi ima 4 do 5 posto vjernika, iako ih na popisu stanovništva ima bitno više, u nas i do 90 posto. Što to govori?

Govori puno. Ima onih koji previše zvone vjerom, previše zvone, a zapravo nisu vjernici. Poznajem ljude koji su ateisti, ali koji čine dobro i po meni su oni vjernici. Ima jako puno takvih ljudi. Ovo je velika tema i trebao bi nam puno veći prostor. O tome  govorim kroz poeziju... Prije svega, vjernici još nisu poslušali Isusove riječi, još ih nisu uslišali, još ih nisu primijenili. Isus je govorio božanski, ali nitko ne sluša te riječi. Vjernici samo brbljaju, a u drugoj ruci drže puške. Teško je o tome sad na brzinu govoriti.

Pišete i haiku. Vaš haiku uoči olimpijade u Tokiju je nagrađen.

Bio sam veliki prijatelj s Vladimirom Devideom. Bili smo kućni prijatelji. Bio je beskrajno duhovit, jako se volio smijati. Ono što bi rekao Bergman, kad misliš da si nešto pametno rekao, prvo se na to nasmij. l Devide, i sam akademik, meni jednom kaže: "Enese, je l' ti znaš koja je razlika između  akademika i katedrale". Ja kažem: 'Ne znam profesore'. Kaže on: 'Katedrala, što si joj bliži, ona je viša, a akademik, što si mu bliži, to je on manji" (smijeh).

Sviđa mi se vaš haiku "Rodilište, kruh do kruha, u pelenama."

Taj nagrađen haiku posvetio sam Blanki Vlašić, glasi: Prije skoka uvis, skakačica ljestvicu preskače u sebi.".

Fascinantno je kako pamtite i precizno nižete stihove.

Ja više volim govoriti druge nego sebe. ono što mislim da bi mogao biti dar mom umu., to pamtim, Masu uloga sam kao glumac odbio jer nisam stajao iza tog tekst, nisam ga mogao prisvojiti i u sebi niti to dati  drugome. Ono što mi je vrijedno, to darujem umu. Einstein ima krasnu misao: "Djecu treba darovati znanjem a ne gnjaviti". Ako u razredu od ukupno 30 učenika, njih 28 ima jedinicu iz matematike, nisu kriva djeca nego profesor koji ih nije znao prenijeti to znanje, darovati ih.

Razgovaramo na dan derbija Hajduk-Dinamo. Vi ste Hajdukovac još od 1957. godine.

(smijeh) Ne idem na utakmice, volim gledati velike tekme. Jako volim atletiku, Ja sam skakao skoro dva metra u vis, takav sam došao u Zagreb. Kad sam bio na moru, zarađivao sam kao dijete novce (otac mi je umro, mama nije imala tri godine imala penziju). Sa svojim novcem otišao sam na more; išli smo sa šatorima i slamom, krumpirom, grahom imali smo one drvene kovčege, pa smo trčali, bacali se u more preko ježeva, školjki. One male kućice nikle iz zemlje, sve su vinogradi bili do Splita, U Kaštelu Starom sam vidio prvi put vidio more. Ja sam odrastao na hladnim rijekama pa se znam šaliti:  baciš leš, a izađe živ čovjek, toliko su hladne. Tada sam saznao da postoji nogometni klub Hajduk. A nas su kao djecu zvali hajducima, jer smo kao djeca krali voće, trešnje, orahe, i tada sam išao na stari stadion. I tada sam Hajduka gledao prvi put. Poslije sam bio blizak s Bajdom Vukasom. Trener Dinama Mirko Bazić, koji je kasnije napravio vrlo lijepu antologiju pjesama, bio je tako drag čovjek. On je bio dinamovac a ja hajdukovac, zajedno smo gledali tekme. Ja volim igru, bez obzira koji klub bio posrijedi. Volim dobar potez. Ja jako volim Ibrahimovića, on je velik igrač. I Modrić je krasan igrač. Volim vidjeti pravi potez. 

Sjećamo se Kiševićeva nastupa u Puli 2017. godine, kada je recitirao njemu najljepšu pjesmu Czeslawa Milosza "Dar": "Tako sretan dan. Magla se rano spustila, radio sam u vrtu. Kolibrići su se zaustavljali nad cvijetom kozje krvi. Na zemlji nije bilo stvari koju bih želio imati. Nikoga nisam poznavao komu bi vrijedilo zavidjeti. Što se zla dogodilo, zaboravio sam. Nisam se sramio misliti da sam bio ono što jesam. Nisam osjećao u tijelu nikakva bola. Uspravljajući se, vidio sam modro more i jedra".

Najdirljivije je tada bilo za čitanja pjesme posvećene njegovom starijem, pokojnom bratu Huseinu, koji je sjajno pjevao, a za razliku od Enesa, nije se protivio majci jer je 'bolje biti u miru nego u pravu'

 - Ne mogavši vjerovati što nam se dogodilo na ovim prostorima, skapao je u Rotterdamu, kaže Enes. Pjesma osvjetljava to da se brat nije bojao umiranja, već toga što će stara majka plakati za njime.

U nastavku donosimo još dvije Kiševićeve poznate pjesme: 

***

"I ništa te kao ne boli”

Dan je kao sunčan. Ti si kao veseo.

Prolaziš, kao ne vide te.

Svima je kao lijepo.

Svima je kao dobro.

Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Živi se kao u miru.

Ptice su kao slobodne.

Budućnost kao na dlanu.

Savjest je kao čista.

I suncu je kao jasno.

O, srce, kao pjevaj.

Svi se kao brinu o svima.

Svatko je prijatelj kao.

Svima je kao stalo do tebe

i do svijeta.

I dan kao ode.

I ti se kao smiješiš!

I ništa te kao ne boli.

***

"Velik kao dijete"

“Znaš li što ću ja postati

kada odrastem,

za tvoju ljepotu, svijete?

Ja kada odrastem

jako veliki,

ja ću postati dijete.

Najljepše je kad odrasteš,

a ostaneš dječji stvor,

pa svi misle da si velik

zato što si profesor.

Što si doktor od imena,

stručnjak za rakete –

a ne znaju da si velik

zato što si dijete.

Možeš biti pilot, rudar…

slavni pisac knjiga –

djetetu je svaki pos’o

lagan kao igra.

Ma nosio ja u glavi

i sve fakultete,

kad odrastem jako velik,

ja ću ostat’ dijete.”