'SIGURNO MJESTO' FAVORIT 70. PULE Juraj Lerotić: "Do samoubojstva najčešće dolazi iz duboke unutarnje prisile, a rjeđe iz slobodne volje"

Novinarski, kritičarski kuloari uoči večerašnje svečane dodjele nagrada ističu dirljivu dramu 'Sigurno mjesto' redatelja, scenariste i glumca Juraja Lerotića kao glavnog favorita za Zlatnu arenu za najbolji film jubilarne 70. Pule, a ne ni bilo čudno da ga zaobiđe nagrada za režiju i  glavnu mušku ulogu, jer ih je u posljednjih godinu i nešto dana od premiere na ZagrebDoxu osvojio dobio na renomiranim inozemnim festivalima. Jasno, i ne mora biti tako. Odluka je na peteročlanom stručnom žiriju koji čine pet filmašica, koja će se objelodaniti od 20 sati na Malom rimskom kazalištu.

Dirljiv prikaz suočavanja sa samoubojstvom brata (i sina) temelji se na stvarnom iskustvu Jurja Lerotića (koji u filmu igra samoga sebe). Priča se temelji na samoubojstvu njegova brata, snimatelja Jakova Lerotića.

Debitantski dugometražni Lerotićev film nagrađen je za režiju i/ili glavnu ulogu na Locarno film festivalu, Sarajevo film festivalu, Ljubljana film festivalu, beogradskom Festivalu autorskog filma, Cottbus film festivalu, Peking film festival, Lisabon film festivalu, Festival cinema Mediterraneenu...

Nakon sinoćnje projekcije u Areni, jutro je autor Juraj Lerotić pred novinarima u Domu HB-a kazao je da se prvo bojao koliko će film uspjeti doći do publike, em zbog teške teme, em zbog toga što nisu insistirali na emocijama.

- Odluka da glumim u filmu nije nastala iz koncepta. Da tu nisu bili Snježana Sinovčić Šiškov (u glavnoj ženskoj ulozi majke) i Goran Marković, ne bi bilo ni mene kao glumca. To je nastalo iz proba, vraćajućih replika i snimki gdje su pojedini ljudi ukazali da dobro zvučim u offu, izvan kadra. Moja gluma zvučala je kao mogućnost pa smo bacili kocku. Puno smo puta probali tako da nije bilo toliko hazarderski, kazao je Lerotić.

Koncem prošle godine, u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, na pitanje koliko film “Sigurno mjesto” može ukazati na često tabuiziranu temu suicida i mentalnog zdravlja, Juraj Lerotić je odgovorio:

– Egejsko more je nazvano po Egeju koji se u njemu namjerno utopio. S druge strane, sve do Francuske revolucije otkidali su se udovi onima koji bi pokušali suicid, a katolički svećenik je sve do 1983. mogao uskratiti crkveni ukop samoubojici. Povijest suicida istodobno je povijest glorificiranja, mistifikacije, ali i brutalne osude. Često se ne uzima u obzir da do samoubojstva najčešće dolazi iz duboke unutarnje prisile, a rjeđe iz slobodne volje. Nasuprot šutnji i neznanju stoje šokantne brojke. U Njemačkoj godišnje suicid počini 10.000 ljudi (za usporedbu: 5000 pogine u prometu). Ne vjerujem da su naše statistike bolje. Vjerojatno film može upozoriti na taj problem, ali potrebna je prije svega politička volja da se na tom polju nešto promijeni, kazao je Lerotić, dodavši: "Da sam ga snimao samo iz terapijskih razloga, bio bi cendrav; da sam ga snimao samo iz razloga građanskog angažmana, bio bi pamflet; da sam ga snimao ganjajući katarzu, bio bi sladunjav. Pokušao sam pokazati kompleksnost tog događaja i emocija. Mislim da romantiziramo proces snimanja filma kada ga uspoređujemo s terapijom

Glumica Snježana Sinovčić Šiškov, ističući važnost proba, nadovezala se: "Nikad se ne može preučiti, kako mi je govorio jedan srpski kilega., Ovdje je polučilo rezultat. Strašno je važan stil koji ne nametnuo Juraj kao redatelj i glumac to je strašno važno za ovaj film"-

- Glumim univerzalnu, a ne dalmatinsku majku, majku-životinju čija borba za dijete istišće sve drugo, kazala je.

Glumac Goran Marković posebno je istaknuo kvalitetu scenarija.

- Scenarij je bio toliko iskren da sam kao glumac osjetio da tu nema potrebe za tehnikom, nego da to mora biti organski, i to konstantno, iz njega. Narastao sam i napredovao kao glumac, zaključio je Marković, uz završni pljesak okupljenih novinara.