Moj je pokojni otac bio iz Bosne, dok je moja majka pripadnica talijanske manjine. Rođena sam i odrasla u Puli. U mojoj domovini mi se i danas rugaju da sam Bosanka, kao da je to nekakav vic. U Bosni su me kao dijete ismijavali da sam Talijanka, a u Italiji sam dobila jedno srdačno: „Brutta Slava!“ Moj Perzepolis govori o zabludi da nas mjesto rođenja, zastava, partija ili bilo koja druga pripadnost mogu učiniti vrjednijima od drugih.
Moj je pokojni otac bio iz Bosne, dok je moja majka pripadnica talijanske manjine. Rođena sam i odrasla u Puli. U mojoj domovini mi se i danas rugaju da sam Bosanka, kao da je to nekakav vic. U Bosni su me kao dijete ismijavali da sam Talijanka, a u Italiji sam dobila jedno srdačno: „Brutta Slava!“ Moj Perzepolis govori o zabludi da nas mjesto rođenja, zastava, partija ili bilo koja druga pripadnost mogu učiniti vrjednijima od drugih.
Umjesto uobičajenog nedjeljnog knjižnog osvrta, posvetit ću današnji prostor odavanju skromne, osobne počasti nedavno preminuloj iransko-francuskoj strip autorici Marjane Satrapi kroz vlastiti susret s njezinim remek-djelom Perzepolis.
Na prošlom, 32. Sa(n)jamu knjige u Puli, nakon petnaestak godina odgađanja, napokon sam kupila Perzepolis. Dugo sam ga pomicala na popisu želja, a jedna sam od onih osoba koje na sajam svaki put dolaze s nepokolebljivim uvjerenjem da od kupovine neće biti ništa. U tome su mi pomagali argumenti poput nedostatka prostora, činjenice da na Kindleu imam dovoljno nepročitanih knjiga za nekoliko života i slične laži. Za Perzepolis sam, međutim, znala da će prije ili poslije završiti na kućnoj polici. Od prvog susreta s knjigom do kupnje vlastitog primjerka zaboravila sam mnoge detalje radnje, ali ne i razlog zbog kojeg sam ga željela imati nadohvat ruke.
Vraćam se prvom čitanju i trenutku prepoznavanja. U prvom poglavlju, kroz oči desetogodišnje djevojčice, u trećoj vinjeti stoji: „Godine 1979. zbila se revolucija. Poslije je nazvana Islamskom revolucijom“, a već nekoliko kadrova slijedi rezolutno: „To je bilo to.“ Iza te jednostavnosti nalazila se priča o djevojčici koja pokušava razumjeti promjene, odrasta među zabranama i očekivanjima te postupno gubi osjećaj sigurnosti. Reducirani crno-bijeli crtež, bez sjenčanja, virtuoznih perspektiva i tehničkih akrobacija, uklanjao je sve suvišno.
U tom prvom poglavlju posebno me se dojmio crtež na kojem Marjane stoji između zupčanika i ornamentalnih motiva. Na tu temu kao da upućuje već i naslovnica hrvatskog izdanja. Na njoj je ozbiljna djevojčica pod velom, dok se ispod omota pojavljuje nasmiješena Marjane bez vela.
Kako knjiga odmiče, osjećaj nepripadanja raste. Ono što je u početku izgledalo kao dječje nerazumijevanje svijeta prerasta u pitanje identiteta. Za Europljane je često previše Iranka, a nakon povratka u Iran previše je promijenjena da bi se osjećala kod kuće. Time dodiruje iskonski strah od odbacivanja.
Digresija koja to nije: moj je pokojni otac bio iz Bosne, dok je moja majka pripadnica talijanske manjine. Rođena sam i odrasla u Puli. U mojoj domovini mi se i danas rugaju da sam Bosanka, kao da je to nekakav vic. U Bosni su me kao dijete ismijavali da sam Talijanka, a u Italiji sam dobila jedno srdačno: „Brutta Slava!“
Možda me upravo zbog toga Satrapi osobito pogodila. Kao što mi je nedavno rekao prijatelj, filmski kritičar i poznavatelj stripa Josip Grozdanić: „Perzepolis je i tvoja knjiga onoliko koliko u sebi prepoznaješ odjeke njezine sudbine.“ Vjerojatno je upravo zato toliko ljudi u toj knjizi pronašlo dio vlastite priče.
Perzepolis nije bio njezino jedino važno djelo. Valja spomenuti i stripove Piletina sa šljivama i Vezenje, filmski rad te sjajnu animiranu ekranizaciju koju je korežirala s Vincentom Paronnaudom. No upravo zbog te knjige pišem ovaj tekst. Moj Perzepolis govori o zabludi da nas mjesto rođenja, zastava, partija ili bilo koja druga pripadnost mogu učiniti vrjednijima od drugih. Svijet zbog kojeg je ova knjiga nastala i dalje je tu.
Marjane Satrapi, Perzepolis, Fibra, 2023., 344 str., prijevod: Nikola Pezić
Ako prijedlog bude usvojen, limitiranje broja stanovnika pokrenuo bi proces koji bi mogao prisiliti Švicarsku da raskine svoj sporazum o slobodnom kretanju radne snage s EU-om, čije države članice osiguravaju velik dio radne snage u ovoj alpskoj zemlji
Hrvatska navijačka groznica je zahvatila New York, grad u kojem bi "Vatreni" mogli igrati tek ako stignu do finala
„Morat ćemo pričekati i vidjeti točan datum potpisivanja memoranduma o razumijevanju, iako to neće biti sutra“, citirali su državni mediji Baghaeija
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
