"Nadam se da će stradavanje Istre u Drugom svjetskom ratu nakon prikazivanja Zemlje ognja na HRT-u biti prepoznato na nacionalnoj razini „za vijeke vjekova“. Nigdje se tako brutalno nije ubijalo civile. To je bila taktička borba koju su Nijemci svjesno izabrali. Njihova doktrina je bila: lakše nam je paliti i maltretirati sela, nego loviti po šumama partizane i ustanike." * "Žene su bile te koje su iznijele teret rata na svojim leđima, nakon što su muškarci ubijeni. Ostale su same sa spaljenim kućama. Trebalo je ostati na tim ognjištima, podignuti djecu, objasniti im što se dogodilo i nastaviti živjeti" govori nam Mladen Đaković, redatelj filma "Zemlja ognja" o nacističkim zločinima u Drugom svjetskom ratu na području Istre
"Nadam se da će stradavanje Istre u Drugom svjetskom ratu nakon prikazivanja Zemlje ognja na HRT-u biti prepoznato na nacionalnoj razini „za vijeke vjekova“. Nigdje se tako brutalno nije ubijalo civile. To je bila taktička borba koju su Nijemci svjesno izabrali. Njihova doktrina je bila: lakše nam je paliti i maltretirati sela, nego loviti po šumama partizane i ustanike." * "Žene su bile te koje su iznijele teret rata na svojim leđima, nakon što su muškarci ubijeni. Ostale su same sa spaljenim kućama. Trebalo je ostati na tim ognjištima, podignuti djecu, objasniti im što se dogodilo i nastaviti živjeti" govori nam Mladen Đaković, redatelj filma "Zemlja ognja" o nacističkim zločinima u Drugom svjetskom ratu na području Istre
Zemlja ognja, film redatelja Mladena Đakovića prema scenariju Tonija Juričića, a u produkciji kompanije Level 52, bit će prikazan na prvom programu Hrvatske televizije 22. lipnja u povodu Dana antifašističke borbe.
Film je realiziran u suradnji s HRT-om, a progovara o nacističkim zločinima u Drugom svjetskom ratu koje su počinile specijalne postrojbe njemačkog generala Rommela u periodu između 1943. i 1944. godine na području Istre.
Zemlja ognja tako donosi priču o stradavanju sela Lipa u Općini Matulji gdje je 30. travnja 1944. godine u jednoj kući ubijeno 269 civila, te priču o paljenju sela Šajini u Općini Barban, u kojem se strašan pokolj civila dogodio u noći s 8. na 9. travnja 1944. godine kada je ubijeno 54 mještana.
Film pak završava pričom iz sela Vrvari kraj Poreča, u kojima su lokalni partizan Giordano Šegon i talijanski vojnik Egidio Salvatori na nekoliko godina zamijenili identitete. Naime, Giordana koji je bio u partizanima, na njemačkim je prozivkama u Vrvarima godinama mijenjao Egidio, spašavajući tako život obojici.
Uoči nacionalne premijere filma koji je ujedno i jedan od najvažnijih ovogodišnjih HRT-ovih projekata, porazgovarali smo s redateljem Mladenom Đakovićem koji živi i stvara u Poreču.
Odakle interes za ovu temu, a s obzirom na to da niste rodom iz Istre?
Selo Mlakva u Lici u kojem sam odrastao pamti gotovo identičan zločin kao selo Lipa. Čak je i broj stradalih sličan. Ubijeno je 268 ljudi. Zgurali su sve stanovnike koje su zatekli u jednu kuću, i zapalili je. Priča je malo kompleksnija jer to nisu napravili Nijemci koji su došli, i otišli nakon toga, već njihovi prvi susjedi. Mislim da je to razlog zašto se o tome nije toliko pričalo, niti kopalo po ranama.
Ne znam koji je put ispravniji, jer ja u svom selu nisam osjetio tu traumu, a čim dođeš u Lipu prva kuća koju vidiš je takozvana Kvartirkina kuća u kojoj je ubijeno 269 civila. Centralna zgrada u selu je Memorijalni centar Lipa pamti, i ljudi se od toga ne mogu odmaknuti. Zato mi je možda draže što sam odrastao u selu u kojem se toliko nije osjetila trauma.
Prva ideja filma ipak nije bilo obrađivanje svih zločina, nego pričanje priče o obitelji Šegon iz Vrvari i zamjeni identiteta koja se tamo dogodila, ali kad smo se prijavili na HRT-ov natječaj počela je pandemija i više nismo imali kontakata s talijanskim protagonistima. Zato smo priču morali širiti, pa sam se spojio s profesorima Igorom Šaponjom i Igorom Jovanovićem iz Istarskog povijesnog društva koji su mi otkrivali nove priče, poput događanja u selu Lipa i selu Šajini, te upoznali sa živim svjedocima stradavanja poput Foške Benčić iz Karnevali i Đina Matošića iz Šajini.
Od same ideje pa do realizacije filma prošlo je i nekoliko godina.
Tako je. Prošle su tri godine. Drago mi je da me odmah podržala labinska produkcija Level 52. Na natječaj HRT-a prijavili smo se još 2019. godine i čekali hoće li nam projekt biti odobren. Prije dvije godine nam je rečeno da smo dobili financiranje i tada smo baš aktivno krenuli s radom. U Lipi nam se pridružio i HRT-ov urednik dokumentarnog programa Vladimir Brnardić koji je bio šokiran podacima koje smo mu iznosili.
Da, dojma sam kako stradanje Istre u Drugom svjetskom ratu nije dovoljno prepoznato na nacionalnoj razini. Govorimo o 17.000 mrtvih i više od 400 spaljenih sela.
Upravo tako. Nije prepoznato i nadam se da će biti nakon prikazivanja Zemlje ognja na HRT-u. Nadam se da ćemo to sad postići onako što se kaže „za vijeke vjekova“. Događale su se, naime, brutalne stvari. Kako sam Milan Rakovac kaže u filmu, nigdje se tako brutalno nije ubijalo civile, a Istra tako nešto nije pamtila stoljećima unatrag. Imao sam ja i kritika koje su išle u smjeru da je njemačka vojska bila organizirana i nije ubijala civile. No, u ovom slučaju to naprosto nije bilo tako.
MLADEN ĐAKOVIĆTo je bila taktička borba koju su Nijemci svjesno izabrali. I ne samo oni. Tu je bilo miješanih postrojbi Ukrajinaca, Rumunja i ostalih kvislinga koji su se okupili u jednu kažnjeničku vojnu. Njihova doktrina je bila: lakše nam je paliti i maltretirati sela, nego loviti po šumama partizane i ustanike. Radili su takozvane raštalamente i uništavali žitelje, a sve ne bi li izazvali grižnju savjesti kod partizana. Zato je civilno stanovništvo strašno, prestrašno stradalo
Kombinirali ste, tijekom snimanja, igrane scene sa svjedočanstvima preživjelih. Kako ste se snalazili s lokacijama snimanja budući da su danas neprepoznatljive u odnosu na vrijeme od prije gotovo 80 godina?
Snimali smo u Štifanićima kraj Lovreča, u Zankovcima kraj Kršana, Gortanovom brijegu kraj Pazina, Čambarelićima kod Vozilića te u Lipi i Šajinima. Na lokacijama smo znali imati i vatrogasce jer ne možeš Zemlju ognja snimati bez vatre.
Otprije sam poznavao udruge koje posjeduju američke i njemačke uniforme. Upoznao sam ih dok sam radio na filmu „Gdje si bio četrdeset i četvrte?“. Također sam stalno išao po Istri i tražio autentične lokacije zajedno s pokojnim Cristianom Crissom Kolaciom, autorom filma „Je lektrika ubila štrige“. Tako da, iako sam za Zemlju ognja znao da će biti dokumentarni film, želio sam svakako ubaciti i igrane scene. S producentom filma i autorom glazbe Sanelom Isanovićem odlučio sam da bi, pošto već imamo statiste, bilo dobro dobiti pravu atmosferu.
Mislio sam da ću bez problema naći lokacije, ali sela koja sam prije četiri godine obilazio danas više nisu ista. Sela koja su tada bila napuštena, danas imaju vile, bazene, klima uređaje i plave škure. Pošteno smo se namučili Ida Skoko, asistentica redatelja i ja, dok nismo naletjeli na selo Zankovci koje nam je u filmu „odglumilo“ Šajine. Rekli su nam stanovnici: Pa što ste nas došli snimati, mi smo vam zaostali! A mi njima: Pa to nam i treba! Evidentno je da će uskoro biti potrebno ulagati i u rekonstrukciju. Autentičnih lokacija više neće biti.
Kao ni preživjelih svjedoka. Stoga ste uhvatili dobar moment za bavljenje ovom temom. Kako vam je bilo raditi s njima? Naime, njihovo svjedočanstvo je zapravo sjećanje djeteta?
Svjedočanstvo Đine Matošića kojem su, kao petogodišnjaku, ubili majku dok ga je držala u naručju ispred rodne kuće u Šajinima, strašno nas je potreslo. Imao sam osjećaj da je njemu bilo lakše pričati nego nama slušati. Imam djecu i pokušavam sebe staviti u tu situaciju, i naprosto je preteško. Vjerojatno su oni tu traumu davno odradili, a nama koji se tek susrećemo s tom pričom to bude jako teško. Isto je bilo i s Foškom Benčić iz Karnevali. Pravo je čudo da su oni još uvijek živi, i da su tako dobri i plemeniti ljudi. Tada su bili djeca i ovo je njihova priča. Inzistirali smo na tome da nema naratora, da film bude njihova priča. To je teži put, ali isplatio se.
Narator je, na neki način, ipak bio Milan Rakovac.
E da, Milan Rakovac svemu daje neki svoj čudesni prašak. Sve što nam je rekao bilo je odlično i iskoristivo za Zemlju ognja.
Pomagali su vam i povjesničari, iz Istre i okolice.
Da, Tea Perinčić i Marko Badurina iz Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, zatim povjesničar Bojan Horvat te Gašper Mithans, viši znanstveni suradnik u Znanstveno istraživačkom centru Kopar. Dakako, uz već spomenutu ekipu Istarskog povijesnog društva. Jako teško je bilo direktoru fotografije Goranu Načinoviću i meni sve to staviti u svega 53 minute filma. Moraš rezati, a ne da ti se. Bilo mi je žao što nismo prijavili seriju, jer ima još toliko mnogo odličnog materijala. Koliko je samo priča preživjelih logoraša. Nemojmo zaboraviti da je u logore deportirano 21.508 Istrijana.
Osim toga, u svakom tom selu, prilikom realiziranja zločina bilo je prisutno i osobnih osveta, lokalnih izdajica i heroja koji se nisu htjeli predati, tako da još ima prostora za ulaženje i dublje u priču, iako pritom valja paziti da se ne zađe u relativiziranje.
MLADEN ĐAKOVIĆZatim, žene su bile te koje su bile toliko snažne da su iznijele teret rata na svojim leđima, nakon što su muškarci ubijeni. Bilo je žena koje su od šoka izgubile mlijeko, pa je jedna majka hranila cijelo selo. Ostale su same sa spaljenim kućama. I to je tema. S druge strane nam je u filmu taj muški lik, njemački oficir Kaspar Volcher, koji je zadnje noći svog službovanja zapalio Šajine i Bokordiće, i zatim dobio premještaj i otišao. A sve te majke trebaju ostati tu na tim ognjištima, podignuti djecu, objasniti im što se dogodilo i nastaviti živjeti
Pretpremijera filma dogodila se u travnju upravo u Lipi, a potom i u pulskom kinu Valli. Kakve su bile reakcije?
U kinu Valli su mi se odsjekle noge kada je došao Đino Matošić kojeg u filmu igra moj sin Lean, dok Đinovu majku Katerinu glumi moja supruga Danijela. Da je bilo koji filmski kritičar došao, bilo bi mi lakše. Traumatičan zločin koji mu je obilježio život, mi ekraniziramo. U jednom trenutku sam se pitao, prostituiramo li mi na neki način njegovu traumu, mada sam bio svjestan da je on bio voljan podijeliti svoju priču. Ipak, imao sam strašnu tremu!
U Lipi nisam ni gledao film, samo reakcije gledatelja. Prvo, nitko u 53 minute nije nijednom pogledao mobitel. Drugo, svima su tekle suze. Mislio sam si: Ok, to je tako jer je to njihova lokalna priča. Ali isto je bilo i u kinu Valli. Kada je film završio, ljudi su na licima imali i suze i osmijeh.
To je i bila intencija, pretpostavljam? Da se gledatelje dirne, ali i da se propagiraju ljudskost i oprost.
Je, najviše oprost. Taj kraj, koji donosi spajanje obitelji Šegon i obitelji Salvatori, čijih potomaka ne bi ni bilo da nije bilo „zamjene identiteta“, svakako vraća vjeru u ljudskost. Na početku rata oni su bili na neprijateljskim stranama, a onda su se udružili kako bi preživjeli, i danas se zovu braćom i sestrama. Htjeli smo baš tako završiti, s optimizmom i tim jednim kiselo-slatkim osjećajem koji proizlazi iz činjenice da na svijetu ima zla, ali ima i dobra. A sve što se dogodilo, ne smijemo zaboraviti niti prestati o tome govoriti.
U svakom slučaju, film je apolitičan?
Apsolutno, i na tome inzistiram! Dobro je osvijestiti to da i uglađen čovjek u određenim okolnostima može postati zvijer. To je tako, nažalost, i danas. U filmu i povjesničari kažu da su se i fojbe događale na jednoj i na drugoj strani, i stvar je svakako višeslojna. Mnogo je bilo i privatnih obračuna, jer rat je idealan trenutak da se osvetiš za nešto od prije. Zato ne bih volio da me svrstavaju ni u lijeve niti u desne. Ni u svjedočanstvima preživjelih nema ni sekunde manipulacije ili guranja neke njihove agende. Ovo je priča o životu.
Film će putovati po međunarodnim festivalima, ali i po osnovnim školama. Što biste željeli da mladi dobiju kao poruku Zemlje ognja? Kako možemo u 21. stoljeću na jedan zdrav način živjeti taj istarski antifašizam?
To ćemo sve raditi u dogovoru s Hrvatskom televizijom, budući da je film praktički njihov. Gledajte, oni nama kažu da im je ovo jedan od najvažniji filmova ove godine, zato je i odlučeno da se emitira upravo na Dan antifašističke borbe. Već je postignut dogovor da se srednjoškolcima prikazuje u Memorijalnom centru Lipa pamti, a vjerojatno će se u kinu Valli prikazivati učenicima Pule i ostatka Istre.
MLADEN ĐAKOVIĆHtio bih da mladi shvate da sve što danas imamo dugujemo prethodnim generacijama i da osvijeste kontekst svih priča koje su se u prošlosti dogodile istarskim selima. Antifašizam je meni univerzalna ideja koja se ne nalazi ni lijevo ni desno. Odbijam zlorabiti ljudske tragedije u bilo kojem političkom kontekstu ili za obračunavanje u bilo kojim dnevno-političkim temama. Zemlja ognja je priča o tragičnim sudbinama i preživljavanju. Da ti ljudi nisu bili toliko snažni, Istra danas ne bi bila to što je.
Mladen Đaković je svoje prve dokumentarne filmove „Zmajeve linije“ i „Voda – misterij života“, za koje je dobio dvije međunarodne nagrade, realizirao u suradnji s Robertom Bezbradicom. U sklopu projekata udruga UM S.A.V.E i Centar za građanske inicijative Poreč, vodi radionice s mladima te je snimio niz kratkih filmova na temu vršnjačkog nasilja i ovisnosti. Iz tih radionica nastao je i film „Ekvinocij“ koji je osvojio prve nagrade na festivalima u Karlovcu i Dubrovniku, a 2019. godine režirao je dokumentarne filmove „Gdje si bio četrdeset i četvrte?“ i „Nema predaje“.
Ukoliko još niste obavili božićno-novogodišnju kupovinu donosimo vam nekoliko ideje za originalne darove
Jeste već kupili darove? Ukoliko niste sutra vam donosimo vodič kroz božićnu kupnju koja se vodi načelom: lokalno, autohtono, ručno rađeno. Donosimo i priču o Puležanu koji po Istri lovi posve neobične stvari. I to ne puškom nego aparatom. Za sebe kaže "Nisam ja fotograf, ja sam školovani zidar”
U muškoj konkurenciji najbrži su bili Neven Baranašić, Deni Krnjus i Elvis Đukić, dok su među ženama najbrže bile Laura Bosnjak, Jasminka Marinčić Štifanić i Valentina Stančić
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
