"Na ovim našim prostorima još uvijek postoje neki stari obrasci, a tako je bilo i u moje vrijeme kada su sve moje tete govorile mojoj mami: Ma kada će se ona sredit'? U prijevodu na hrvatski jezik: „vjenčati se, imati djecu i biti kućanica“. Hoćeš-nećeš to na tebe kao mladu osobu utječe, i formira ti neka uvjerenja koja nisu nužno tvoja. Mi smo „puni kao šipak“ tuđih uvjerenja i ideja o tome kako bismo trebali živjeti svoj život, a to su uglavnom predrasude i stereotipi", govori nam Roberta Razzi u velikom intervjuu povodom Dana žena
"Na ovim našim prostorima još uvijek postoje neki stari obrasci, a tako je bilo i u moje vrijeme kada su sve moje tete govorile mojoj mami: Ma kada će se ona sredit'? U prijevodu na hrvatski jezik: „vjenčati se, imati djecu i biti kućanica“. Hoćeš-nećeš to na tebe kao mladu osobu utječe, i formira ti neka uvjerenja koja nisu nužno tvoja. Mi smo „puni kao šipak“ tuđih uvjerenja i ideja o tome kako bismo trebali živjeti svoj život, a to su uglavnom predrasude i stereotipi", govori nam Roberta Razzi u velikom intervjuu povodom Dana žena
Roberta Razzi rodom je iz Ripende kraj Labina, a živi u obližnjem Rapcu. Velika je kreativka, odvažna, osebujna i svestrana žena.
Uoči obilježavanja Dana žena ugostila nas je u svom stanu čiji je interijer sama dekorirala, a to je tek jedan od njezinih brojnih talenata i hobija. Roberta piše, slika, čita, kuha, a s jednakom strašću radi na baušteli i moderira književne susrete. Kaže nam da nije "prava igračica" za intervju u povodu Dana žena, ali odlučili smo riskirati i mislimo kako nismo pogriješili.
Ja sam osoba koja voli život, a život je kreacija. Ja sebe prvenstveno doživljavam kao kreativca.
A kao umjetnicu?
Ne volim tu riječ.
Iz kojeg razloga?
Kad kažeš u mojim krajevima da si umjetnik, to ti je isto kao da si rekao da si niš koristi. Umjetnost je širok pojam, ima tu milijun rukavaca. To jest moj svijet, ja pišem, slikam, stvaram. Bavim se uređenjem kuća, ali nikad ne kažem da se bavim dizajnom interijera, uvijek kažem da radim na baušteli. To je moj film koji mi daje nevjerojatnu slobodu. Jedina žena među muškarcima. U tom okruženju nisam nikad osjetila nikakvu vrstu neravnopravnosti. Sve je pitanje respekta. Poštuj i poštovat će te. Kvaliteta odrađenog posla je jedino mjerilo. Nisam ničime limitirana, priden kada ću, gren doma kada ću, obožavan delo ko delan. Nemam iznad sebe nikoga i nikome ne polažem račune. Naprosto sloboda. To i ljubav su moje zastave! U dan idem zadovoljna, a kao svaki čovjek imam svoje privatne uspone i padove.
Ja sam u srži poetesa. To ne smatram ni zanimanjem, to je nešto sa čime se čovjek rađa. Ima ona sjajna rečenica iz filma „Toma“: Sretni ljudi ne pišu pjesme. Ja sam grotlo emocija. Živim u jednom tehnološkom dobu koje naprosto prezirem, naravno da se u njemu snalazim, ali ja sam stara romantičarka, a nije dobro vrijeme za romantičare jer su romantika i ljudskost na velikom ispitu. Stoga neminovno u sebi nosim taj neki sevdah, ili bolje rečeno malinkoniju. To je izvrstan vjetar u leđa za stvaranje.
Saudade što bi rekli Portugalci?
Tako je!
A što je bilo prije no što ste otkrili slobodu koju vam daje „bauštela“? Okušali ste se u brojnim područjima i imali mnoštvo interesa.
Još uvijek imam. Sve i svašta sam probala. Ti i ja smo se našle povodom Dana žena, a uopće ne znam jesam li ti ja idealna igračica za taj intervju, jer mene je moj otac zvao sine (smijeh).
Bez brige, i mene moji tako zovu.
Eko vidiš. Moj je otac uvidio da sam ja jako elokventna i joka na zajike, i on je htio da upišem Pravni fakultet. Tako sam ja krenula na studij u Ljubljanu. To je bilo doba punka, Leibacha, sjajno vrijeme kad je taj grad bio svojevrsni svjetski centar. Tamo su se dešavale revolucionarne stvari na jednoj europskoj razini. Uglavnom, brzo sam shvatila da Pravo i ja ne možemo nikako biti povezani. Svejedno sam odlučila ostati tamo i raditi. To su moje sjajne godine života u Ljubljani. Vjerojatno bih tamo ostala zauvijek, da mi je samo klima malo više odgovarala. Ja sam stvarno prava Mediteranka koja pliva cijele godine. Meni treba moje more, moje sunce i žal.
Pa sam studirala na Pomorskom fakultetu u Rijeci, a išla sam i na prijemni za Akademiju dramskih umjetnosti u Sarajevu. Nisam prošla. Samo bih željela naglasiti da mi nije žao što nemam formalno obrazovanje, i da mi život prolazi u konstantnom istraživanju same sebe i pomicanju vlastitih granica, i to će tako biti do smrti.
ROBERTA RAZZISmatram ipak da je za mlade ljude izuzetno važno obrazovanje. Bilo bi dobro kad bi obrazovni sustav bio takav da na vrijeme prepozna talente i afinitete kod mladih ljudi, da im skrati put, i da se brže pronađu. Svi smo poslani na Zemlju s nekim talentom. Taj bi talent trebali uočiti i razvijati roditelji i škole. Trebalo bi mlade ljude poticati da putuju dok još nemaju obaveza, da rade i istražuju u novim sredinama, da upoznaju druge kulture, gradove, da spoznaju da na svijetu ima žutih, crnih, crvenih, svakakvih ljudi…da smo različiti. Valja mijenjati perspektive iz kojih promatramo svijet oko sebe.
Na ovim našim prostorima još uvijek postoje neki stari obrasci, a tako je bilo i u moje vrijeme kada su sve moje tete govorile mojoj mami: Ma kada će se ona sredit'? U prijevodu na hrvatski jezik: „vjenčati se, imati djecu i biti kućanica“. Hoćeš-nećeš to na tebe kao mladu osobu utječe, i formira ti neka uvjerenja koja nisu nužno tvoja. Mi smo „puni kao šipak“ tuđih uvjerenja i ideja o tome kako bismo trebali živjeti svoj život, a to su uglavnom predrasude i stereotipi
Jeste li popustili pod pritiskom i "sredili se", ako smijem pitati?
Ja se nikada neću srediti (smijeh). Samo mijena stalna jest! Radost života je u promjenama, a mislim da i u šezdesetoj - u koju ulazim - mogu krenuti ispočetka u nove izazove, samo ako Bog da zdravlje.
Da se kratko vratimo na onaj dio o važnosti otkrivanja talenata u ranoj mladosti. Vi ste počeli pisati u tridesetima, čini mi se. Dakle, nije to bila ljubav od školskih dana…
Tako je. Ja početak mog pisanja imam za zahvaliti pokojnom Valentu Vihteliću Zdravčiju, koji je bio moj veliki motivator. S njegovom predstavom „Brod luđaka“ sve je i počelo.
Moja prva napisana pjesma „Bakul“ (poslije objavljena u mojoj knjizi „Štrigi, sanji i mirakul“) je upravo njemu posvećena. Za sebe rado kažem da sam orkestar za vjenčanja i sprovode (smijeh). To su ključne stvari u ljudskome životu: rođenje, smrt, vjenčanje… Rado pišem, kad imam za to vremena, za te posebne prilike. Tako dijelim emociju s ljudima u njima najvažnijim trenucima.
Dakle, pokrivate te događaje poput cvjećarnica?
Da, ali džabe (smijeh)!
U redu. Čim ste se pojavili na sceni, negdje početkom stoljeća, prepoznati ste kao poprilično energična i izravna osoba. Sjećam se vašeg cabaret showa koji sam pratila u Rijeci, zatim pjesničkih večeri u Oštariji Ćuk u Svetvinčentu, ali i dijaloga u pulskom MMC-u Luka. Bilo je tada poprilično hrabro, ili barem neuobičajeno, u javnome prostoru govoriti o intimi i ženskoj seksualnosti.
Mislim da je ipak o seksualnosti naša Labinjanka Zdenka Višković Vukić pisala prije mene, doduše na mnogo suptilniji način. Ja za sebe znam da sam sve samo ne samozatajna. Ja sam putujući cirkus Moira i moj zaštitni znak je humor. Smatram da čovjek sebe nikada ne smije preozbiljno shvaćati, da mora ozbiljno i odgovorno raditi, i da u svim situacijama – ako je ikako moguće – okrenemo sve na valcer. Ideja da se svijet nakon nas neće vrtjeti, za mene je jedna velika zabluda. Naravno da će se vrtjeti! Duboko u nama je ta taština radi koje bismo svi mi voljeli ostaviti nekakav trag, ali to možemo na način da se svakog dana dok smo živi trudimo, maksimalno koliko možemo, da idemo za svojim snovima i budemo što bolji ljudi.
Upravo su vam ljubav i međuljudski odnosi najčešći motivi stvaralaštva. Je li to dvoje ono najvrijednije i ujedno najkompleksnije što imamo?
To je jedino što me interesira! Znam da se ne uklapam u tekovine ovog modernog svijeta. Naglasak je na novcu, moći, nadmetanju, bolje je imati kugu i koleru nego biti star. Kanoni estetike su pomaknuti do „granice bljuvanja“, i u tom se vremenu odgajaju mlade žene i muškarci, a to je strašno. Moralne vrijednosti su srozane na dno dna, tako da je sretan čovjek koji ima dobru obitelj i prave prijatelje koji ga okružuju. To je jedino pravo bogatstvo.
Pišete isključivo na cakavici. Je li to namjerna odluka kao izraz vaše ljubavi prema zavičaju, ili naprosto jedini način kako ostati autentična u svom izražaju?
Jedno i drugo. Ja sam jesam lokalpatriota, ali nisam isključiva osoba. Cakavica je jezik na kojem sam odgojena, na kojem sanjam. Osim toga, cakavica ima strašnu melodioznost. A veliki su utjecaj na mene imali Daniel Načinović i Zdenka Višković Vukić.
U doba korone proučavala sam tekstove pjesama Olivera i Gibonnija, slušajući glazbu razmišljala sam o tekstovima bez glazbe, vokala i aranžmana. To me potaknulo da napišem zbirku pjesama na dalmatinskom (kojeg ne govorim), u muškome rodu, predviđenih za glazbu (a da ne znam pri tom kako se pišu tekstovi za glazbu). Okidač za zbirku je bila upravo ljubav (ljubav u doba korone) i jako bi me usrećilo da to jednoga dana netko uglazbi.
Dakle, zasad su vam službeno objavljene tri knjige: „Štrigi, sanji i mirakul“, „Lakoma Beti“ i „Kalendaj“. Može li se živjeti od objavljivanja knjiga?
Nažalost, to nije moguće, pa čovjek mora naći „ulice“ slične tome.
Kažete da samu sebe ne doživljavate previše ozbiljno. Međutim, uz brojne nastupe na sajmovima knjiga diljem Europe, u nekoliko ste navrata bila moderatorica u programima Sajma knjige u Istri, pa tako i prošle godine u programima „Saga o vinu“. Dojam je da se itekako ozbiljno pripremate za programe koje potom i vrlo profesionalno odrađujete.
Nikad sebe ne shvaćam preozbiljno, ali jako veliko poštovanje imam prema ljudima koji su me za nešto angažirali, i prema publici. Uvijek se pripremam.
Konkretno, prije zadnjeg Sajma knjiga, već sam lagano bila u ropotarnici povijesti, pa su me se nekako sjetile Slavica Ćurković i Magdalena Obradović.
Dakle, one su vas „revitalizirale“?
Jesu, i na tome sam im beskrajno zahvalna. To je bilo vrlo interesantno i zahtjevno iskustvo, koje je iziskivalo i jedan novinarski, istraživački dio posla. Ali čim su rekle da je vino u pitanju, nisam mogla ne prihvatiti (smijeh).
Svejedno, imala sam nenormalnu tremu, ali je uvijek izazov izaći iz zone komfora.
Nenormalnu tremu? Zaista?
Da, ja sam uvijek pod tremom! I sad da gren u Potpićan, da me zovu četire nonice neka priden recitirati, ja bin imala tremu.
Bit će da je to onaj osjećaj odgovornosti prema publici.
Sigurno da je. Publika je važna, bez publike ništa!
Čuli smo vaše divljenje prema Načinoviću i Višković Vukić. Koga čitate od ostalih domaćih, a možda i stranih autora i autorica? Imate ovdje poprilično bogatu kućnu biblioteku.
Osim njih dvoje, na mene su veliki utjecaj imali Boris Domagoj Biletić (urednik moje knjige „Lakoma Beti“), genijalni Milan Rakovac i Drago Orlić, veliki poeta, veliki čovik, uvijek mi je puno srce njega. Svi oni su me obilježili trajno i nepovratno.
Ja stvarno jako puno čitam, čitam svašta, a budući da je Dan žena, a volim žene opakog uma i britkog jezika, moje su preporuke uvijek Ivana Bodrožić, Olja Savičević Ivančević, Vedrana Rudan (ljudi je prozivaju za vulgarnost, ali ona piše sjajne tekstove), Lidija Deduš…
Meni mozak ne dela baš najbolje (smijeh), pa ću sigurno kega izostaviti, neka mi škužaju. Meni je jedino čime se vodim emocija trenutka. Drugo me ne intereša previše.
Smatrate li se feministkinjom?
Ako je definicija feminizma borba za prava žena, a ako uzmemo da je žena ljudsko biće, to znači da govorimo o borbi za ljudska prava. U tom smislu, svakako jesam. I ne znam zašto feminizam ima toliko negativnih konotacija. U našem društvu su na današnji dan žene plaćene 16 posto manje od muškaraca, svakih deset minuta je ubijena jedna žena, femicid raste na entu u cijelome svijetu... O čemu mi više imamo pričati?!
Svaka čast javnim osobama, ženama i muškarcima, koje progovaraju i istupaju na ovu temu, zalažući se pri tom da se ti stravični podaci smanje. Naša sirota Rosa Luxemburg i pokojna Clara Zetkin na današnji su dan lupile šakom o stol, i ja sam sigurna da se obraćaju va grobe. Rosa je rekla da je sloboda za ljude koji drugačije razmišljaju. Biti drugačiji uvijek je bilo teško, ali od Rose do danas pomaci idu presporo i premalo, unatoč svim naporima.
Imamo li onda rješenje? Ako se ograničimo na ovaj naš prostor Balkana gdje je patrijarhat još prilično snažan. Što nam je činiti? Drugačije odgajati dječake i djevojčice?
Nažalost, poredak stvari - nakon što je završio matrijarhat - je takav da u cijelome svijetu vlada patrijarhat, a mogu jedino pretpostaviti da možda malo van prosjeka iskaču skandinavske zemlje.
Pravog modela nema, a usmjeravanje mržnje prema muškarcima je sigurno pogrešan put. Pogledajte samo reklame po medijima, većina toga se odnosi na proizvode za uljepšavanje žena. Dakle, govorimo o portalima i časopisima koje uređuju žene, i mi smo te koje dozvoljavaju da nas se tako tretira. Kad na naslovnici osvane žena sa šezedeset let, puna bora, normalna, i kad nitko ne pomisli da je to pogrešno - to će biti znak da se svijet promijenio na bolje. Prije neće. I s tim u principu muškarci nemaju nikakve veze. Mi same sebi namećemo da moramo izgledati na određeni način, a za to nam muškarci nisu krivi.
A onu strašnu statistiku treba regulirati zakonima i zakone treba provoditi.
ROBERTA RAZZISvaki pojedinac neka najprije sam za sebe procijeni ima li išta za reći, a ako ima neka si postavi pitanje ima li prostora da se angažira. A ako nijedno od toga nema, neka prestane laprdati bez veze. Ako imaš neki talent, ne skrivaj ga i ne drži ga za sebe. Bog te s tin posla na Zemlju. Nije to samo za tebe i tvoju dušu.
Ako meni jedna Nerina iz Potpićna kaže da ju je moja pjesma „Amor“ taknula u srce, ja sam sa svojom knjigom onda postigla neslućeni uspjeh. Isto kao da san nastupila u pariškoj Olympiji ili njujorškom Carnegie Hallu. Poanta je: ako te pošalje Bog s talentom, izbaci ga iz sebe, i napravi nešto s tim. Budi marljiv i odgovoran, nemoj inzistirati na nastavku priče u kojoj ćeš postati poznat i slavan. Za mene je moja funkcija ispunjena ako sam donijela radost
Sutra pišemo kako je još jedan komadić dosad netaknute istarske obale 'pao' pred turizmom, rasprodanim kvadratima s pogledom na more čija cifra ide i preko 8.000 eura te obnovi važne pulske prometnice
Pravi majstori uvijek imaju ono što ih razlikuje od drugih, a to je ono čemu težimo. U početku čini se da biti drugačiji i nije nešto previše...no, zamislite koliko tih drugih ima koji istome teže..., rekao je Zidić
La destinacija la ga la una forza incredibile. La riva trasformar tuto. Solo che un paese xe una roba viva. Xe la baba che la va al mercato, xe i muli che i gioga in piaza, xe quel che se lamenta del comun ogni matina al bar. Una destinacija, invesse, la ga de esser sempre bela, neta, vendibile, competitiva, performante. e instagramabile. La devi produr numeri, presenze, pernotamenti, “engagement”. Un paese, invesse, el pol permetterse de essere anche noioso
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
