Jednog dana stali smo pred zgradom bivše rovinjske kino sale. Sunce je bilo na zalasku, a zdanje je bilo preplavljeno svjetlom dana koji je umirao, tiho i nekako tužno. Ipak cijela je scena djelovala veselo kao neka pogrebna povorka iz druge civilizacije.
Palača iz vremena Italije
Palača na rivi je izgrađena za vrijeme Italije, 1929. godine, s jedinom i isključivom namjenom da se u njoj prikazuju filmovi. U starim fotografijama doimljuje se kao svetište, kao neki hram podignut nepoznatim bogovima. Kada su filmske dvorane izgubile značaj pod udarom televizije i, kasnije, video- kazeta, zgrada je godinama bila prazna sve do trenutka kada je jedna strana banka nanjušila posao i, u dogovoru s gradskom upravom, preuredila unutrašnjost.
Stara vizura Rovinja
Prizemlje je danas namijenjeno uredima banke, a gornji je dio preuređen u kulturni centar. Na početku ovo se zdanje zvalo Cine Roma, nakon rata za kratko je pretvoren u kino Moskva (do raskida Tita sa Staljinjom) i onda u kino Beograd, sve do kraja bivše Juge.
Kino Roma
Danas se cijeli kompleks zove MMC, multimedijalni centar. Pored banke se nalazi kafić “Cinema”, a u prostranoj sali na prvom katu održavaju se razne kulturne manifestacije. Vjerujem da je gradska uprava obavila dobar i koristan posao sa stranom bankom.
Praznina koja obavija
Osobno ne volim taj kulturni prostor, osjećam neku prazninu koja obavija svakog umjetnika koji u taj prostor uđe i nešto ponudi. Možda se praznina novca u obliku maglice diže s prizemlja...ne znam. Bez obzira na osobni sud, sve djeluje poprilično čisto i uredno.
Kavana Cinema dobro posluje, gosti piju izvrsnu kavu Illy, griju se na suncu, a cijene su umjerene. Prijatelj Aldo, predsjednik kulturne udruge Giusto Curto, poslao nam je staru sliku kino zgrade koja je snimljena tridesetih godina prošlog stoljeća. To je vizura bliska osobnim sjećanjima kina Beograd iz djetinstva i prve mladosti.
Odrastao sam s kinom, s filmovima koji su dolazili u Rovinj; poput ostalih mališana čekao sam strpljivo u red za ulaznicu, ponekad je to trajalo i par sati prije predstave. Kad bi se vrata otvorila i kad bih prešao preko zavjese od zelenog pliša, ulazio bih u novu dimenziju.
Radnički dom
Mrak, snop svjetla i razvoj priče na platnu... Bogovi su se s neba spuštali među nas, donosili su pravdu i istinu dok je svjetlost kamere hvatala nečisti zrak koji se dizao s prašnjavog poda kino dvorane. Dizao se i dim cigareta frajera sa zadnjih sjedala koji su prkosili strogoj zabrani pušenja. U dvorani Kino Beograda na rovinjskoj rivi, u mraku, teško je bilo razlučiti što je zbilja, a što fikcija. Nakon filma strave vraćao bih se kući kroz mračnu ulicu i svaka me sjena podsjećala na žrtve krvoločnog vampira. Nije bilo lako.
Prevoditelj Mišo
Anegdota o rovinjskom kinu ima puno. Jednom je u gradu kružila knjižica koju je objavio jedan Beograđanin koji je ljeta provodio u Rovinju. Pročitao sam je i u njoj našao priču o pokojnom ribaru Mišu - Michele. S obzirom da je Mišo znao hrvatski, stari ribar i- Rovinježi-latini vodili su ga sa sobom, plaćali bi mu kartu, a on je imao zadatak prevesti titlove. Mišo je bio lukav i volio se šaliti. Sad, situacija prevođenja tijekom filma je izgledala otprilike ovako:
Mišo: Evo, sad veže konja. Ulazi u saloon.
Rovinježi: I...? Cossa el ga dito? (što je rekao)
Mišo: Nije bitno, sad je izvukao pištolj, jedan mu je iza leđa...
Rovinježi: To i mi vidimo, ali, šta je rekao...? Mali, ti nas zajebavaš...
Jednom je stigao dugo očekivani američki filmski hit. Publika razočarana počela je žviždati i vikati kino- operateru: “Bubi, Bubi, vrati pare...” Titlove su bili napisani ćirilicom!
Kino predstave je nudio i kazalište Gandusio. Pričala mi je baka da je u njezino vrijeme (Rovinj između dva rata) ulaznica u Gandusiju bila jeftinija od kina Roma.
Gandusio
Djeca du odlazila na besplatno prikazivanje filmova za dijecu kod Salezijanaca. Mama se još sjeća kada je prvi puta pogledala Disneyjev film Snjeguljica i sedam patuljaka. Filmovi su se prikazivali i u sali Dopolavora koji je nakon oslobođenja postao Radnički dom.
Kino operater Angelo
Aldo nam je poslao sliku Rovinja u snijegu s početka prošlog stoljeća. Omladina se gruda ispred zgrade na rivi gdje se nalazio kinu dvorana “Cinema Parigi”. To su tek sitne skice gradske povijesti, ništa naročito...danas živimo u vrijeme stranih banaka i turizma, sve u svoje vrijeme.
Otišli smo na kratko posjetiti prijatelja Angela Crisafullija koji je godinama bio kino operater. Njegov otac Giuseppe Pino Crisafulli bio je dobri duh kazališta Gandusio. Radio je sve: kino operater, scenarist, majstor svijetla i tona, rukovodio filmskim i kazališnim predstavama.
Angelo
Pinova žena Eleonora, rođena Barison, prodavala je ulaznice i brinula se o uređenosti i čistoči kazališta. Angelo je Gianniju pokazao stari kino projektor iz 1929. godine. Proizveden je u Milanu, tip Vittoria VI.
Poput oca, Angelo je cijeli radni vijek proveo između Gandusija i kina Beograd. Tokom razgovora sjetili smo se nekih rovinjskih likova.
“Skupili bi se desetak njih, sjeli u zadnja mjesta i prije početka predstave bi zapjevali, bio je to pravi zbor” priča Angelo.
Stari kino projektor
U kazalištu Gandusio prikazivao se film - kolossal Deset božijih zapovjedi i to u dva dijela: “Prvi i Drugi deo”. Događalo se to u razmacima, čekalo se danima dolazak drugog dijela, svi su nestrpljivo čekali trenutak kada se pred Židovima otvaralo more. Evo ga, Mojsije - Charlton Heston raširenih ruku zove Boga u pomoć. Kao danas.
Prilikom dodjele Oscara za životno djelo talijanski redatelj Federico Fellini je Amerikancima poručio slijedeće: “Za moju generaciju, film i Amerika su bili ista stvar.”
