Recenzija: Film 'Ego protiv ega" je mlaka vodica

Bitno je samo da je poznato i hvaljeno, i da donosi društveni prestiž. Tako milijarderski teškom osnivaču i vlasniku farmaceutske kompanije Suárezu  (José Luis Gómez) u svojim osamdesetima padne na pamet izgraditi most koji će se zvati njegovim imenom. Dosjeti se I da bi mogao snimiti najbolji film. Dok se zvijezde angažiraju, biznismen nije ni pročitao otkupljeni roman prema kojem će se snimati film kojeg masno plaća.

Eklektičnoj redateljici Loli Cuevas (Penélope Cruz) pri odabiru glumaca odriješene su ruke, sve dok su oni najbolji. Narativ o kojem se radi budući film je o dva brata, od kojih je mlađi odgovoran za smrt njihovih roditelja, a stariji u jednom trenutku preotme suprugu mlađem.

Mlađi brat je Antonio Banderas kao pretežito mainstream glumac, prpošni Félix Rivero. Stariji brat je Oscar Martínez kao tradicionalni glumac Iván Torres, skromni učitelj glume.

Gledamo film o pripremama igranog filma, koje neprestano bivaju opstruirane taštinom glavnih sudionika, tako da se za vrijeme priprema većinu vremena ne radi ništa konstruktivno za film.

Dok je jedan previše eksponiran, drugi je fanatik skromnosti

Torres odbija vožnju avionom u prvoj klasi jer mu se ljudi u njoj gade. Kako bi naglasio svoju odanost idealima koje štuje, laže Suárezovom pomoćniku da mu je redateljica rekla iznos Félixovog honorara, te da on ne bi nikad pristao raditi za toliki honorar. Njegova pasivna agresija jasna je u početnim scenama kad ‘u žaru’ emocija na probi razbije stolicu (u scenariju stoji da se rasplače i Lola traži od njega da to pokaže) te krhotinom stolice ozlijedi Félixa ispod oka.

Na svaku probu patetični Félix redovito kasni, što odgovornog Torresa uskoro razljuti, pa on reagira, a nakon toga i Lola. Tu je i Félixov asistent koji ugovara sve prohtjeve za njega, nosi ogromnu kutiju njegovih nagrada, no uskoro dobije i otkaz jer potajno obožava Torresa.

Glumačko umijeće počiva na tome da ganeš gledatelje. Iván Torres

Lola obrazlažući Suárezu svoj odabir glumaca ne bi sudila umjetnike po tome koliko je tko dobar, jer su to ipak umjetnici. Upravo je i izabrala baš dva ideološki suprotna glumca kako bi njihova dinamika i dramski sukob bili jači, te kako bi privukli svatko svoju publiku.

Uskoro se i sama uplela u njihovo suparništvo.

U ovom je narativu okolnim putem, kroz taštinu glumaca sporedno prikazan taj uvijek prešućeni strah i trepet od redatelja kojeg se kuje u nebesa. Dramaturški adut tog odnosa i velikog tabua filmske industrije, preslabo je iskorišten pri ego sukobu ovog dvojca s kormilaricom. Slabašnu dramaturgiju donekle izvlači solidna glumačka izvedba vodećeg tria.

Obijest kao metoda

Jedna od bizarnijih situacija kojima redateljica želi utišati ego svojih glumaca je vezanje njih dvoje zajedno plastičnom folijom ‘u nepomični paket’ posjevši ih na tribinu, dok ona uništava njihove trofeje u drobilici. Jednako ludo je kad ih želi motivirati strahom od smrti kako bi njihov dramski izričaj bio što vjerniji - a oni su najbolji glumci, pa ih postavi ispod ogromnog kamena na sajli da vježbaju tekst.

Moramo paziti što nam se sviđa. Lola

Umjetnički koncept najboljeg i ‘najdrugačijeg’ prije svega, u kontekstu larpurlartizma, naglašen je spektakularnom scenografijom Alaina Bainéea. Također i grmolika Lolina frizura (koja Cruz odlično pristaje), kao i njezine platforma cipele - tenisice; te ekscentrični Félixov stajling, estetski su prikaz onoga čime se bavi i što suptilno ismijava ova insajderska komedija laganijeg tona.

Snimatelj Arnau Valls Colomer svojim kompozicijama kadra i često hladnom rasvjetom, vrlo dobro prati artificijelnost u svemu. Estetski je dobro postavljena jedna od teza narativa da pretjerana želja za bivanjem autentičnim, vraća mediokritetstvu i prosjeku, te ubija kreativni proces.

Na ovu temu u ovakvom kontekstu prikaza možda najviše zanimljivu djelatnicima filmske industrije, mogu se izdvojiti izvrsni Truffautov ‘Američka noć’ iz 1973. kao i jednako tako dobar ‘Život u zaboravu’ Tom di Cilla iz 1995.

“Ego protiv ega” ima nekoliko osrednje komičnih momenata, kao i solidnih prikaza objesnosti i u onom vrlo imućnom, no i u manje imućnom dijelu filmskog svijeta. No ne može ga se nazvati pravom komedijom. Ova dramaturgija s providnim sapuničarskim obratima radnje uz površno ismijavanje filmskom svijetu, nije jasno definirala u kojem se smjeru kreće. Stoga je nedovoljno jaka u svojoj poruci, a argentinski redateljski dvojac režijom nije uspio izvući stepenicu više iz slabe dramaturške podloge; film je mlaka vodica.

Film se prikazuje u pulskom Kinu Valli još večeras u 21 sat, sutra u 17 sati te u utorak u 19 sati.

Ocjena 3/5