Recenzija: Kroz Japan do dubokog platonskog odnosa koji liječi traume gubitaka bliskih osoba

Kada Yûsukeova supruga Oto iznenada premine, u filmu nastupa uvodna špica, 40-ak minuta od početka. Dvije godine kasnije, povučeni kazališni redatelj i glumac Yûsuke Kafuku ( Hidetoshi Nishijima ), na festivalu dobiva angažman režiranja predstave ‘Ujak Vanja’. Iako mu je još za života supruge dijagnosticiran glaukom, u daleku Hirošimu odlazi svojim automobilom.

Prema tamošnjem zakonu, gostujući umjetnici ne smiju voziti, stoga mu je dodijeljen službeni vozač.

To je suzdržana, ali rezolutna Misaki (Tôko Miura), prema čijim vozačkim sposobnostima Yûsuke u početku ima predrasude. No, uskoro se prepušta njenoj nepogrešivoj vožnji lijevom stranom ceste, njegovog crvenog Saaba 900 Turbo s volanom na lijevoj strani.

Kroz vožnju oni razvijaju dubok platonski odnos kojim liječe traume gubitaka bliskih osoba.

‘Drive my car’ Hamaguchijev je drugi film iz 2021. godine (nakon ‘Wheel of Fortune and Fantasy’ koji je premijerno prikazan na prošlogodišnjem Berlinaleu). Prošle je godine u Cannesu osvojio nagradu za najbolji scenarij, FIPRESCI kritičarsku nagradu, te nagradu Ekumenskog žirija. Čuveni časopis ‘Cahiers du Cinéma’ proglasio ga je četvrtim od deset najboljih filmova u 2021. godini.

Dugačka tišina i produžene vožnje pejzažima

Scenarij su napisali sam Hamaguchi i Oe Takamasa, prema kratkoj priči Harukija Murakamija istoimenog naziva, iz zbirke ‘Muškarci bez žena’. Originalna Murakamijeva priča iz 2014. godine znatno je prilagođena i proširena; film traje 179 minuta.

‘Drive my car’ film je duboke ljudske povezanosti s malo riječi te film o zajedništvu u gubitku.

Hamaguchi je u interviewu prije premijere izjavio da ga je najviše fascinirala intimnost koja se stvorila u automobilu, zahvaljujući dugim razgovorima vozačice i putnika.

Slike japanskih brežuljaka, cesta i okoliša kojima prolaze autom, olakšavaju apsorpciju karaktera i omekšavaju emotivnu nelagodu koja se od početka postepeno gradi.

Yûsukeov samozatajni, pomalo zatomljeni karakter upotpunjuje crvena boja njegovog cestovnog ljubimca, te stav da mu vožnja njegove supruge ne odgovara, kao i prvobitna reakcija kad mu je dodijeljen službeni vozač u Hirošimi (dok još nije ni znao da je vozač žena).

Izvrsno je narativno protkana radnja drame (Čehovljevog ‘Ujaka Vanje’), jer kroz tekst kojeg glumci čitaju i uvježbavaju, upoznajemo Yûsukeov tajnoviti svijet.

Ako stvarno želiš pogledati u nekoga, jedina opcija je pogledati u sebe direktno i duboko. (Koshi, mladi glumac koji je u trebao igrati Ujaka Vanju, te prijašnji ljubavnik Yûsukeove supruge Oto)

Ovaj film atmosferu približava elementima za koje treba strpljenja i vremena. Kadrovi se točno nadovezuju u mnogim scenama, često bez ili s minimalnim eliptičnim prostorom. Ta brojnost (katkad i dramaturški nepotrebnih) kadrova očituje se produženim trajanjem filma, što ponekim gledateljima može biti i dosadno. Atmosfera filma je odmjereno poetična.

Također je puno prolazaka autom, ulazaka i izlazaka iz automobila, čime se dramaturški naglašava težina kolotečine života s neizrečenom boli. Yûsukeov je Saab njegovo svetište u kojem sjetno sluša glas svoje supruge snimljen na audio kaseti. Ta se praksa nastavlja i kad volan preuzme mlada Misaki, no Saab uskoro postaje terapeutsko mjesto povjerenja i razmjene iskustava.

Realizam emotivne nelagode

Yûsukeova bol prisutna je i prije uvodne špice, jer dio te boli dolazi i iz doba prije onog koje pratimo u filmu; no ona raste kako narativ teče, a on ju on pri kraju uratka, potaknut Misakinim otvaranjem, katarzično verbalizira. Također se naslućuje i rana koju nosi mlada Misaki, a povezana je sa smrću njezine majke; iako se sve do posljednje četvrtine filma ne zna o čemu je riječ. Te ih dvije traume spajaju u emotivno jedinstveni, no dugo neizrečeni, najbolje rečeno izvoženi odnos.

Zapravo je ovo film o nelagodi koja nastaje kad se istina ne izgovara na vrijeme, i kao takav ne nudi happy end već daje sliku kako nastaviti živjeti.

Yûsuke to čini kroz umjetnost i multinacionalnu kreativnost postavljanja predstave u kojoj glumci glume na različitom jeziku (u predstavi igra čak i nijema glumica na svom znakovnom jeziku). Dok se Misaki posvećuje radu onoga što najbolje zna, neprimjetno voziti auto kako bi osoba koju vozi mogla u vožnji raditi ili odmarati.

Sigurna sam da istina, kakva god bila, nije toliko zastrašujuća. Puno je strašnije ne poznavati je. (Oto; govor s kasete)

Razigrana scena kad Misaki i Yûsuke puše u autu držeći cigarete izvan auta kroz krovni prozor, razrjeđuje nelagodu koja visi među protagonistima. Snimatelj je Hidetoshi Shinomiya, a montažer filma je Azusa Yamazaki. Autorica originalne lepršave glazbe je japanska kantautorica Eiko Ishibashi.

‘Drive my car’ iscrpan je primjerak slow cinema (spore kinematografije), u kojoj većinu filmskog prostora zauzimaju emocije i poetika, negoli sama dramska radnja. Izvrstan narativni koncept je erotski nabijen početak koji prerasta u posve neerotično razrješenje.

Završetak je svojevrsna demistifikacija i uzemljenje njihovih karaktera.

Akademija je ove godine nominirala ‘Drive my car’ u četiri kategorije: Najbolji film, Najbolja režija, Najbolji prilagođeni scenarij i Najbolji film na stranom jeziku.

Film se prikazuje u Kinu Valli večeras u 20.20 sati, sutra (nedjelja) u 20.20 sati te u utorak u 17 sati.